Pomorje (srednjovjekovni latinski Pomerania, Pomorania, poljski Pomorze, njemački Pommern, pomeranski Pòmòrze, Pòmòrskô), povijesna zemlja uzduž južne obale Baltičkoga mora, između Visle, Noteća, Warte i Odre. U širem smislu, u sastav Pomorja ulazilo je i područje zapadno od Szczecina, uključujući otoke Rügen i Usedom. Ime Pomorja prvi se put susreće u crkvenom zapisu iz 1080., u značenju »zemlja uzduž mora« (lat. longum mare), iako se još prije (1046) navodi knez Pomorjana Sjemomisl. U antičko doba i u ranome srednjem vijeku Pomorje su naseljavala različita zapadnoslavenska plemena poznata pod skupnim nazivom Pomorjana i Polabljana. U X. st. poljski vladari Mieszko I. (oko 960–992) i Boleslav I. Hrabri (992–1025) Poljskoj su pripojili cijelo Pomorje. Godine 1000. bila je ustrojena biskupija sa sjedištem u Kołobrzegu, kojoj je svrha bila provesti pokrštavanje Pomorjana. Za Boleslava II. Smjeloga (1058–79) cijelo je Pomorje bilo izdvojeno iz Poljske; u istom se stoljeću ondje oblikovala kneževina s vladarima iz domaće slavenske dinastije. Nakon smrti kneza Swiatobora (1107) Pomorje su razdijelili njegovi sinovi Varcislav I. (Zapadno Pomorje), Ratibor I. (Središnje Pomorje) i Svjetopelk I. (Istočno ili Gdańsko Pomorje). Boleslav III. Krivousti (1102–38) uspio je Poljskoj opet pripojiti Istočno Pomorje i nametnuti formalno vrhovništvo Zapadnom i Središnjemu Pomorju te je potaknuo kristijanizaciju pod vodstvom biskupa Otona Bamberškoga (1124/25. i 1128). Nakon smrti Boleslava III. Krivoustoga (1138) oslabjela je središnja vlast u Poljskoj, što je omogućilo osamostaljivanje pomorske oblasti.
U XII. st. u Zapadnom i Središnjem Pomorju vladala je dinastija Grif, koje su osnivači bili Varcislav I. (1107–47/48) i Ratibor I. (1107–55). Nakon izumrća Ratiborove loze 1228. Središnje Pomorje isprva je pripalo dinastiji brandenburških Askanijevaca, a 1317. dinastiji zapadnopomorskih Grifova.
Zapadno Pomorje se od 1181. nalazilo u sastavu Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti, kada je započela snažna njemačka kolonizacija i germanizacija. Od 1185. nalazilo se pod danskom, a od 1227. pod vlašću brandenburških markgrofova (do 1529). Nakon toga bilo je podvrgnuto izravnoj carskoj vlasti te 1532. priključeno Donjoj Saskoj. Posljednji muški izdanak dinastije Grif, Boguslav XIV. (1625–37), uspio je još jednom sjediniti gotovo cijelo Zapadno Pomorje, koje se u času njegove smrti nalazilo pod švedskom okupacijom (od 1630). Nakon Vestfalskoga mira 1648. zapadni dio s Rügenom i Usedomom pripao je Švedskoj, a istočni dio Brandenburgu. Godine 1815. cijelo je područje Zapadnoga Pomorja, nakon kratkotrajne francuske prevlasti (1806–13), ušlo u sastav Pruske, postavši pruskom pokrajinom.
U XII. st. u Istočnom ili Gdańskom Pomorju, između rijeke Łebe i Gdańskoga zaljeva, s glavnim središtem Gdańskom, mjesni poljski namjesnici nakon smrti Boleslava III. Krivoustoga polako su stekli položaj polusamostalnih vojvoda. Potomci vojvode Sambora I. (1178–1207) vladali su do 1294., kada je Istočno Pomorje preuzeo velikopoljski vojvoda i poslije kralj Przemysł II. God. 1308–09. potpalo je pod vlast Njemačkoga viteškog reda, a nakon rata što ga je od 1454. protiv toga reda vodio poljski kralj Kazimir IV. Jagelović pripalo je Poljskoj (1466). Pod Poljskom je ostalo do 1772., kada ga je prisvojila Pruska i uklopila u pokrajinu Zapadnu Prusku. Versailleskim mirovnim ugovorom (1919) Istočno Pomorje bilo je pripojeno Poljskoj (Vojvodstvo Pomorje), osim područja Gdańska, koji je, pošto je bio proglašen slobodnim gradom, došao pod zaštitu Lige naroda, te dijela priključena njemačkoj Istočnoj Pruskoj i pokrajini Grenzmark Posen-Westpreussen.
Nakon II. svjetskog rata cijelo je područje Pomorja, od Odre do Visle, ušlo u sastav Poljske, dok je područje zapadno od Szczecina i Odre bilo priključeno Mecklenburgu u tadašnjoj DR Njemačkoj, kao dio pokrajine Mecklenburg-Vorpommern.
