Parisi [pari:'zi], Giorgio, talijanski teorijski fizičar (Rim, 4. VIII. 1948). Doktorirao je 1970. na sveučilištu Sapienza u Rimu. Bio je istraživač u Nacionalnom institutu za nuklearnu fiziku (INFN) u Rimu (1971–81. i 1978–81), na Sveučilištu Columbia u New Yorku (1973–74), Institut des hautes études scientifiques (1976–77) i École normale supérieure (1977–78) u Parizu, profesor teorijske fizike i kvantne teorije na sveučilištima Tor Vergata (1981–92) i Sapienza (1992–2018) u Rimu.
Bavi se matematičkom fizikom, teorijom struna, statističkom fizikom neravnoteže, teorijom faznih prijelaza, složenim i neuređenim sustavima (pronašao rješenje modela spinskoga stakla), teorijskom imunologijom, neuronskim mrežama, računalnim simulacijama kvantne kromodinamike velikih razmjera. Objavio je knjige Statistička teorija polja (Statistical Field Theory, 1988), Teorija spinskoga stakla i dalje (Spin Glass Theory and Beyond, koautori Marc Mezard i Miguel Angel Virasoro, 1988), Teorija polja, poremećaj i simulacije (Field Theory, Disorder and Simulations, 1992).
Član je (od 1988) i predsjednik rimske Accademia Nazionale dei Lincei (2018–21), član Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1990) i Europske akademije (Academia Europaea; od 2009). Za otkrivanje međudjelovanja poremećaja i fluktuacija u fizikalnim sustavima od atomskih do planetskih razmjera dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 2021 (iste su godine nagrađeni Klaus Hasselmann i Syukuro Manabe). Po njem je nazvan planetoid (15803 Parisi).
