logika (latinski logica < grč. λογıϰὴ [τέχνη]: umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja, prema λογıϰός: razumski, razuman), temeljna filozofska disciplina koja se bavi ispravnim oblicima mišljenja, poimanja, suđenja i zaključivanja, te je stoga polazište i nužni temelj svake valjane spoznaje. U širem smislu mogu se razlikovati filozofijska i znanstvena logika: predmet prve jest izučavanje misli kao zasebne realnosti te kritika i ispitivanje mogućnosti mišljenja uopće, pa se izravnije veže uz probleme spoznajne teorije; druga ispituje mogućnost i primjerenost posebnih misaonih stavova (stajališta), tvrdnji i pravila po kojima je ustrojen misaoni iskaz. Ispitujući mišljenje kao specifičan ljudski fenomen, logika se razlikuje od psihologije time što proučava mišljenje prema jedinstvu ustrojstva ljudske svijesti koje omogućuje i opstojnost jedinstvenih zakona mišljenja neovisno o pojedincu i o vanjskim (kauzalnim) uvjetima koji određuju mišljenje. S druge strane, od sociologije spoznaje ona se razlikuje po kriteriju ispitivanja misaonih tvorevina, prema kojemu one stoje u vezi s imanentnim zakonima znanstvene spoznaje, a ne s oblicima društvene svijesti. Takva razgraničenja najčešće se provode u okvirima zahtjeva za logičkim (racionalnim) utemeljenjem mišljenja. Od novoga vijeka dolazi do većega povezivanja logike i matematike; povezuje ih onaj dio logike koji eksplicira univerzalni simbolički jezik mišljenja.
Povijest logike
Utemeljitelj je logike kao znanstvene discipline Aristotel, ali su više ili manje značajne prinose logici dali već Heraklit, elejci, Demokrit, sofisti, megarani, a osobito Sokrat (razradbom metode definiranja i induktivnoga zaključivanja) i Platon (istraživanjem logičkih osnova spoznaje bića). Aristotelovi radovi iz logike skupljeni su u cjelinu pod naslovom Organon (Oruđe). U njega se još ne pojavljuje termin logika kao ime znanosti koju je zasnovao, ali zato pridjev »logički« označuje ime jedne vrste zaključaka. Bitni je dio Aristotelove logike analitika, ispitivanje osnovnih oblika mišljenja (pojma, suda, zaključka) i utvrđivanje pravila po kojima mišljenje treba da se obavlja. Iako je njegova logika formalna (→ silogizam), on oblike mišljenja nije proučavao u »čistom« apstraktnome vidu, već u vezi s oblicima bitka. Tako su kategorije za njega ne samo najopćenitiji predikati mišljenja, nego i najopćenitije odredbe svega postojećega. Osnovni logički zakoni za njega su i principi samih stvari. Već su se Aristotelovi učenici, peripatetičari Eudem i Teofrast, trudili odvojiti logiku od metafizike i spoznajne teorije i ograničiti ju samo na znanost o formalnim pravilima mišljenja. Stoici Zenon i Hrizip prvi su upotrijebili termin logika za oznaku posebne filozofske discipline. Ona se dijeli na retoriku i dijalektiku (koja odgovara formalnoj logici u današnjem smislu). Najzad, stariji peripatetičari i komentatori iz doba Rimskoga Carstva konačno su ustanovili termin logika u smislu formalne logike. U srednjem vijeku, koji u bitnome nasljeduje i dalje razvija logičku problematiku antike, već se u XIII. st. razvio i originalan logički nauk (logica moderna nasuprot logica antiqua) koji se bavi problemima supozicije (proprietates terminorum), paradoksija (consequentiae, insolubilia), za što je posebice značajna Velika logika (Logica Magna, 1499) što ju je objavio Petrus Venetus. Potkraj srednjega vijeka, osobito u razdoblju renesanse, skolastika uopće, a posebno aristotelovska formalna logika, doživjele su opću kritiku (navlastito kod Petrusa Ramusa). F. Bacon i R. Descartes odbacuju Aristotelovu silogistiku kao nekorisnu i postavljaju zahtjev za novom metodom spoznaje. Bacon je zasnovao novu induktivnu logiku (→ indukcija) koja utvrđuje načela eksperimentalnog istraživanja novih istina (za razliku od deduktivne logike koja se bavi čisto formalnim dokazivanjem već poznatih sudova). Descartes je izgradio novu metodu znanstvene spoznaje koja je i induktivna i deduktivna, i empirijska i racionalna, i koja u sebi sadržava mnoge elemente dijalektike. G. W. Leibniz postavio je temelje nove, matematičke logike (ars combinatoria), koja upotrebom specijalnih simbola (characteristica universalis) i matematičkih operacija teži postignuću empirijske primjenljivosti i formalne egzaktnosti. Istodobno, tradicionalna se aristotelovska logika dalje razvijala i dosegnula vrhunac u djelima C. Wolfa i poslije I. Kanta koji ju definira kao znanost o »čistim formama mišljenja uopće« i smatra ju savršenom znanošću koja još od Aristotela nije napravila nijedan korak naprijed. Temeljit obrat u shvaćanju logike izvršio je Hegel. Najprije, on je proširio njezin predmet; logika po njegovu shvaćanju treba izlagati razvojni put mišljenja i cjelokupne zbilje. U tom smislu on je osnivač ontologijske logike. Umjesto da bude samo pomoćno sredstvo ostalih filozofskih disciplina, logika postaje temeljna filozofska znanost. Posebno je bitna novost Hegelova primjena dijalektičke (umne, spekulativne) umjesto ranije metafizičke (razumske) metode tzv. »prirodnoga mišljenja«. Zbilja je shvaćena u razvoju koji se obavlja putem suprotnosti i negacije negacije. Prijašnje razlikovanje i suprotstavljanje pojmova zamijenila je koncepcija o njihovu uzajamnom prožimanju i prelaženju jednih u druge. Istodobno, pol. XIX. st., u radovima G. Boolea i A. de Morgana definitivno je oblikovana simbolička logika kao novi pravac u logici, koji je u XX. st. postao dominantan. Kako bi izbjegla nepreciznost i višeznačnost termina, simbolička logika upotrebljava specijalne simbole, od kojih minimalan broj ostaje nedefiniran, a svi ostali bivaju definirani s pomoću njih. Osim predikativnih iskaza kojima se isključivo bavila tradicionalna logika, uvedeni su i relacijski; analogno tomu, logika je proširila područje svojih ispitivanja sa silogizma na sve druge oblike deduktivnoga zaključivanja. Tradicionalnim logičkim zakonima identiteta, neproturječnosti i isključenja trećega dodan je velik broj drugih zakona. Radi postizanja što veće egzaktnosti postavljen je zahtjev da i osnovne premise (aksiomi) jednoga sustava i pravila zaključivanja budu eksplicitno formulirani. Glavni doprinos detaljnoj razradbi simboličke logike dali su u XIX. st. Ch. S. Peirce, Ernst Schröder i G. Frege, a u XX. st. B. Russell, A. N. Whitehead, L. Wittgenstein, D. Hilbert, K. Gödel, R. Carnap, A. Church, W. van Orman Quine, J. Łukasiewicz, A. Tarski i H. Reichenbach i dr. Većina najistaknutijih logičara pod logikom danas podrazumijeva simboličku logiku, u vezi s njezinom primjenom u matematici i tehnici; danas se ona razvija kao zasebna disciplina. Ipak, stanovit broj logičara i dalje se bavi općim teorijskim problemima logike, odbacujući upotrebu simboličkoga jezika i zahtjev potpune formalizacije logike, što osobito dolazi do izražaja prilikom ispitivanja osnova same logičke znanosti.
Problemi i pravci
Središnji je logički problem pitanje o istinitosti nekoga logičkog stava (stajališta). To pitanje načelno se rješava zahtjevom podudarnosti mišljenja, odn. mislenog iskaza o nekoj pojavi ili predmetu sa samom tom pojavom ili predmetom (adaequatio rei et intellectus). Logički aspekt toga problema nastaje pri utvrđivanju kriterija, sredstava i metoda kojima se želi postići ostvarenje toga zahtjeva. Tada se ukazuju aporije koje često vode protuslovnim solucijama, iz čega proistječu različita shvaćanja o temeljnim spoznajno-teoretskim odlukama, pa i oprječne koncepcije o funkciji logičkih sredstava, njihovim mogućnostima, o smislu logike i njezinoj biti.
Problem osnove
Problem osnove
naziv je za krug pitanja o graničnim mogućnostima logike kao sredstva racionalnog ispitivanja i iskazivanja zbilje. Da je za logičke dileme, kao što je npr. poteškoća utvrđivanja podudarnosti između logičkog iskaza i prirodnoga stanja stvari, potrebno tražiti rješenja na široj, izvanlogičkoj osnovi, pokazuje i rasprava o statusu logičkih zakona. Iako se ti zakoni često shvaćaju samo kao zakoni što se odnose na mišljenje, ipak u većini logičkih koncepcija prevladava potreba da se i sami ti zakoni shvate kao zbiljski, odn. da budu primjenljivi na zbilju. Pritom ne postoji neko potpuno logičko jamstvo da će npr. neki logički iskaz o odnosima između određenih pojava biti istinit, bez obzira na to što će takav iskaz biti oblikovan prema pravilima logičkoga zaključivanja. Teorijsko jamstvo, poveznicu logike i realnosti, mogu pružiti samo uvjerenja što proistječu iz širih osnova razmatranja. Zbog toga pristaše psihologizma (T. Lipps, W. Wundt) jedino jamstvo za podudarnost mišljenja i stvari vide u stopljenosti čovjekovih psihičkih procesa s okolnim uvjetima koji ih određuju (slično i C. S. Pierce i G. Dewey). Po njima logički zakoni ne bi bili drugo do rezultati psihičkih aktivnosti, a ove rezultati toka psihičkih doživljavanja. Naprotiv, prema logicizmu (B. Bolzano, E. Husserl), logika mora biti neovisna o spoznajnom subjektu, jer u protivnom, ako bi bila subjektivistička, ne bi mogla biti sredstvo postizanja istine. Zato se i njezinim entitetima (npr. egzistencijalni iskazi, »stavovi po sebi«) mora osigurati »treće carstvo«, tj. opstojnost neovisna o psihičkoj i materijalnoj opstojnosti. Idealne tvorevine što stoje kao paradigme svake znanosti jesu entiteti, a njihovi su međusobni odnosi predmet logike kao središta »čiste znanosti«. S tim prijeporom oko osnova logike u bliskoj je vezi i prijepor oko temeljnih metoda logičkoga zaključivanja:
Deduktivistički i induktivistički koncepti logike
Deduktivistički i induktivistički koncepti logike
zasnivaju se na preferiranju deduktivne, odn. induktivne metode kao sredstava u istraživanju zbilje, odn. postupaka ispitivanja logičkoga zaključivanja. Oba koncepta temelje se na odgovarajućim filozofijskim i znanstvenim shvaćanjima: deduktivistički na aristotelovskoj tradiciji skolastičke znanosti, induktivistički na empirističkim inicijativama u otkrivanju zakona prirode. U okvirima deduktivizma, koji je uvijek okrenut istraživanju posljedica općih stavova (stajališta), bilo aksioma bilo znanstvenih dogmi, uspješno su izgrađene mnogobrojne tehnike zaključivanja (→ silogizam). No deduktivistički je pristup u pogledu činjeničnoga znanja ostao ograničen po samoj svojoj pretpostavci, jer je konkluzija već implicitno dana premisom, a premisa je indiferentna prema verifikaciji (→ dedukcija). Zahtjev verifikacije, naprotiv, traži zaključivanje induktivnim smjerom, tj. da se neka opća tvrdnja provjeri na određenom broju pojedinačnih slučajeva. Induktivistički koncept logike zato nastoji pronaći pouzdan put od uočavanja pojedinačnih fenomena zbilje, do uobličavanja općih zakona o zbilji. Tom će se smjeru zamjerati što ne nalazi rigorozan kriterij kojim bi se utvrdila puna logička konkluzivnost zakonâ koje izriče (→ indukcija). Oba koncepta do danas imaju svoje zagovornike (npr. deduktivizam K. Poppera, induktivizam H. Reichenbacha), pa premda su brojni i pokušaji kombiniranja obaju načela (npr. J. M. Keynes), spomenute principijelne alternative ostale su u osnovi istovjetne.
Formalna i dijalektička logika
Formalna i dijalektička logika
po svojim načelima i rješenjima predstavljaju široku polarizacijsku osnovu u razvoju logike. Klasična se razlika ovdje javlja u oprječnim tendencijama izraženima već na crti Kant–Hegel, prema kojima formalna logika obuhvaća ispitivanje čistih oblika mišljenja, apstraktnih uvjeta pravilnoga zaključivanja, u kojima ona vidi jedini način postizanja istinitosti, a dijalektička logika uvjete istinitosti promatra u međuovisnosti sadržaja i oblika mišljenja, odnosno, u širem smislu, subjekta i objekta, misli i materije. Stoga, dok se prva razvijala kao apstraktna teorija valjanoga zaključivanja, druga je uključivala i aspekte spoznajne teorije i ontologije, te u prvom redu kritiku mišljenja kao apstraktnog instrumenta odvojenog od materijalne i duhovne zbilje.
Logika osjećaja
Logika osjećaja,
koja se u bitnome svodi na Pascalov nauk o osjećaju i koja je svoje puno teorijsko uobličenje dobila u romantici (J. G. Herder, J.-G. Hamann, J. W. Goethe i dr.), polazi od razmjerno jednostavne pretpostavke da tek unutarnji osjećaj omogućuje mišljenju razumijevanje, a potom i suđenje o stvarima.
U novije doba, zahvaljujući istraživanjima P. Lorenzena koja je dalje nastavio K. Lorenz, nastala je tzv. dijaloška logika kao teorija logičkih članova, koja polazi od toga da iskazi (bili oni elementarni ili se sastojali od elementarnih iskaza) služe u znanostima za iznošenje tvrdnjâ sugovorniku koji, osporavajući ih, zahtijeva verifikacijsku argumentaciju.
Hermeneutička logika
Hermeneutička logika
nastala je iz rasprave između filozofije života W. Diltheya na jednoj i fenomenologije i egzistencijalne ontologije na drugoj strani (G. G. Špet, G. Misch, H. Lipps, H. Plessner i dr.). Ona u bitnome smatra da se formalna logika mora učiniti »hermeneutički relevantnom«, tj. da smisao logičkih iskaza mora biti doveden u odnos spram faktičnoga smisla egzistencije, inače ti iskazi gube svaku istinosnu vrijednost, nisu ni istiniti ni lažni.