magnetski zapis, temeljni način pohranjivanja zvukovnih, slikovnih ili računalnih informacija na feromagnetski nosač, tj. na magnetsku vrpcu ili magnetsku ploču.
Prilikom snimanja (zapisivanja) informacija električni se signal preko pojačala dovodi u magnetsku glavu. Protjecanjem struje kroz zavojnicu elektromagneta inducira se u rasporu između njegovih polova promjenljivi magnetski tok, a izvan polova tzv. rasipni tok, koji zahvaća pokretni feromagnetski nosač i na njemu stvara stalni magnetizam. Magnetiziranje feromagnetskog nosača u skladu je s krivuljom magnetiziranja histerezom. Pri analognom snimanju potrebno je primijeniti visokofrekvencijsko predmagnetiziranje kako bi se snimalo u linearnom dijelu krivulje i tako postiglo najmanje izobličenje snimke. Pri digitalnom snimanju pretvaraju se analogne informacije u digitalni oblik, pa je dovoljno da reproduktor razlikuje prisutnost ili neprisutnost snimljenoga događaja.
Reprodukcija (čitanje) informacija postupak je obratan snimanju. Magnetizirani feromagnetski nosač prolazi ispred magnetske glave i u zavojnici se inducira napon proporcionalan magnetizaciji pokretnoga nosača. Za brisanje informacija s feromagnetskog nosača rabi se magnetska glava kao i za snimanje i reprodukciju, koja jakim magnetskim poljem poremeti dotadašnji položaj elementarnih magnetića na feromagnetskoj površini i tako briše prijašnji zapis.
Magnetski zapis primjenjuje se u audiotehnici, videotehnici i računalstvu itd. (→ disk; disketa; kaseta; magnetofon; magnetoskop; videokaseta)
Ideju o upotrebi stalnoga magneta za snimanje zvuka iznio je 1888. američki inženjer Oberlin Smith u časopisu Electrical World. Predložio je da se strujom iz mikrofona magnetiziraju čelični prah ili komadići tanke čelične žice utisnuti u pamučni ili svileni konac. Godine 1900. Danac Valdemar Poulsen izložio je na Svjetskoj izložbi u Parizu prvi uređaj za magnetsko snimanje zvuka i nazvao ga telegraphon. Prilikom posjeta izložbi cara Franje Josipa snimljena je i do danas sačuvana njegova izjava na telegraphonu. Godine 1927. Nijemac Fritz Pfleumer izumio je tonski nosač u obliku vrpce od papira ili plastike na koju je bio nanesen sloj magnetičnoga materijala u prahu. Iste je godine u Njemačkoj Kurt Stille počeo s proizvodnjom uređaja za magnetsko snimanje, rabeći kao tonski nosač čeličnu žicu promjera 0,2 mm. U Engleskoj je 1930. Louis Blattner na svojem uređaju za snimanje nazvanome blatnerofon rabio čeličnu vrpcu širine 3 mm pri brzini od 1,5 m/s. Na velikoj izložbi 1935. u Berlinu tvrtka AEG prikazala je magnetofon, a IG-Farben prvu magnetsku vrpcu s magnetskim slojem na plastici.
Godine 1951. Charles Ginsburg razvio je magnetoskop za američku tvrtku Ampex, 1953. tvrtka Philips za amaterske je svrhe razvila sustav za snimanje na videokasete, a 1956. IBM je uveo zapisivanje informacija na magnetnu ploču. Na radijskoj izložbi 1963. u Berlinu Philips je prikazao kompaktnu kasetu s magnetskom vrpcom i pripadnim uređajem. Godine 1965. predstavljen je sustav za smanjenje šuma u reprodukciji s magnetofona Dolby A (prema izumitelju Amerikancu Rayu Dolbyju). Poslije su uvedeni sustavi B, C i S u visokokvalitetnim (hi-fi) kasetofonima.
Godine 1967. razvojni institut japanske nacionalne radiotelevizije priredio je u Tokyju prvu javnu demonstraciju digitalnoga snimanja zvuka na modificiranom videorekorderu, 1972. tvrtka Nippon Columbia započela je sa snimanjem na gramofonske ploče digitalnim zapisivačima, a 1976. tvrtka Japan Victor Company dala je na tržište komercijalni kasetni sustav snimanja slike i zvuka nazvan Video Home System (VHS). IBM je 1978. lansirao disketu kao sredstvo za pohranjivanje informacija, a 1994. započela je primjena digitalne tehnike u videostudijima.
