negacija (lat. negatio: poricanje, nijekanje).
1. U filozofiji, misaoni čin kojim se odriče valjanost neke tvrdnje ili poriče neko stanje stvari. U formalnoj logici suđenje (univerzalno e, partikularno o) koje je suprotno afirmaciji, odn. čin kojim se neki pojam zamjenjuje njemu protuslovnim pojmom, ili čin kojim se jedan sud odbacuje kao neistinit, pa se neizravno afirmira sud koji mu je protuslovan. U tom je smislu negacija najprije negativan čin suđenja, potom forma (protuslovnoga) iskaza, ali se jednako tako pojavljuje i kao negativna kopula i u svojstvu negativnih pojmova. Negacija u smislu negativnosti predstavlja čin kojim nešto prestaje biti ono što jest i postaje nešto suprotno (Hegel). Za razliku od vanjske, »gole« ili »apstraktne« negacije, dijalektička je samonegacija osnova i bit cjelokupnoga razvoja zbilje, odn. samokretanje duha kroz zbiljnost događa se isključivo zahvaljujući »čudovišnoj moći negativnoga«. (→ dijalektika)
2. U matematici, logička operacija koja zadanoj matematičkoj izjavi pridružuje istinitu matematičku izjavu ako i samo ako je zadana izjava lažna, tj. kad je izjava istinita, njezin negacija je neistinita. Negacija izjave A jest izjava ⌉A (ne A). Primjerice, negacija izjave a < b jest izjava a ≥ b.
Tablica istinitosti:
3. U lingvistici, čestica koja izriče nijekanje, poricanje; niječnica, niječna čestica.
