Kalpurnije Sikul, Tit (latinski Titus Calpurnius Siculus [ti'tus kalpu'rni·us si'kulus]), rimski pjesnik (sredina I. st.). Nije sigurno upućuje li njegov nadimak na sicilijansko podrijetlo ili pak na uzor u sicilijanskom pjesniku Teokritu. Većina filologa vrijeme njegova djelovanja smješta na početak Neronove vladavine, a novija mišljenja u vladavinu Aleksandra Severa (početak III. st.). Autor je sedam bukoličkih pjesama u 758 heksametara, nastalih u duhu Vergilijevih Ekloga. Početna, središnja i posljednja (I., IV. i VII) ekloga panegiričke su pastoralne alegorije s autobiografskim aluzijama, u kojima se Nerona naziva »bogom samim« koji će donijeti povratak mira. Između tih pjesama simetrično su poredane tradicionalne ekloge s motivima ljubavnog suparništva i pjesničkog nadmetanja te ljubavne svađe i potrage za izgubljenom stokom. Kalpurnije sebe svjesno poima kao skromnog Vergilijeva nasljedovatelja, dok originalnost pokazuje u kreativnom žanrovskom prepletanju, poput umetanja georgičkih elemenata u bukoliko okružje, uvrštavanja ljubavnog pisma u pastirski monolog ili služenja epskom ekfrazom. Kalpurnijev je jezik biran, bez manirizma, umjereno se služi sentencijama i retoričkim sredstvima. Utjecao je na Nemezijana te na novovjekovne pastoralne pjesnike na narodnim jezicima poput Francesca Petrarce, Pierrea Ronsarda, Jacopa Sannazara i Giovannija Battiste Guarinija te mnoge autore novolatinskih ekloga.
