silogizam (latinski syllogismus < grčki συλλoγισμóς: logički zaključak), oblik logičkoga deduktivnog zaključivanja; misaoni proces kojim se iz dvaju ili više već gotovih sudova (premise, pretpostavke) izvodi novi sud (conclusio, zaključak). Taj novi sud omogućuje zajednički pojam (terminus medius, posredni pojam) u objema premisama. Tradicionalan je primjer silogizma:
Premise: Svi ljudi su smrtni.
Sokrat je čovjek.
Zaključak: Sokrat je smrtan.
U silogizmu se mogu izostaviti neke premise (skraćeni silogizam, entimem), a može se povezati i silogizam na silogizam (složeni silogizam, polisilogizam), pa i takav silogizam skratiti (skraćeni polisilogizam, sorit). – Silogizam može biti kategorički (u sudovima je sadržana bezuvjetna tvrdnja), hipotetički (uvjetna tvrdnja) i disjunktivni (tvrdnja nekoliko mogućnosti koje se međusobno isključuju). Najznačajniji je kategorički silogizam, koji se prema položaju posrednoga pojma u premisama javlja u 4 figure (oblika):
| I |
II |
III |
IV |
| M‑P |
P‑M |
M‑P |
P‑M |
| S‑M |
S‑M |
M‑S |
M‑S |
| S‑P |
S‑P |
S‑P |
S‑P |
Prve tri figure utvrdio je Aristotel, četvrtu je dodao Galen. Kako sud s obzirom na kvantitetu i kvalitetu može biti univerzalno-afirmativan, univerzalno-negativan, partikularno-afirmativan i partikularno-negativan, svaka figura ima više modusa. – Formalna pravila kategoričkoga silogizma: posredni pojam M ne smije biti dvosmislen, a mora povezivati isti dio opsega druga dva; iz dviju negativnih i iz dviju partikularnih premisa ne može se izvesti valjan zaključak; ako je jedna premisa negativna, zaključak mora biti negativan; ako je jedna premisa partikularna, zaključak mora biti partikularan. – Pogrješno, odn. krivo zaključivanje može biti nehotično (paralogizam) i hotimično (sofizam).
Teorije silogizma. Klasična razradba silogizma kao osnovnoga oblika valjanoga zaključivanja potječe od Aristotela. Njegova je i definicija silogizma kao vrste zaključivanja iz dviju premisa uz novu tvrdnju nužnim načinom. No sam Aristotel uzimao je u obzir ponajprije kategorički oblik silogizma, kojemu je razradio i figure i moduse. Hipotetički silogizam razrađivali su Teofrast, Eudem, stoici i osobito poslije Boetije, čije su analize temelj same skolastike. U skolastičkoj formalnoj logici dovršava se razvoj klasične aristotelijanske logike sa svim didaktičkim formulama i pravilima silogizma. Daljnji razvoj teorije silogizma najčešće je potaknut ispitivanjem njegova spoznajnoga statusa i vrijednosti. Tako se vrijednost silogizma nastojala izvesti iz shvaćanja o imanenciji suda, tj. teorijom sadržaja koju je doradio I. Kant, ili shvaćanjem o subordinaciji sudova u silogizmu, tj. teorijom opsega koje je izvorni zastupnik Aristotel. Problemi što ih kritički načinju te teorije javljaju se u cijeloj povijesti logike. G. Bruno i T. Campanella pronašli su vrijednost silogizma, oslanjajući se na nominalističku interpretaciju individualizacije pojma; F. Bacon mu je, naprotiv, poricao svaku vrijednost, smatrajući da silogizam ne sadrži stvarna određenja. Značajan je korak u teoriji silogizma učinio G. W. Leibniz, prema čijem se mišljenju silogizam zasniva na principu zamjene ekvivalentnih pojmova, a ovaj na principu identiteta. Leibnizovim postavkama ipak nisu bile otklonjene teškoće u vezi s heurističkom vrijednošću silogizma. Različite moderne, osobito pozitivističke kritike zasnivaju se na stajalištima njihovih autora prema dedukciji uopće. Empiristi i induktivisti odbacuju dedukciju i silogizam kao tautološku vrstu zaključivanja u skladu s postavkama J. S. Milla, koji je poricao vrijednost premise – univerzalnoga suda – ako u njoj već nije sadržan i sud koji tvori zaključak; u pozitivnom slučaju zaključak je samo ponavljanje koje ne donosi proširenje spoznaje. Izvan epistemološkoga obzora razvija se osebujno Hegelovo shvaćanje silogizma. Silogizam je zapravo sama forma apsolutnog uma u kojoj misao postaje objektivna i koja uključuje, prema zakonima dijalektike, konkretan razvoj, pa se i cijeli Hegelov sustav prikazuje u obliku silogizma.
