Kazimir III. Veliki (poljski Kazimierz III Wielki), poljski kralj (Kowal, Kujavija, 30. IV. 1310 – Krakov, 5. XI. 1370). Posljednji vladar iz dinastije Pjastovića, sin Vladislava I. Łokieteka. Okrunjen je 25. IV. 1333. u Krakovu. Pitanje nasljedstva uredio je dogovorima u Visegrádu 1335. i 1339: češkoj kruni priznao je pravo na Šlesku, a zauzvrat se češki kralj Ivan Luksemburgovac odrekao nasljednog prava na poljsku krunu, dočim je s hrvatsko-ugarskim kraljem Karlom I. Robertom (suprugom njegove sestre Elizabete) ugovorio da muška loza Anžuvinaca naslijedi poljsku krunu ako on umre bez muškog potomstva. Mirom u Kaliszu 1343. okončao je rat s Njemačkim viteškim redom, vrativši Kujaviju, ali odustavši od osvajanja Pomorja. Na istoku je 1340–66. u dugotrajnim ratovima s Velikom Kneževinom Litvom nastojao preuzeti vlast u Galičko-Volinskoj Kneževini: 1340. osvojio je Lavov, 1344. Galiciju, a 1356. sklopio – uz papino negodovanje – mirovni i granični sporazum s još nepokrštenim Litavcima, čime je započeo povijesni proces poljsko-litavskog zbližavanja (koje će osnažiti pokušajima da se pokrštenje Litavaca obavi pod okriljem poljske crkve). Naposlijetku je 1366., iskoristivši litavski rat s Njemačkim viteškim redom, osvojio galičko-volinska područja. U unutarnjoj politici nastojao je ojačati središnju vlast, što se odrazilo u zakonodavnoj djelatnosti (Wiślički statut, 1347), kojom je kodificirao zemljišno pravo i proveo reorganizaciju pravosuđa po uzoru na njemačko, a 1356. uspostavio je najviši sud u Krakovu. Zaslužan za gospodarsko i prosvjetno uzdizanje zemlje, naseljavao je opustjela i novostečena područja, mnogobrojnim povlasticama poticao osnivanje gradova, gradnju obrambenih zidova (30 utvrđenih gradova i 50 zamkova), razvoj obrta i trgovine (trgovanje s istokom i crnomorskim lukama) te reorganizirao financije i vojsku, u kojoj su se pojavili novi borbeni strojevi. Osnovao je 1364. sveučilište u Krakovu. Smrtno je ranjen u nesreći u lovu. Pokopan je u katedrali na Wawelu u Krakovu, a, budući da nije imao sinova, naslijedio ga je nećak Ludovik I. Anžuvinac.
