Norodom Sihanuk (Sihanouk), kambodžanski kralj (Phnom Penh, 31. X. 1922 – Peking, 15. X. 2012). Poslije smrti njegova djeda Sisovata (Sisowath) Monivonga u travnju 1941., francuske kolonijalne vlasti proglasile su ga kraljem, a isprva je vladao samo formalno. Pod pritiskom japanske vojske (koja je još u kolovozu 1941. okupirala Kambodžu) proglasio je u ožujku 1945. neovisnost Kambodže, ali je nakon japanske kapitulacije u II. svjetskom ratu u rujnu iste godine došlo do obnove francuske vlasti. Podupro je ograničenu demokratizaciju zemlje koja je 1949. dobila status pridružene države Francuske unije te mu je utjecaj porastao, a radi kontrole radikalnijih ljevičarskih snaga preuzeo je i premijerski položaj 1952–53. Uspio je nagovoriti Francuze da pristanu na punu neovisnost Kambodže 1953., potom je 1955. abdicirao u korist oca Norodoma Suramarita kako bi se aktivnije politički angažirao te je osnovao stranku Narodnu socijalističku zajednicu koja je na izborima iste godine osvojila sva zastupnička mjesta pa je ponovno bio premijer 1955–56., 1957. i 1958–60. Zagovarajući spoj umjerenoga socijalizma i kambodžanske tradicije (tzv. budistički socijalizam), provodio je postupnu modernizaciju države, napose širenje obrazovanja, ali je uspostavio autoritarni režim u kojem je bio središnja figura i kada nije formalno vodio vladu.
Nakon očeve smrti 1960. vratio se na položaj šefa države, ali bez kraljevske titule (pa se nastavio izravno baviti politikom) te je dodatno osnažio vlast. Njegova je stranka postala jedina legalna, a 1963–64. nacionalizirao je banke, vanjsku trgovinu i dio industrije. U međunarodnim odnosima priključio je Kambodžu pokretu nesvrstanosti i zadržao bliske odnose s Francuskom te nastojao sačuvati neutralnost nakon izbijanja Vijetnamskoga rata, što je, uz njegove dobre odnose s Kinom i SSSR-om i neslaganje s američkom intervencijom u Vijetnamu, izazivalo napetosti u odnosima sa SAD-om i američkim saveznicima Tajlandom i Južnim Vijetnamom koje je optuživao da ga žele svrgnuti. Pristao je 1965. da se snage Sjevernoga Vijetnama i južnovijetnamska gerila (→ vietkong), u zamjenu za njihovo priznavanje teritorijalne cjelovitosti Kambodže, koriste pograničnim kambodžanskim teritorijem, ali je to izazvalo konzervativnu reakciju te je na izborima 1966. u parlamentu većinu steklo desno krilo vladajuće stranke, dočim su raširena korupcija i siromaštvo doveli do seoskih pobuna 1967–68. Iako ih je vlast skršila silom, Komunistička stranka Kampućije iskoristila je ruralno nezadovoljstvo te je njezino oružano krilo (Crveni Kmeri) započelo gerilsku borbu pa je Norodom od tada nastojao poboljšati odnose sa SAD-om. Međutim, gubeći utjecaj, sve je teže održavao nestabilnu politiku ravnoteže između lijevih i desnih snaga, kako u zemlji tako i u međunarodnim odnosima, a položaj mu je posebice opterećivala prisutnost Vietkonga te ga je, za odsutnosti iz države, 1970. prevratom svrgnuo tadašnji premijer general Lon Nol.
U Pekingu je potom, na kineski nagovor, osnovao izbjegličku vladu nacionalnoga jedinstva s Crvenim Kmerima koji su ojačali koristeći se njegovom popularnosti. Dolaskom Crvenih Kmera na vlast ponovno je u travnju 1975. postao šef države (u koju se vratio u prosincu), kao predsjednik Državnoga prezidija, ali bez stvarnih ovlasti, zbog čega je u travnju 1976. podnio ostavku te je potom stavljen u kućni pritvor. Nakon pada crvenokmerskoga režima u siječnju 1979. ponovno odlazi u izgnanstvo u Kinu. Ondje je 1981. osnovao Ujedinjenu nacionalnu frontu za neovisnu, neutralnu, miroljubivu i kooperativnu Kambodžu (FUNCINPEC), koju je vodio do 1989. i čije su se postrojbe (tzv. Nacionalna armija), uz Crvene Kmere i antikomunističku gerilu, borile protiv novog, provijetnamskoga režima. Pošto su te tri skupine sklopile savez, bio je 1982–87. formalni šef države u novoj koalicijskoj vladi u izbjeglištvu koju je priznavala većina članica UN-a. Od 1987. vodio je pregovore s provijetnamskim vlastima te je, nakon postizanja mirovnoga sporazuma, 1991. postao predsjednik Vrhovnoga nacionalnog vijeća (nominalnoga državnog vrha). Nakon izbora i donošenja novoga ustava 1993., Norodom je ponovno postao kralj, s uglavnom ceremonijalnim ovlastima. Abdicirao je 2004., a Krunsko vijeće je potom za novoga kralja imenovalo njegova sina Norodoma Sihamonija.
