Julijan II. Apostat(a) (latinski Flavius Claudius Iulianus [fla:'wi·us klạu'di·us ju:li·a:'nus], rimski car i filozof (Carigrad, 331/332 – Kraj današnje Samarre u Iraku, 26/27. VI. 363). Nećak Konstantina I. Velikoga. Mladost je proveo u progonstvu – isprva u Nikomediji, potom Kapadokiji – nakon što mu je 337., poslije smrti Konstantina I., ubijena većina članova obitelji za što je krivio Konstancija II., što će biti temelj njihovih kasnijih napetih odnosa. Isključen iz života carskoga dvora, okrenuo se učenju i stekao široku naobrazbu, slušajući istaknute učenjake Nikomedije, Carigrada, Pergama, Efeza i Atene. Iako odgajan u kršćanskoj vjeri, od 351. prigrlio je štovanje rimskog panteona, osobito kulta nepobjedivoga boga Sunca (Sol invictus). U istom se razdoblju upoznaje s neoplatonizmom a, zahvaljujući učitelju Maksimu Efeškomu, osobito je zanimanje razvio za teurgiju – učenje o nadnaravnome grčkoga filozofa Jambliha Halkiđanina.
Konstancije ga je, budući da nije imao drugih živućih članova obitelji, 355. pozvao na Zapad i imenovao cezarom. Reformama uprave i porezne politike u Galiji, kao i nizom vojnih pobjeda, suprotno svim očekivanjima, pokazao se kao uspješan vladar. Zbog uspjeha u sukobima s Germanima, a osobito nakon velike pobjede protiv Franaka i Alamana 357. kraj današnjega Strasbourga, stekao je popularnost u vojsci, koja ga je 360. proglasila za augusta, tj. protucara Konstanciju II., a kada je taj 361. umro, Julijan je postao jedini vladar Rimskoga Carstva. Kao samostalni vladar težio je poništiti posljedice odluka Konstantina i njegovih sinova te obnoviti rimske tradicije i štovanje starih rimskih božanstava. Znatno je smanjio centralnu upravu i napustio model podjele vlasti, držeći da carstvom kao nekada treba upravljati pojedinac. Pritom je, po uzoru na Marka Aurelija i pod utjecajem vlastitih učenja, sebe smatrao »prvim među jednakima« (primus inter pares) te je nakon dugo vremena bio vladar koji je aktivno sudjelovao u raspravama i nerijetko slušao savjete senata. Ukinuo je zabranu poganskih žrtvovanja, obustavio carsku potporu razvoju kršćanske zajednice, a hramovima grčko-rimskih bogova vratio oduzete posjede i poticao njihov razvoj. Iako nikada nije otvoreno progonio kršćane, isticao je manjkavosti njihova učenja, potičući podjele i međusobne sukobe. Ediktom o obrazovanju kršćanima je zabranio javno podučavati grčke klasike i retoriku. Zbog religijske politike kršćani su mu dali nadimak Apostata (Otpadnik). Umro je od ranjavanja tijekom pohoda na Perziju ne imenujući nasljednika.
Autor je dvaju sačuvanih satiričnih spisa, Cezari/Simpozij(Καίσαρες – Kaísares / Συμπόσιον – Sympósion) i Misopogon (Μισοπώγων – Misopṓgōn, doslovno: bradomrzac), djelomično sačuvanog traktata kojim je nastojao diskreditirati kršćanska učenja Protiv Galilejaca (Κατὰ Γαλιλαίων – Katà Galilaíōn) i nesačuvanoga povijesnog djela o ratu s Alamanima. Sačuvano je i njegovih osam govora (uključujući himne i panegirike), pet epigrama te mnoštvo pisama (gotovo isključivo na grčkome). Prvi je car rođen u Carigradu, grčki mu je jezik bio materinski, pisao je nadahnut grčkim klasicima i većinu vladavine posvetio se istočnim dijelovima carstva, zbog čega ga neki povjesničari drže prvim bizantskim carem. Njegov lik obradili su Dmitrij Sergejevič Merežkovski u romanu Smrt Bogova: Julijan Otpadnik i Henrik Ibsen u drami Car i Galilejac.
