Latvija (Republika Latvija/Latvijas Republika; također Letonija), država u sjeveroistočnoj Europi, na obali Baltičkoga mora, između Estonije na sjeveru (duljina granice 339 km), Rusije na istoku (217 km), Bjelorusije na jugoistoku (171 km) i Litve na jugu (588 km). Pruža se u duljini od 267 km u smjeru sjever–jug, a 445 km u smjeru istok–zapad. Obuhvaća 64 594 km².
Prirodna obilježja
Latvija leži u zapadnome dijelu Istočnoeuropske nizine. Osnovna su obilježja reljefa u unutrašnjosti izmjena nizina i morenskih uzvisina. Oko 57% površine zemlje niže je od 100 m, a samo 2,5% izdiže se iznad 200 m nadmorske visine. Reljef je uglavnom oblikovan pleistocenskom glacijacijom. Devonske pješčenjake, od kojih je Latvija pretežno građena, prekrivaju pleistocenski morenski i pješčani nanosi. Uz obalu Baltičkoga mora, iza pojasa dina visine do 40 m, pruža se nizina širine 2 do 50 km. U središnjem dijelu zemlje, između Riškoga zaljeva i granice s Litvom, proteže se plodna Srednjolatvijska ravnica s nizinom Zemgale. Zapadno od nje pruža se morenska uzvisina koju nizina Kursa s dolinom rijeke Vente dijeli na zapadni (Rietumkursa; visina do 189 m) i istočni dio (Austrumkursa; do 153 m). Istočno i sjeveroistočno od Srednjolatvijske ravnice niz je morenskih uzvišenja od kojih se ističu uzvisina Vidzeme s najvišim vrhom Latvije (Gaiziņkalns, 312 m) u središnjem i uzvisina Latgale (Lielais Liepukalns, 289 m) u jugoistočnome dijelu zemlje. Između tih dviju uzvisina pruža se Istočnolatvijska ravnica s Lubānskom nizinom, ispresijecana mnogim jezerima i močvarama. Obala Baltičkoga mora s Riškim zaljevom niska je, pješčana i slabo razvedena; južno od Ventspilsa mjestimice je strma.
Klima je umjereno kontinentalna (odnosno vlažna snježnošumska ili borealna klima s toplim ljetom), pod jakim utjecajem atlantskih zračnih masa koje ublažavaju klimu, osobito priobalnoga dijela zemlje. Srednja siječanjska temperatura zraka kreće se od –2,6 °C na zapadu (Liepāja) do –6,6 °C na istoku (Daugavpils), a srednja srpanjska od 16,8 °C (Liepāja) do 17,6 °C (Daugavpils). Godišnja količina oborina iznosi 550 do 600 mm u priobalju i u nizinama, a 700 do 800 mm na uzvišenjima. Latvija ima tek 30 do 40 sunčanih dana u godini.
Gusta riječna mreža razvijena je ravnomjerno. Sve rijeke pripadaju slijevu Baltičkoga mora. Glavne su Zapadna Dvina (Daugava; 352 km u Latviji), Gauja (452 km, najdulja u zemlji), Lielupe i Venta. Najviši im je vodostaj u proljeće, a najniži zimi. Glavninu od približno 3000 pretežno ledenjačkih jezera čine mala i plitka jezera; najveće je jezero Lubāns (80,7 km²), a najdublje Drīdzis (65,1 m). Najviše ih je na jugoistoku zemlje (oko 40%) i u priobalnoj nizini. Unutarnje vode obuhvaćaju 2367 km² ili 3,7% površine.
Šume prekrivaju 48,2% površine zemlje (2021); prevladavaju četinjače (bor, smreka), a raširena je i breza. Močvare obuhvaćaju 3,3% (u močvarnim područjima rastu breza i joha), a obrađeno je 35,4% površine Latvije.
Stanovništvo
S 1 875 757 stanovnika (2022) ili 29,0 st./km² Latvija se ubraja u najrjeđe naseljene države Europe. Stanovništvo je neravnomjerno raspoređeno; glavnina populacije živi u području plodne Srednjolatvijske nizine, uz obalu Riškog zaljeva, osobito oko gradova Rige, Jelgave i Jūrmale, gdje na 6% teritorija živi oko 45% stanovnika. Najrjeđe je naseljeno baltičko priobalje na krajnjem zapadu zemlje (okolica Ventspilsa), gdje živi manje od 6 st./km², te krajnji istočni dio, uz granicu s Rusijom, gdje živi 7 do 10 st./km². Broj stanovnika unutar granica današnje Latvije početkom XX. st. iznosio je oko 2,5 milijuna, za I. i za II. svjetskog rata se znatno smanjio zbog ratnih žrtava i masovnih deportacija, a u poslijeratnom je razdoblju rastao sve do početka 1990-ih (2 666 567 st., popis 1989), ponajviše zbog useljavanja stanovništva (osobito Rusa) iz drugih dijelova SSSR-a. U međupopisnome razdoblju 1989–2000. broj stanovnika smanjio se za 289 184 st., odnosno za 10,8% (najviše se ljudi iselilo 1992., čak 60 000), 2000–11. za 307 012 st. ili 12,9%, a 2011–22. za 194 614 st. ili 9,4%. Pad broja stanovnika posljedica je u prvome redu negativne stope prirodnoga priraštaja (–5,8‰ u 2017–21., među najnižima u svijetu) te i dalje većeg iseljavanja od useljavanja (u međupopisnome razdoblju 2001–11. iselilo se 211 400 st. više nego što ih se uselilo). U novije doba političkim mjerama potiče se povratak iseljenih Latvijaca (negativna migracijska bilanca smanjena je na 77 152 st. u razdoblju 2011–21). Iseljava se najviše mlado stanovništvo u dobi 23 do 30 godina života radi školovanja i traženja posla. Udjel Latvijaca u populaciji zemlje se tijekom XX. st. neprestano smanjivao; 1935. činili su 75,5% stanovništva, 1959. 62,0%, 1989. tek 52,0%, a nakon odcjepljenja od Sovjetskoga Saveza počeo je rasti (57,7% u 2000. i 62,7% u 2021). Istodobno je udjel Rusa zbog useljavanja u XX. st. porastao s 10,6% u 1935. na 34,0% u 1989., a potom se zbog iseljavanja nakon raspada SSSR-a smanjio na 29,6% u 2000. i 24,5% u 2021. Od ostalih naroda (2021) najviše je Bjelorusa (3,1%), Ukrajinaca (2,2%), Poljaka (2,0%) i Litavaca (1,1%). Službeni je latvijski (letonski) jezik. Vjernici (63,8% ukupnog stanovništva, 2020) su pretežno evangelici luterani (27,2%, uglavnom u zapadnom i središnjem dijelu Latvije), rimokatolici (23,0% uglavnom u jugoistočnoj Latviji) i pravoslavci (10,7%), a ima i drugih kršćana, pripadnika starih vjerovanja, židova i dr. U 2021. prirodni pad broja stanovnika iznosio je čak 9,2‰, kao rezultat niskog nataliteta od samo 9,2‰ (među najnižima u Europi, 2021) i visokog mortaliteta od čak 18,4‰ (među najvišima u Europi); smrtnost dojenčadi iznosi 2,7‰ (2021). Starenje stanovništva očituje se u dobnom sastavu: u dobi je do 14 godina 16,0% (2020; 18,1% u 2000), u dobi od 15 do 64 godine 63,5‰, a u dobi od 65 i više godina 20,5% stanovništva. Latvija je država Europske unije s najvećim udjelom ženskoga stanovništva u ukupnome (53,7% ili 115,8 žena na 100 muškaraca, 2022). Očekivano trajanje života nisko je u odnosu na ostale države Europske unije; za žene rođene 2019. iznosi 80,0 godina (u EU-u prosjek iznosi 84,0 godina), a za muškarce 70,9 godina (u EU-u 78,5 godina). Ekonomski je aktivno 1 176 500 st. ili 75,8% radno sposobnoga stanovništva (2021); u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 6,8%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 23,5%, a u uslužnim djelatnostima 69,7% zaposlenoga stanovništva (2021). Sveučilišta su u Rigi (Latvijas Universitāte, osnovano 1919; Rīgas Tehniskā universitāte), Jelgavi, Daugavpilsu i Liepāji. Glavni je i najveći grad Riga (latvijski Rīga) sa 605 802 st. (2022; 32% stanovništva Latvije). Ostali su veći gradovi Daugavpils (79 120 st.), Liepāja (67 360 st.), Jelgava (54 694 st.), Jūrmala (50 561 st.), Ventspils (32 955 st.) i Rēzekne (26 481 st.); svi su smješteni na obali mora ili rijeke. U gradovima živi 68,1% stanovništva (2021).
Gospodarstvo
Početkom 1990-ih napušta se socijalistički državno-planski gospodarski sustav, te se reformama prelazi na kapitalističku tržišnu ekonomiju. Vrijednost BDP-a porasla je s 5,7 milijarda USD (1995) na 35,5 milijarda USD (2008); BDP po stanovniku povećan je s približno 2330 USD (1995) na 16 467 USD (2008). Potom dolazi do ekonomskog pada pod utjecajem svjetske financijske krize, te je trebalo više od deset godina da BDP dostigne razinu iz 2008; godine 2021. BDP iznosi 38,8 milijarda USD (20 642 USD po stanovniku). Stopa nezaposlenosti je 7,6% (2010. bila je 19,4%), a siromaštvo je prijetnja za približno 26% stanovnika (2021). Gospodarstvo je uglavnom zasnovano na uslužnim djelatnostima (u prijevozu, informacijskom sektoru i financijama), a u industriji prevladava građevinarstvo, preradba drva, proizvodnja hrane, tekstila, lijekova, elektronike, metala, poljoprivrednih strojeva, vozila, i dr. Od prirodnih bogatstava važnija su ležišta ugljena i dolomita, hidroenergetski potencijali i šume. U sastavu BDP-a 2017 (30,4 milijarde USD) udjel je uslužnoga sektora bio 73,7%, industrije 22,4%, poljoprivrede 3,9%. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju žitarice, šećerna repa i povrće, uz ribolov te uzgoj svinja, goveda, peradi i dr. Vrijednost robnog izvoza 2020. bila je 16,1 milijardu USD, a uvoza 19,3 milijarde USD. Glavninu izvoza čine komunikacijska oprema, drvo i namještaj, lijekovi, žitarice, vozila, tekstil, pića, prehrambeni proizvodi, i dr. U uvozu prevladavaju naftni derivati, kemikalije, strojevi, komunikacijski uređaji i oprema, automobili, hrana, i dr. Najveći dio vanjske trgovine odvija se sa zemljama Europske unije (62% izvoza i 76% uvoza, 2020). Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Litva (15,4%), Estonija (9,9%), Rusija (7,8%), Njemačka (6,8%), Velika Britanija (5,5%), Švedska (5,2%) i Danska (4,5%). Najviše uvozi iz Litve (15,3%), Rusije (14,6%), Njemačke (8,7%), Poljske (8,5%), Estonije (7%) i Kine (4,6%). Veličina je javnoga duga oko 44% BDP-a (2021).
Promet
Željeznička mreža, koja ima veliku važnost u prijevozu roba iz Rusije i država bivšega SSSR a prema latvijskim lukama, duga je 1859 km (2020; elektrificiran 251 km) od čega je 1826 km širokotračna (tzv. ruska širina, 1520 mm). U izgradnji je baltička željeznička pruga (Rail Baltica) standardne širine kolosijeka kojom se planira povezivanje Varšave preko baltičkih država s Helsinkijem. Cestovna je mreža duga 58 269 km (2020); kroz Latviju prolazi odsječak ceste (Via Baltica) koja povezuje Varšavu s Tallinom. Glavne su luke Riga (32,6 milijuna tona, 2019) i Ventspils (20,5 milijuna tona, 2019), koja je naftovodom povezana s ruskom mrežom naftovoda preko terminala u Polocku (Bjelorusija), te Liepāja (7,1 milijun tona, 2021). Duljina naftovoda iznosi 339 km, a plinovoda 1188 km. Luke imaju trajektne veze sa švedskim, finskim i njemačkim lukama. Riječni se promet odvija u donjem toku Zapadne Dvine (Daugava). Međunarodna je zračna luka Riga (najprometnija u baltičkim državama), a manje su zračne luke Liepāja i Ventspils.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2014. novčana je jedinica bio lats (Ls; LVL); 1 lats = 100 santima (santīms).
Povijest
Na području Latvije živjela su od oko 4000. do 2000. pr. Kr. ugro-finska plemena. U II. tisućljeću pr. Kr. na jugu zemlje pojavili su se baltički Latvijci. U XII. st. uspostavljene su balto-latvijske države Talava i Jersika. Potkraj XII. st. počeo je prodor danskih i njemačkih feudalaca. Istodobno su iz svojega uporišta Rige, osnovanoga 1201., napadali vojnici Reda vitezova mača, koji se 1237. ujedinio s Njemačkim viteškim redom kao samostalan ogranak (Livonski red). Latvija i Estonija potpale su pod vlast države Njemačkoga viteškog reda, koji se polovicom XIII. st. ujedinio s riškom nadbiskupijom, tartuskom i kurlandskom biskupijom u tzv. Livonsku konfederaciju. Ta se konfederacija održala do Livonskoga rata (1559–83), a nakon toga manji dio zemlje pripao je Dancima i Šveđanima, dok je veći 1561. potpao pod vlast poljskoga kralja Sigismunda II. Augusta. Nakon Poljsko-švedskoga rata, mirom u Olivi (Oliwa; danas dio Gdańska) 1660., Poljska je veći dio zemlje morala prepustiti Švedskoj, zadržavši samo južnu Latviju. Mirom u Nystadu 1721. Švedska je to područje prepustila Rusiji, koja je ujedinila cijelu Latviju pod svojom vlašću. Godine 1817–19. bilo je ukinuto kmetstvo, ali je otkup zemlje, koja je ostala u vlasništvu vlastelina, bio omogućen tek nakon 1849. U to doba razvio se pokret Mladolatvijaca, koji je radio na nacionalnom i gospodarskom preporodu zemlje. Za I. svjetskog rata, od 1914. do 1917., veći dio zemlje bio je pod njemačkom opsadom, a Brestlitovskim mirom Latvija je bila u potpunosti prepuštena Njemačkoj. Nakon Listopadske revolucije 1917. na jednome dijelu teritorija bila je uspostavljena sovjetska vlast, a na drugome je 1918. bila osnovana građanska vlada na čelu s Kārlisom Ulmanisom, koja je u građanskom ratu odnijela pobjedu i 1920. sklopila mir sa Sovjetskom Rusijom, a 15. II. 1922. proglasila Latviju republikom. Demokratski poredak srušen je 1934. državnim udarom i zamijenjen diktaturom K. Ulmanisa. Nakon izbijanja II. svjetskog rata vlada je bila prisiljena 1939. potpisati sa SSSR-om sporazum o uzajamnoj pomoći i dopustiti mu stvaranje vojnih baza. Na temelju toga u lipnju 1940. sovjetske su postrojbe ušle u zemlju. U srpnju 1940. Latvija je bila proglašena Sovjetskom Republikom koja je početkom kolovoza 1940. bila, kao Latvijska Sovjetska Socijalistička Republika, priključena SSSR-u. Za II. svjetskog rata zemlja je bila od 1941. do 1944. pod njemačkom okupacijom. Pošto su sovjetske postrojbe zaposjele Latviju, napustilo ju je oko 100 000 njemačkih i švedskih izbjeglica. Nakon II. svjetskog rata Latvija je ostala pod sovjetskom vlašću; sjeveroistočno područje s gradom Abreneom (preimenovanim u Pitalovo) bilo je priključeno Ruskoj SFSR. Latvijska SSR bila je izložena snažnoj rusifikaciji i naseljivanju ruskoga stanovništva; postala je jedna od industrijski razvijenijih sovjetskih republika. Raspadom Sovjetskoga Saveza bio je obnovljen višestranački sustav (1990), a 21. VIII. 1991. proglašena je neovisnost. Na čelu države je 1990–93. bio Anatolijs Gorbunovs, bivši član vodstva latvijske komunističke partije (od kraja 1980-ih podupirao je državnu neovisnost). Nakon prvih slobodnih predsjedničkih izbora u srpnju 1993. predsjednik republike postao je Guntis Ulmanis iz Latvijskog saveza poljoprivrednika (na položaju do 1999). Ruska se vojska postupno povukla do kraja kolovoza 1994., a položaj ruske manjine postao je sporan u odnosima s Rusijom. Tijekom 1990-ih povremeni su sporovi s Estonijom i Litvom oko morskih granica. Od 2004. Latvija je članica NATO-a i Europske unije. Na parlamentarnim izborima (prvi nakon proglašenja neovisnosti održani su 1993) niti jedna stranka ne uspijeva osvojiti natpolovičnu većinu zastupničkih mjesta; koalicijske vlade uglavnom stvaraju stranke desnice i desnoga centra, iako povremeno stranke lijevoga centra osvajaju najveći broj zastupnika; tijekom 2009–14. predsjednik više koalicijskih vlada bio je Valdis Dombrovskis (2011. osniva stranku Jedinstvo). Na položaju predsjednika republike (koje je parlament birao kao neovisne kandidate) bili su Vaira Vīķe-Freiberga (1999–2007), Valdis Zatlers (2007–11) i Andris Bērziņš (2011–15); od srpnja 2015. predsjednik je Raimonds Vējonis. Nakon parlamentarnih izbora u listopadu 2018. stvorena je koalicijska vlada (u siječnju 2019) koju vodi Krišjānis Kariņš (iz stranke Jedinstvo; 2004–06. bio je ministar gospodarstva). U svibnju 2019. za predsjednika republike izabran je Egils Levits (na položaju je od srpnja 2019). Stranka Jedinstvo na parlamentarnim je izborima u listopadu 2022. predvodila stranački savez Novo jedinstvo te je nakon pobjede nastavila voditi koalicijsku vladu; K. Kariņš je ponovno postao premijer. U svibnju 2023. za predsjednika republike izabran je Edgars Rinkēvičs (na položaju od srpnja); od 2011. bio je ministar vanjskih poslova.
Politički sustav
Prema Ustavu od 15. II. 1922. Latvija je demokratska, parlamentarna republika. Predsjednik republike na čelu je države, bira ga parlament (Saeima) na razdoblje od 4 godine, može biti biran još jedan mandat; predsjednički kandidat mora imati najmanje 40 godina. Predsjednik republike zapovjednik je oružanih snaga, zastupa državu u međunarodnim odnosima, imenuje njezine diplomatske predstavnike, ratificira međunarodne ugovore. Vlada obavlja izvršnu vlast. Na prijedlog predsjednika republike parlament bira predsjednika vlade, a na njegov prijedlog bira članove vlade. Zakonodavnu vlast obavlja jednodomni parlament, koji ima 100 zastupnika, biraju ga građani izravno na općim izborima na razdoblje od 4 godine. Pravo glasa je opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Administrativno je država podijeljena u 26 regija i 7 posebnih općina. Sudbenu vlast obavljaju regionalni, općinski i vojni sudovi te Vrhovni sud kojega sudce imenuje parlament. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 18. studenoga (1918).
Političke stranke
Narodni front Latvije (Latvijas Tautas fronte) politička je organizacija osnovana 1988. radi državnog osamostaljenja. Na prvim slobodnim izborima u sovjetskoj Latviji 1990. osvaja apsolutnu zastupničku većinu. Ivars Godmanis, jedan od vođa fronta, bio je premijer 1990–93 (potom osniva stranku Latvijski put). Nakon stjecanja neovisnosti 1991., front od prvih parlamentarnih izbora 1993. ne postiže izborne uspjehe, a raspušten je 1999. Latvijski put (Latvijas Ceļš – akronim LC), osnovan 1993., liberalna je stranka. Osnivač je stranke Ivars Godmanis (premijer 2007–09). Na izborima 1993. LC osvaja relativnu zastupničku većinu i predvodi koalicijsku vladu. Nakon izbora 1995. i 1998. ostaje među tri vodeće stranke i sudjeluje u koalicijskim vladama do 2002., kada ne prelazi izborni prag. Na izborima 2006. u savezu je s demokršćanima (osvaja manji broj zastupnika), s kojima se ujedinjuje 2007. Bila je članica Liberalne internacionale. Savez Zelenih i poljoprivrednika (Zaļo un Zemnieku savienība – akronim ZZS), osnovan 2002., stranka je centra (zaokupljena ponajprije ekološkim i agrarnim politikama). U parlamentu je od izbora 2002 (najbolje rezultate imala je na izborima 2006. kada dijeli drugo te 2010. i 2014. kada osvaja treće mjesto po broju zastupnika); u koalicijskim vladama sudjelovala je 2002–11. i 2014–18. Na izborima 2022. druga je po broju zastupnika (iza koalicije Novo jedinstvo). Nacionalni savez (Nacionālā Apvienība – akronim NA) osnovan je 2010. kao višestranački savez, a 2011. postaje stranka desnice. U parlamentu je od izbora 2010., a u koalicijskim vladama sudjeluje 2011–22. Na izborima 2022. osvaja četvrto mjesto po broju zastupnika. Član je Stranke europskih konzervativaca i reformista. Jedinstvo (Vienotība – akronim V), osnovan 2011., stranka je desnoga centra. Proizašla je iz istoimene stranačke koalicije osnovane uoči izbora 2010., na kojima osvaja relativnu zastupničku većinu i predvodi vladu. Osnivač stranke Valdis Dombrovskis bio je premijer 2009–14., u početku kao vođa konzervativne stranke Novo doba (djelovala je od 2002., na izborima iste godina bila je prva po broju glasova i zastupničkih mjesta, te se priključila Jedinstvu). Na izborima 2011., 2014. i 2018. stranka osvaja manji broj zastupnika, te sudjeluje u koalicijskim vladama. Od 2018. na čelu je koalicije Novo jedinstvo, koja na izborima 2022. osvaja relativnu zastupničku većinu i potom predvodi višestranačku vladu; vođa koalicije Krišjānis Kariņš premijer je od 2019. Članica je Europske pučke stranke. Latvijska stranka Zeleni (Latvijas Zaļā partija – akronim LZP), osnovana 1990., stranka je centra s naglašenom ekološkom orijentacijom. S manjim brojem zastupnika u parlamentu je nakon izbora 1993. i 1995., te sudjeluje u koalicijskim vladama. Potom 1998. nije prešla izborni prag, a od izbora 2002. do izbora 2018. u koaliciji je sa Savezom Zelenih i poljoprivrednika. Sudjeluje u vladama 2002–11. i 2014–18. Uoči izbora 2022. s regionalističkim strankama stvara koaliciju Ujedinjena lista, koja osvaja treće mjesto po broju zastupnika. Socijaldemokratska stranka »Suglasje« (Sociāldemokrātiskā partija »Saskaņa«), osnovana 2010., stranka je ljevoga centra koja zastupa i interese ruske manjine. U parlamentu je od izbora 2010 (na drugome mjestu), na izborima 2011., 2014. i 2018. prva je po broju glasova i zastupničkih mjesta (ali ostaje u opoziciji), na izborima 2022. nije prešla izborni prag.
