Kambodža (Kampuchea; Kraljevina Kambodža / kmerski Preahreacheanachakr Kampuchea), država u jugoistočnoj Aziji, u južnome dijelu Indokine, između Tajlandskoga zaljeva na jugozapadu (duljina obale 443 km), Vijetnama na istoku (duljina granice 1228 km), Laosa na sjeveru (541 km) i Tajlanda na sjeverozapadu (803 km); obuhvaća 181 035 km².
Prirodna obilježja
Glavninu teritorija Kambodže (oko 70% ukupne površine) čini prostrana središnja nizina (5 do 20 m apsolutne visine) oko jezera Tonle Sap i rijeke Mekonga. Na sjeveru, uz granicu s Tajlandom, nizinu obrubljuje do 750 m visok pješčenjački strmac (Dangrek), a na sjeveroistoku i istoku, uz granicu s Laosom i Vijetnamom, ogranci Anamskoga gorja (do 1500 m visine). U jugozapadnome dijelu zemlje, između Tajlandskoga zaljeva i središnje nizine protežu se Kardamonsko gorje (Krâvanh) s Auralom (Phnum Aôral, 1813 m), najvišim vrhom Kambodže, i gorje Damrei (1081 m) u njegovu južnome nastavku. Građeni su od kristaličnih stijena i vapnenca. Pred dobro razvedenom obalom Tajlandskoga zaljeva leži mnoštvo otoka i otočića, od kojih su najveći Kong, Rong, Rong Sanloem, Thmei i Tang.
Klima je tropska s izrazitim monsunskim obilježjima. Sušno je doba od studenoga do travnja, kada puše suhi sjeveroistočni monsun, a kišno od svibnja do listopada (tada padne oko 4/5 godišnje količine oborina), kada jugozapadni monsun donosi vlagu s mora. Najviše oborina primaju jugozapadni obronci Kardamonskoga gorja (do 5000 mm), dok u području nizina padne 700 do 1500 mm oborina godišnje. Temperature su stalno visoke kao i vlažnost (60 do 90%); prosječna siječanjska temperatura iznosi 27,6 °C, a travanjska 30,8 °C.
Riječna je mreža dobro razvijena; najveću važnost ima rijeka Mekong (kroz Kambodžu protječe u duljini od približno 500 km) koja je s jezerom Tonle Sap (Tônlé Sab) povezana istoimenim pritokom. U kišnome razdoblju razina vodostaja Mekonga poraste za 12 do 15 m, pa se područje oko Mekonga pretvara u jezero; višak vode tada otječe u jezero Tonle Sap koje poplavi okolno područje (do 16 000 km²).
Gorja na jugozapadu su pod tropskim kišnim šumama (kaučukovac, kapok, tik, mahagoni i dr.), na sjeveroistoku i istoku pod listopadnim monsunskim šumama; u ostalim dijelovima prevladavaju savane, a nizine mjestimice prekrivaju gajevi bambusa. Uz obalu rastu šume mangrove.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2008. u Kambodži živi 13 395 682 st., odn. 15 848 500 st. prema procjeni iz 2017. Prosječna je gustoća naseljenosti 87,5 st./km² i vrlo je neujednačena. Najgušće je naseljeno nizinsko područje oko jezera Tonle Sap i uz rijeku Mekong na jugoistoku zemlje (metropolitansko područje Phnom Penha 6546 st./km², pokrajine Kandal 410 st./km² i Takeo 250 st./km²), a najrjeđe na istoku (pokrajina Mondol Kiri 6 st./km²) i jugozapadu (pokrajina Kaoh Kong 14 st./km²). Stanovnici su najvećim dijelom Kmeri (Khmeri; 96,1%), zatim Čami (Chami 1,1%, uglavnom muslimani), Lao (0,8%), Vijetnamci (0,4%), Kinezi (0,2%) i dr. (1,4%). Glavna je vjeroispovijest budizam (škola theravāda; 97,0% stanovništva), slijedi islam (2,0%, muslimani suniti), tradicionalna vjerovanja (0,6%) i kršćanstvo (0,4%). Porast broja stanovnika u posljednjih se petnaestak godina usporio; s 2,4% (1994–99) na 1,6% godišnje (2010–15). Rezultat je to smanjenoga prirodnoga priraštaja (s 2,49% ili 24,9‰ u 1999. na 1,78% ili 17,8‰ u 2015) zbog znatnog smanjenja stope nataliteta (s 41,1‰ 1999. na 23,8‰ 2015), ali i mortaliteta (sa 16,2‰ na 6,0‰); smrtnost dojenčadi također je u padu (od 101,6‰ na 24,6‰). Stanovništvo Kambodže je mlado; u dobi je do 14 godina 31,3% st., od 15 do 64 godine 64,9%, a starije je od 65 godina samo 3,8% populacije (2016). Glavnina stanovništva živi na selu (79,3%, 2015). Velike su unutarnje migracije (4,1 milijun ukupnoga pučanstva, 2013), od kojih se većina odnosi na seobe unutar ruralnih područja, dok na migracije selo – grad (najviše u Phnom Penh) otpada samo 24,5%. Očekivano trajanje života za muškarce rođene u 2015. iznosi 66,7 godina, a za žene 70,8 godina. Ekonomski je aktivno 8 353 000 stanovnika (2015). Udio zaposlenih u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu (41,5%, 2015) smanjuje se, dok se udio zaposlenih u rudarstvu, industriji i građevinarstvu (25,6%), kao i u uslužnim djelatnostima (32,9%) povećava. Službeni je kmerski jezik, raširena je uporaba francuskoga. Sveučilišta su u Phnom Penhu (najveće je Royal University of Phnom Penh, osnovano 1960). Nepismeno je 19,5% stanovnika starijih od 15 godina (2015), a najviše ih je u rijetko naseljenim krajevima na sjeveroistoku zemlje (pokrajina Ratanak Kiri, 45,0%). Glavni je i najveći grad Phnom Penh (Phnum Pénh; 1 501 725 st., 2012), ostali su veći gradovi (2012): Battambang (Batdâmbâng; 196 709 st.), Siem Reap (Siĕmréab; 189 292 st.), Kompong Cham (Kâmpóng Cham; 118 699 st.) i Sihanoukville (Krong Preah Sihanouk; 100 856 st.); u gradovima živi svega 20,7% st. (2015).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Kambodža je bila među siromašnijim azijskim zemljama, obilježena dugotrajnim gospodarskim urušavanjem (političkom nestabilnošću i ratnim razaranjima od sredine 1960-ih do početka 1990-ih, posebno destruktivnom i protucivilizacijskom vladavinom Crvenih Kmera u drugoj polovici 1970-ih). Mirovnim sporazumom (1991) i prvim demokratskim izborima (1993) stvorene su pretpostavke za gospodarsku obnovu (1999. postala je članica ASEAN-a). Gospodarske reforme, koje su uključivale otvaranje inozemnim ulaganjima, omogućile su prosječan godišnji rast BDP-a od 7,6% (1994–2015). Udjel siromašnoga stanovništva smanjen je s 50,2% (2003) na 13,5% (2014). Iskorištavaju se znatna prirodna bogatstva (šume, riblji fond, hidropotencijali), uključujući rudna ležišta (boksit, zlato, mangan, fosfat, željezna ruda, dijamanti i dr.). Povremene štete nanose obilne monsunske kiše i poplave (jedna od najvećih bila je 2000. i uzrokovala je pad BDP-a od približno 3%). Vrijednost BDP-a uvećana je s 2,5 milijarda USD (1993) na 22,2 milijarde USD (2017); BDP po stanovniku iznosi oko 1400 USD (2017). U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (41,9%), a potom industrije (32,8%) i poljoprivrede (25,3%). Poljoprivrednu ponudu čini povrće, žitarice, riža, riba i dr. Razvija se prerađivačka industrija (drvna, tekstilna, prehrambena, gumarska), te proizvodnja cementa, uz zanatstvo (obradba dijamanata, kristala i dr.), trgovinu i turizam. Vrijednost izvoza 2017. je 10,4 milijarde USD (2016. je 9,2 milijarde USD); izvozi se uglavnom tekstil i odjeća (68% ukupnog izvoza 2017), drvo, guma, riža, riba i dr. Najviše se izvozi (2016) u SAD (21,3%), Veliku Britaniju (9,4%), Njemačku (9%), Japan (8,2%), Kanadu (6,5%) i Kinu (6%). Vrijednost uvoza 2017. je 14,3 milijarde USD (2016. je 12,6 milijarda USD); uvoze se naftni derivati, vozila, strojevi, građevinska oprema, kemikalije, lijekovi, cigarete i dr. Najviše se uvozi (2016) iz Kine (35,3%), Tajlanda (14,8%) i Vijetnama (11%). Veličina javnoga duga je 28,2% BDP-a (2017).
Promet
Prometna je infrastruktura Kambodže, kao posljedica višegodišnjega građanskog rata, vremenskih neprilika (česte poplave), ali i znatnih nerazminiranih površina, nerazvijena. Glavnina prometnica (u lošemu stanju) koncentrirana je oko Phnom Penha i nekoliko većih gradova. Duljina željezničkih pruga iznosi 652 km; glavna je linija Sihanoukville–Phnom Penh, dok je linija Phnom Penh–Battambang–tajlandska granica od 2008. izvan uporabe. Cestovna mreža ima 44 709 km (2010), od toga samo 7% asfaltiranih cesta. Najprometnija i donekle obnovljena cesta povezuje Phnom Penh s lukom Sihanoukville. Veliku važnost ima riječna plovidba, osobito Mekongom; duljina unutarnjih vodenih putova iznosi oko 1570 km. Glavne su luke Sihanoukville (3,8 milijuna tona tereta, 2013) u Tajlandskome zaljevu i Phnom Penh u unutrašnjosti, na rijeci Mekong, do koje (kroz Vijetnam) mogu doploviti brodovi iz Južnokineskoga mora (udaljenoga 330 km). Međunarodne su zračne luke u Phnom Penhu (3,4 milijuna putnika, 2016), Siem Reapu i Sihanoukvilleu.
Novac
Novčana je jedinica riel (៛; KHR); 1 riel = 100 sena.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnje Kambodže mogu se pratiti od IV. tisućljeća pr. Kr. U I. st. stvorena je država Funan (»Carstvo planina«), koju su osnovali Kmeri u delti rijeke Mekong. Iako ponajprije konfederacija manjih državnih tvorevina, u III. st. razvila se u najjaču državu na Indokineskom poluotoku, razvivši specifičnu kulturu pod hinduističkim utjecajem i prosperirajući kao sjecište trgovačkih veza između Kine i Indijskoga oceana. Sredinom VI. st. južno od jezera Tonle Sap stvorena je druga, također hinduistička i decentralizirana, kmerska država Čenla (Chenla), isprva ovisna o Funanu od kojeg se oslobodila početkom VII. st. te ga potom osvojila, proširivši ujedno svoj teritorij na sjevernu Kambodžu i južni Laos. Ta se država raspala početkom VIII. st. na dvije, sjevernu u unutrašnjosti i južnu u delti Mekonga, pri čemu su sjevernom vladale suverene kraljice koje su ujedno bile udane za kraljeve južne. Južna je Čenla do 790. postala vazal dinastije Sailendra s Jave i Sumatre, ali je početkom IX. st. njezin vladar Džajavarman (Jayavarman) II. (vladao 802–850) izborio neovisnost te sjedinio kmerske države i nazvao se »vladarom svijeta« (carem), utemeljivši vlast na ritualnom kultu vladara kao božje emanacije i štovanju boga Śive u njegovu falusnom simbolu. Njegove su reforme postale osnovica za stvaranje snažne države, koja se tada prvi put spominje u pisanim izvorima pod imenom Kambodža i koju kasnija historiografija označava kao Kmersko Carstvo. Kambodžanski vladari izgradili su monumentalna arhitektonska zdanja (ponajprije palače, hramove i samostane), osobito intenzivno od vladavine Indravarmana I. (877–889), napose u Angkoru koji je postao prijestolnicom za Jasovarmana (Yasovarman) I. (vladao 889–910) pa se to razdoblje kambodžanske povijesti naziva i angkorskim. Usprkos čestim uzurpacijama prijestolja, povremenim građanskim ratovima te sukobima sa susjednim kraljevstvima Čampa (iz središnjeg Vijetnama) i Dai Viet (iz sjevernog Vijetnama), Kambodža je u XI. i XII. st. postala najveća država u Indokini (obuhvaćajući uz današnju Kambodžu gotovo cijeli današnji Tajland i Laos, južnu polovicu Vijetnama i jugoistok Mjanmara), sa stratificiranim sustavom društvenih klasa (po uzoru na hinduističke kaste) i poljoprivredom temeljenom na razrađenom sustavu natapanja. Dulje su vladali Radžendravarman (Rajendravarman) II. (944–968), Džajavarman V. (968–1001) te Surjavarman (Suryavarman) I. (1006–50), prvi koji je bio sljedbenik māhāyanskog budizma, ali tolerantan prema hinduističkim vjerovanjima. Carstvo je dosegnulo vrhunac za vladavine Surjavarmana II. (1113–50) koji je uveo višnuizam kao državnu religiju te započeo izgradnju hramskoga kompleksa Angkor Vat. Snage Čampe su 1177. opljačkale Angkor, ali je tu državu porazio i osvojio Džajavarman VII. (vladao 1181–1218) koji je māhāyanski budizam proglasio državnom religijom te poduzeo najopsežnije infrastrukturne i građevinske pothvate do tada. Potkraj XII. i početkom XIII. st. područje Angkora bilo je među najvećim urbanim cjelinama na svijetu (s približno 700 000, a po nekim izvorima i do 900 000, stanovnika). Nakon Džajavarmana VII. dolazi do slabljenja države: Indravarman II. (vladao 1218–43) izgubio je Čampu i zapadne dijelove zemlje, a Džajavarman VIII. (vladao 1243–95), koji je bio gorljiv sljedbenik śivizma te rušio budističke hramove, prisiljen je nakon 1283. plaćati danak Kini pod mongolskom dinastijom Yuan. Za vladavine Indravarmana III. (1295–1308) državnom religijom postaje theravādski budizam koji se konačno učvrstio, usprkos pokušajima Indravarmanovih nasljednika da vrate taj položaj śivizmu, nakon 1336. Postupna propast Kambodže tijekom XIV. st. posljedica je više čimbenika: dinastijskih sukoba, masovnog širenja theravādskog budizma (što je oslabilo državne institucije temeljene na hinduizmu i māhāyanskom budizmu, napose autoritet kralja i svećenstva), klimatskih promjena koje su dovele do učestalih izmjena razdoblja suša i poplava, uzrokovale iskrčivanje šuma i narušile, tada ionako zapušteni, sustav natapanja, prema nekim izvorima i epidemije kuge, te naposljetku učestalih uspješnih napada tajlandskih kraljevstava Sukhothai (već od sredine XIII. st.) i Ayutthaya (od sredine XIV. st.), odnosno jedinstvenog Sijama, koji osvajaju dijelove Kambodže, što je primoralo Kmere da 1431. napuste Angkor (prethodno od 1353. nekoliko puta osvajan) čime je okončano angkorsko doba kojemu je posljednji vladar bio Ponhea Jat (Ponhea Yat; vladao od približno 1417. do 1463). Nakon razdoblja slabljenja tijekom XV. st., Kambodža se u XVI. st. stabilizirala te je za vladavine Čana (Chana) I. (1516–66) iskoristila poraze Sijama u ratovima s Burmom (Mjanmar) i 1549. vratila područje Angkora, ali ga je već 1590. izgubila, a 1594. je Sijam poharao i tadašnju prijestolnicu Lovek (sjeverno od Phnom Penha). Od kraja XVI. st. kambodžanski su kraljevi na vlast dolazili uglavnom dvorskim prevratima i oružanim pobunama. Pokušaj španjolskih kolonijalnih vlasti s Filipina da, intervenirajući u jednom takvom prevratu, preuzmu kontrolu nad dijelovima Kambodže doživio je poraz 1599., a utjecaj nizozemskih trgovaca eliminirao je 1643–44. kralj Ramathipadi I., koji je zavladao 1642. uz pomoć malajskih plaćenika i preobratio se na islam (uzevši ime Ibrahim) što je, međutim, izazvalo nezadovoljstvo pa je zbačen vojnom intervencijom vijetnamske dinastije Nguyen 1658. Od tada se i Vijetnam sve češće upletao u Kambodžu od koje je do 1757. preuzeo deltu Mekonga, a Kambodža je tijekom XVIII. st., postavši predmetom spora između Sijama i Vijetnama oko utjecaja nad zemljom, uspjela sačuvati neovisnost isključivo zbog sijamskih ratova protiv Burme i dinastijskih borbi u Vijetnamu. Obnovom svoje moći, Sijam od 1773. stječe dominaciju nad Kambodžom i 1794. pripaja kambodžanske pokrajine Battambang i Siem Reap. Kako bi se obranio od političkoga pritiska Sijama te suočen 1812. s pobunom svoje braće koju je Sijam podupirao, kralj Ang Čan II. (Ang Chan; vladao 1806–34) zadržava vlast uz vijetnamsku pomoć. Vijetnam potom 1813. uspostavlja protektorat nad Kambodžom te ju 1834. okupira i započinje vijetnamizaciju, što dovodi do ustanka 1840. i sijamsko-vijetnamskoga rata okončanoga sporazumom 1845. kojim Kambodža dolazi pod zajednički sijamsko-vijetnamski protektorat. Novi kralj Ang Duong (vladao 1845–60) reformirao je pravosuđe i, radi ograničavanja utjecaja susjednih država, uspostavio 1853. kontakte s Francuzima koji, na početku vladavine Norodoma (1860–1904), 1863. stavljaju Kambodžu pod svoju zaštitu, a 1884. preuzimaju i kontrolu nad državnim financijama, zbog čega je izbila pobuna 1885–86 (jedina tijekom francuske vladavine). Ostavši formalno protektorat te zadržavši monarhijsko uređenje, Kambodža je 1887. postala dijelom Francuske Indokine, a 1897. Francuzi su dodatno proširili svoje ovlasti. Osvajanjem Kambodže Francuzi su je kolonijalno eksploatirali, ali su istodobno osigurali njezinu teritorijalnu cjelovitost (1907. prisilili su Sijam da vrati pokrajine anektirane 1794), izgradili prometnu i gospodarsku infrastrukturu te uza svu proturječnost kolonijalne vladavine otvorili put k modernoj državi (1884. ukinuto je ropstvo). Nakon Norodoma kraljevi su bili njegov brat Sisovat (Sisowath; 1904–27) i Sisovatov sin Monivong (1927–41), a nakon smrti potonjega, u travnju 1941. francuske kolonijalne vlasti za novog su kralja proglasile njegova unuka Norodoma Sihanuka (Sihanouk). U kolovozu iste godine Kambodžu je okupirao Japan, a japanski okupacijski režim ostavio je administraciju zemlje kolonijalnoj upravi tzv. Vichyevske Francuske. Pred kraj II. svjetskog rata Japanci su u ožujku 1945. raspustili francusku upravu i potaknuli proglašenje neovisnosti Kambodže, ali je nakon kapitulacije Japana u rujnu, dolaskom savezničkih snaga, Francuska u listopadu ponovno uspostavila svoju vlast.
Francuska je potom omogućila ograničenu demokratizaciju. Izbori za Ustavotvornu skupštinu održani su 1946. te je na njima, kao i na parlamentarnim izborima 1947. i 1951., pobijedila ljevičarska Demokratska stranka, koja je zagovarala trenutačnu neovisnost zemlje. Kambodža je 1949. postala pridružena država u sastavu Francuske unije, 1952. kralj Norodom Sihanuk preuzeo je premijerski položaj (do 1954) i uspostavio osobnu vlast te uspio nagovoriti Francuze da pristanu na punu neovisnost Kambodže, koja je proglašena u studenome 1953. Norodom Sihanuk abdicirao je 1955. u korist svojeg oca Norodoma Suramarita te ponovno postao premijerom, a nakon Suramaritove smrti 1960. vratio se na položaj šefa države, ali nije preuzeo kraljevski naslov. Uspostavio je autoritarni režim zasnovan na spoju umjerenog socijalizma i kambodžanske tradicije, sa strankom Narodna socijalistička zajednica kao jedinom u parlamentu. Došlo je do modernizacije države, napose širenja obrazovanja, ali i društvenih podjela koje potkraj 1960-ih dovode do seoskih pobuna. U međunarodnim odnosima, Sihanuk je državu priključio pokretu nesvrstanosti i održavao bliske odnose s Francuskom, tijekom Vijetnamskoga rata nastojao je politikom neutralnosti održati Kambodžu izvan sukoba, ali je 1965. prekinuo odnose sa SAD-om zbog američke potpore Južnomu Vijetnamu i južnovijetnamske potpore desničarskoj oporbi, potom je osnažio veze sa SSSR-om i NR Kinom, pristavši 1966. da se snage Sjevernoga Vijetnama i južnovijetnamska gerila (→ vietkong) koriste pograničnim kambodžanskim teritorijem u borbi protiv južnovijetnamskih i američkih snaga. Međutim, djelovanje gerilskog pokreta Crvenih Kmera, oružanog krila Komunističke stranke Kampućije (od 1967), pod vodstvom Kijea Sampana (Khieu Samphan) i Pola Pota, dovelo je do obnove odnosa sa SAD-om 1969. i jačanja utjecaja konzervativnih snaga, a početkom 1969. je SAD počeo zrakoplovne napade na komunistička uporišta u Kambodži. Iskoristivši nezadovoljstvo zbog prisutnosti sjevernovijetnamskih postrojbi, general Lon Nol (premijer od 1969) prevratom u ožujku 1970. svrgnuo je Sihanuka i preuzeo izvanredne ovlasti te zatražio da se Sjeverni Vijetnam i Vietkong povuku iz Kambodže. Sjevernovijetnamske su snage na to zauzele sjeveroistočne dijelove zemlje i prepustile ih potom Crvenim Kmerima s kojima je Sihanuk, kineskim posredovanjem, sredinom 1970. osnovao koalicijsku izbjegličku vladu. U listopadu 1970. Lon Nol proglasio je republiku (1972. je preuzeo položaj njezina predsjednika), a masovno je američko bombardiranje istočne polovice kambodžanskog teritorija (od svibnja 1970. do kolovoza 1973) donekle usporilo napredovanje Crvenih Kmera, ali je ujedno pridonijelo društvenoj dezintegraciji pa su Crveni Kmeri ipak do kraja 1974. zauzeli više od dvije trećine zemlje te u travnju 1975. osvojili Phnom Penh i preuzeli vlast (u građanskome ratu poginulo je i umrlo od posljedica rata gotovo 300 000 ljudi). Kina je bila glavni vanjskopolitički pokrovitelj novog režima (koji je isprva i financijski pomagala), Norodom Sihanuk postao je formalni šef države preimenovane u siječnju 1976. u Demokratsku Kampućiju, ali je u travnju te godine predsjednički položaj preuzeo Kije Sampan, Sihanuk je stavljen u kućni pritvor, a Pol Pot postao je premijer. Radi izgradnje agrarno-vojničkoga komunističkoga društva, ali i stvaranja zamišljene »izvorne« kmerske zajednice, Crveni Kmeri zaveli su totalni teror: prisilno su raselili gradove i natjerali stanovništvo na rad u poljima riže, zatvorili bolnice, srednje i više škole, uništavali hramove i samostane, zabranili vjerske obrede, trgovinu i privatno vlasništvo te ukinuli novac, ograničili kretanje stanovništva unutar seoskih naselja, protjerali strance i masovno likvidirali kako političke protivnike tako i čitave društvene, etničke i lokalne skupine (buržoaziju, budističke svećenike, intelektualce, Kineze, Vijetnamce, Čame, stanovnike uz istočnu granicu). Broj ubijenih i umrlih od posljedica vladavine Crvenih Kmera (1975–79) procjenjuje se na dva milijuna (gotovo četvrtina stanovništva). Šovinistički usmjereni, Crveni Kmeri počeli su se nakon dolaska na vlast sukobljavati sa snagama ujedinjenoga Vijetnama u pograničju, a ti su se sukobi pojačali 1978 (kambodžanske postrojbe prodrle su u travnju u Vijetnam i ubile nekoliko tisuća civila) te je Vijetnam uz potporu SSSR-a 25. XII. 1978. napao Kambodžu i do kraja siječnja 1979. većim je dijelom okupirao. Na vlast je postavljen Heng Samrin, vođa izbjegličke provijetnamske komunističke frakcije, a država je preimenovana u Narodnu Republiku Kampućiju. Nova vlast, koju su kontrolirali Vijetnamci, uspostavila je režim realnoga socijalizma po sovjetskom uzoru te omogućila ponovno naseljavanje gradova, slobodu kretanja i postupno otvaranje budističkih hramova, ali se suočila s trima gerilskim skupinama: Crvenim Kmerima, Sihanukovim pristašama (tzv. Nacionalna armija) i antikomunističkom oslobodilačkom frontom pod vodstvom bivšega Sihanukova premijera Sona Sana. Te su skupine 1982. stvorile savez radi oslobođenja zemlje od vijetnamskog utjecaja i osnovale izbjegličku vladu na čelu sa Sihanukom (koju je priznala većina članica UN-a). Zbog oružanih se sukoba 1979–85. oko milijun izbjeglica iz Kambodže sklonilo u Tajland. Od 1985. vodeći utjecaj u državnom vodstvu stekao je premije Hun Sen. U Parizu su u prosincu 1987. započeli pregovori sukobljenih strana, u travnju 1989. Vijetnam je najavio vojno povlačenje (sredinom 1980-ih imao je u Kambodži oko 200 000 vojnika) i dovršio ga do listopada, državi je iste godine vraćeno ime Kambodža, a vlada je započela gospodarsku liberalizaciju, legalizirala privatno vlasništvo te omogućila budizmu vraćanje statusa državne religije. Mirovnim sporazumom postignutim 23. X. 1991. dogovoren je prekid borbi, razoružanje, dolazak mirovnih snaga UN-a, stvaranje Vrhovnoga nacionalnog vijeća s predstavnicima svih sukobljenih strana i Norodomom Sihanukom kao predsjednikom te održavanje slobodnih izbora. U veljači 1992. uspostavljena je prijelazna vlast UN-a, ali su se Crveni Kmeri odbili razoružati, a Hun Senova vlada zadržala je kontrolu nad upravom. Više od 300 000 izbjeglica vratilo se 1992–93., a na izborima u svibnju 1993. najviše je glasova dobila rojalistička stranka FUNCINPEC Sihanukova sina Norodoma Ranarida (Ranariddh) te je sastavljena koalicijska vlada (s dvama premijerima) FUNCINPEC-a i drugoplasirane Hun Senove Kambodžanske narodne stranke (PPC), sljednice Narodne revolucionarne stranke Kampućije, vladajuće od 1979. Novim je ustavom u rujnu 1993. proglašena parlamentarna monarhija s Norodomom Sihanukom kao kraljem. Crveni Kmeri bojkotirali su izbore i nastavili oružanu borbu (zabranjeni su 1994), ali su zbog frakcijskih podjela te vojno neuspješni 1998–99. prestali djelovati. Nakon razdoblja napetosti između koalicijskih partnera Hun Sen je državnim udarom 1997. s vlasti potisnuo Norodoma Ranarida te je nakon pobjede na izborima 1998 (na kojima je njegova stranka osvojila natpolovičnu zastupničku većinu) postao jedinim premijerom sastavivši s FUNCINPEC-om novu koalicijsku vladu. Kambodža je 1999. primljena u ASEAN, PPC pobjeđuje, povećavajući broj zastupnika, na izborima 2003. i 2008., a Hun Sen uspostavlja autoritarni režim (osnaživši vlast ustavnim promjenama 2006. kojima je ukinuta dvotrećinska većina do tada potrebna za sastavljanje vlade), zadržavši do 2013. koaliciju sa znatno oslabljenim FUNCINPEC-om. Sihanuk je abdicirao 2004. te ga je na prijestolju naslijedio sin Norodom Sihamoni. Dugotrajni prijepori s Tajlandom oko granice doveli su do povremenih oružanih incidenata 2008–11 (Međunarodni sud pravde presudio je 2012. u korist Kambodže). Nakon izbora 2013. na kojima PPC pobjeđuje, ali sa smanjenom većinom, glavna oporbena Stranka nacionalnog spasa (CNRP) optužila je vladu za prijevare te je došlo do prosvjeda 2013–14. Usprkos dogovoru s oporbom o razrješenju političke krize postignutom 2014., vlasti su 2017. zabranile CNRP i dodatno ograničile političke slobode te je nakon izbora 2018. PPC postao jedina parlamentarna stranka. Zadržavši političku prevlast, PPC je na izborima u srpnju 2023., ponovno održanima u uvjetima vladine kontrole, osvojio gotovo sva zastupnička mjesta, a Hun Sen povukao se potom s premijerskog položaja na kojem ga je naslijedio sin Hun Manet. Od početka XXI. st. Kambodža razvija bliske političke i gospodarske odnose s Kinom s kojom je 2022. zaključila sporazum o slobodnoj trgovini. S Tajlandom je zbog granice ponovno došlo do kraćih oružanih sukoba u srpnju i prosincu 2025.
Politički sustav
Prema Ustavu od 21. IX. 1993 (s više amandmana usvojenih 1994–2021), Kambodža je unitarna ustavna monarhija s parlamentarnim sustavom vlasti. Šef države je kralj, koji je simbol nacionalnoga jedinstva, a bira ga na doživotni mandat, među muškim pripadnicima kraljevskih obitelji Norodom i Sisovat, Kraljevsko vijeće koje čine predsjednici i potpredsjednici Nacionalne skupštine i Senata, premijer i poglavari dva glavna budistička reda. Izvršnu vlast ima vlada odgovorna Nacionalnoj skupštini koja joj dvotrećinskom većinom može izglasati nepovjerenje. Kralj na prijedlog predsjednika i potpredsjednika Nacionalne skupštine imenuje premijera (iz redova parlamentarne većine) kojeg potvrđuje skupština, a premijer potom imenuje ministre. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Parlament, koji se sastoji od Nacionalne skupštine i Senata. Nacionalna skupština, ima 125 zastupnika, koje na izravnim izborima biraju građani za mandat od pet godina, Senat ima 61 senatora s mandatom od šest godina, od kojih 57 biraju općinska vijeća, dva bira Nacionalna skupština, a dva imenuje kralj. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud i niži sudovi, a ustavnost zakona nadzire Ustavno vijeće. Administrativno je država podijeljena na 24 pokrajine i autonomnu općinu glavnoga grada, koje se dijele na okruge, a okruzi u pokrajinama na općine. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 9. studenoga (1953).
Političke stranke
Kambodžanska narodna stranka/Stranka kambodžanskoga naroda (Parti du peuple Cambodgien – akronim PPC), stranka je centra, sljednica komunističke Kmerske narodne revolucionarne stranke (osnovane 1951), iz koje koje 1960. nastala Radnička stranka Kampućije. Ta se stranka potom rascijepila na dvije frakcije (prosovjetsku i prokinesku), a prosovjetska je frakcija 1979. obnovila izvornu stranku pod imenom Narodna revolucionarna stranka Kampućije koja je vladala 1979–93 (do 1991., kada je preustrojena i uzela današnje ime, kao jedina legalna). Na izborima 1993. bila je druga po broju glasova i zastupnika te je ušla u vladajuću koaliciju s FUNCINPEC-om, a 1997. prevratom je preuzela vodeću ulogu u koaliciji te od izbora 1998. neprekidno ima apsolutnu zastupničku većinu (2008. osvaja i dvotrećinsku većinu, a 2018. sva mjesta u parlamentu). Na izborima 2023. osvaja više od 95% zastupničkih mjesta. Dulje su stranku vodili Heng Samrin (1981–91) i Čea (Chea) Sim (1991–2015), od 2015. vođa stranke je Hun Sen (premijer 1998–2023). Ujedinjena nacionalna fronta za neovisnu, neutralnu, miroljubivu i kooperativnu Kambodžu (Front uni national pour un Cambodge indépendent, neutre, pacifique et coopératif – akronim FUNCINPEC), monarhistička je i konzervativna stranka koju je 1981. osnovao (i do 1989. vodio) Norodom Sihanuk. Najdulje je vođa stranke bio Sihanukov sin Norodom Ranarid (Ranariddh) 1992–2006. i 2015–2021., a od 2021. vodi je njegov sin Norodom Čakravut (Chakravuth). Na izborima 1993. bila je prva po broju glasova i zastupnika te je ušla u vladajuću koaliciju s PPC-om, ali joj utjecaj slabi od 1997. te od izbora 1998., kada je, kao i 2003., druga, postupno gubi broj glasova i zastupnika (2008. pada na peto mjesto), ali sudjeluje u vladi do 2013. kada ostaje izvan parlamenta. Od izbora 2023. ponovno je parlamentarna stranka, druga po broju zastupničkih mjesta, ali znatno iza PPC-a, te podržava vladu.
Književnost
Kambodžanska ili kmerska (khmerska) književnost kadšto se prikazuje prema ovim razdobljima: predangkorsko razdoblje (od pojave pismenih spomenika, približno između II. i IX. st.), angkorsko razdoblje (802–1433), srednje razdoblje (1434–1862), razdoblje francuske kolonijalne vlasti (1863–1953) i suvremeno razdoblje (od postizanja neovisnosti 9. XI. 1953). U prvome i drugom razdoblju pretežito se pisalo na sanskrtu. Najstariji natpis na kmerskom potječe s početka VII. st. Iz angkorskoga razdoblja osobito se ističe Indradevin spjev, lirska pripovijest o starijoj piščevoj sestri u doba kada se ona odvojila od muža kralja Džajavarmana VII. U tom je razdoblju nastao i opširan ep »Reamker« po motivima indijske »Rāmāyaṇe«, a koji je i sada popularan. U doba širenja budizma pojavila se i književnost na paliju, ali se istodobno kmerski učvršćuje kao književni jezik. Iz srednjega razdoblja najznačajniji je pučki spjev »Tum i Tean« (XV. st.), što ga je poslije zapisao i obradio Santhor Mok. U doba francuske kolonizacije pisali su u duhu kmerske predaje Sottan Prejtja En, Saom Lot, Nu Kan i drugi. 1930-ih pojavio se kao vrsta i roman: »Pajlinska ruža« (1936) Nok Thaema, »Uveli cvijetak« (1947) Nu Hača, »Sophat« (1938) Rim Kina i drugi. Nakon postizanja neovisnosti sustavno se proučavaju kmerski jezik i književnost, a tekstovi se na kmerskom sve više objavljuju. U drugoj polovini XX. st. ističu se prozni pisci Tiu Ol, Hel Sumpha, Suon Surin, Nop Savan te pjesnici Heng Jan, Dut Sidim, Keng Bansak i drugi.
Likovne umjetnosti
U predkmerskoj civilizaciji, oslonjenoj na indijsku umjetnost razdoblja Gupta, gradili su se hramovi, uglavnom od opeke (najznačajniji su spomenici sačuvani u dvjema posljednjim prijestolnicama carstva, Angkor Boreju, VI. st., i Sambor Prei Kuku, VII. st.). U kmerskom carstvu od početka IX. do XIII. st., samosvojna umjetnost spajala je tradicijske elemente domorodačkoga graditeljstva s oblicima preuzetima iz indijske umjetnosti. Karakteristični su oblici kmerske arhitekture kultna svetišta kralja boga u obliku stožastoga tornja prasat i sakralne građevine tzv. hrama planine u obliku stepeničaste piramide. To su najčešće središnji objekti svetištâ, koja se sastoje od mnogih manjih građevina raspoređenih u simetričnim kvadratima, povezanih hodnicima, galerijama i prostranim terasama. Od X. st. gradilo se uglavnom u kamenu. Najistaknutiji su spomenici kmerske civilizacije hramovi Angkor Vat i Angkor Tom. Angkor Vat je grobni spomenik Surjavarmana II. (1113–50), najveći spomenik u jugoist. Aziji (215 m × 197 m). Osnovan je u obliku bogato razvedene trokatne stepeničaste piramide s dominantnom središnjom građevinom. Veliki utvrđeni grad Angkor Tom izgrađen je potkraj XII. i početkom XIII. st.; četverokutne je osnove, opasan zidinama i ima petora veličanstvena vrata. Ondje se nalaze ostatci palača i hramova, a glavni su spomenici kraljevska palača, sakralna piramidalna građevina Fimeanakas (Phimeanakas) i hram Bajon (Bayon, 1181–1218), koji se smatra remek-djelom kmerske umjetnosti. Hram se sastoji od dvostrukoga sustava galerija, koje čine oblik križa, a u sredini se nalazi toranj kružne osnove. Na galerijama je sagrađeno pedeset tornjeva, koji su ukrašeni licima Brahme. U hramovima Angkor Vat i Angkor Tom sve su zidne plohe bogate arhitektonskim ukrasima i nišama s likovima božanstava ili su prekrivene reljefnim frizovima uglavnom s mitološkim motivima (figure apsara – nebeske nimfe u plesu) i prizorima iz epova (»Mahābhārata« i »Rāmāyaṇa«). Država Kmera, a s njom i osebujna kmerska umjetnost, polako je propadala od XV. st. nadalje zbog postupne prevlasti Sijama (Tajlanda). Tada su se podizale građevine (hramovi, dvorci) pretežito od drva; najčešće su to bile niske građevine postavljene na stepeničasto podnožje i okružene kolonadama, s karakterističnim dvokatnim krovom, koji je na krajevima izdužen i završava se šiljcima od kovine. Zabati tih građevina ukrašeni su rezbarijama, različitim aplikacijama, a stupovi zlatnim slikarijama na podlozi od crnoga laka (Kraljevski dvorac, kraj XIX. st., i Srebrna pagoda, 1902., u Phnom Penhu). U drugoj polovici XIX. st. prevladavao je francuski utjecaj, gradilo se u duhu historicizma (javni objekti i rezidencije). Prodorom suvremenoga funkcionalističkog stila izgradili su se mnogobrojni arhitektonski objekti u Phnom Penhu (bolnica, 1960; Viša tehnička škola, 1964), a javio se i pokret s osloncem na tradicionalnim građevnim oblicima (Kongresna dvorana, 1961). Suvremena urbanistička rješenja i arhitektonska ostvarenja primjenjivala su se pri planiranju i izgradnji novih gradova (Sihanoukville i Bokor) te pri gradnji Velikoga Phnom Penha. Kambodžansko slikarstvo novijega doba vezano je uz tradicijsku tematiku (prizori iz života puka i mitološki prizori te prizori iz budističkih legenda). Umjetnički obrt (rezbarije u drvu, kombinirane s pozlatom i emajlom, bjelokosti, koraljima; nakit; oslikana keramika) ima bogatu i dugu tradiciju; osobito su poznate tkanine i batik s bujnim cvjetnim i ornamentalnim ukrasima.
