koreografija (grč. χορεία: ples + -grafija), prvotno, sustav znakova za bilježenje plesnih pokreta i figura; plesna notacija. U novije doba, umjetničko ostvarenje nekog sadržaja izražajnim sredstvima plesa; režija plesa. Umjetnik koji djeluje u toj struci, koreograf, nasljednik je starogrčkoga korodidaskala (učitelja kora). U srednjem vijeku koreografija se sastojala u postavljanju folklornih plesova i plesnih pantomima u intermecima sakralnih igara. Pošto je balet u doba baroka postao samostalna umjetnost, koreografija je postajala sve važnija. Raoul Auger Feuillet napisao je 1699. Koreografiju ili umijeće opisa plesa… (Chorégraphie, ou l’Art de décrire la danse…). U XVIII. st. koreografiju je, teoretski i praktički, unaprijedio Jean-Georges Noverre, a u XIX. st. još su je više razvili Marie Taglioni i osnivač ruskoga klasičnog baleta Mariusa Petipa. Na početku XX. st. inovacijama su se istaknuli Isadora Duncan (koja je svoj stil izgradila na antičkim uzorima) i Mihail Mihailovič Fokin (koji je u balet unio elemente ruskoga folklora). Nakon I. svjetskog rata koreografija se razvijala pod utjecajem ekspresionizma, kojemu su glavni predstavnici bili Rudolf van Laban i Kurt Jooss. Suvremena koreografija teži sintezi klasičnog i modernog izraza, kakvu je njegovao S. Lifar, i spajanju plesnih, likovnih i glazbenih elemenata u nove baletne forme, kakve su nastojali ostvariti George Balanchine, Martha Graham, Maurice Béjart, Jiři Kylián i dr.
