Manabe, Syukuro, američki meteorolog i klimatolog japanskoga podrijetla (Shingu, prefektura Ehime, Japan, 21. IX. 1931). Doktorirao (1958) na Sveučilištu u Tokyju. Radio u Laboratoriju za geofizičku dinamiku fluida (Geophysical Fluid Dynamics Laboratory, GFDL) Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (National Oceanic and Atmospheric Administration, NOAA) u Washingtonu i Princetonu (1958–97), Istraživačkom središtu za globalne promjene u Japanu (1997–2001), na Princetonskom sveučilištu (od 2002) i istodobno na Nagoyskom sveučilištu (2007–14).
Razvio je, u suradnji s Richardom Tryonom Wetheraldom, model atmosfere s pomoću kojega je pokazao da se zbog povećanja koncentracije ugljikova dioksida u atmosferi temperatura povećava na Zemljinoj površini i u troposferi, dok se u stratosferi smanjuje (1967). Povezivanjem modela oceana i atmosfere izradio je, u suradnji s Kirkom Bryanom, prve simulacije složenih globalnih međudjelovanja atmosfere, oceana i kopna (1969). Pridonio je razvoju modela općeg atmosferskog strujanja i otkriću kako se temperatura i hidrološki ciklusi mijenjaju s povećanjem koncentracije ugljikova dioksida (1975). Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih proučavao je kako koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi utječe na klimu. S pomoću atmosferskog modela istraživao je ulijevanje otopljene slatke vode iz kontinentalnih ledenih ploča u sjeverni Atlantski ocean kao mogući uzrok naglih klimatskih promjena uočenih u paleoklimatskim zapisima (u suradnji s Ronaldom Stoufferom, 1995. i 2000).
Član je Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1990) i Europske akademije (Academia Europaea; od 1994). Za revolucionarni doprinos stvaranju modela Zemljine klime, kvantificiranje varijabilnosti i pouzdano predviđanje globalnog zagrijavanja dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 2021 (iste su godine nagrađeni Klaus Hasselmann i Giorgio Parisi).
