Isus Krist (grč. Ἰησοῦς Χρıστός, Iēsoũs Khristós, lat. Jesus Christus), utemeljitelj kršćanstva (Betlehem, 4. pr. Kr. – Jeruzalem, 30). Prema kršćanskome vjerovanju utjelovljeni Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ (utjelovljenje), Mesija, Spasitelj i Otkupitelj svijeta. Ime Isus osobno je ime povijesnog Isusa iz Nazareta, a vjeroispovijedni naslov Krist s vremenom je postao drugom sastavnicom udvojenog imena. Odnos ljudske i božanske naravi u Isusu Kristu proučava kristologija, a spasenjsku stranu njegova djela soteriologija. Glavna su vrela o povijesnom Isusu novozavjetni spisi (evanđelja i poslanice), a od nekršćanskih antičkih izvora Tacit, Plinije Mlađi, Svetonije, Josip Flavije i Talmud. Prema Novomu zavjetu rodio se u Betlehemu u Palestini za vladavine rimskoga cara Augusta. Od godine njegova rođenja računa se kršćanska era (po novijim proračunima Isus je rođen nekoliko godina prije). Odrastao je u židovskoj obitelji u Nazaretu (→ marija), pa se u evanđeljima naziva Isusom iz Nazareta ili Isusom Nazarencem. Po zanimanju je bio tesar. O njegovu životu do njegove tridesete godine ne zna se ništa, a zatim je, nakon krštenja u rijeci Jordanu i kušnje u pustinji, počelo njegovo javno djelovanje u Galileji, Judeji i Jeruzalemu. Povremeno je zalazio i u poganske krajeve (Tir, Sidon, Dekapol, Cezareja Filipova). Posljednje dane prije muke i smrti proveo je u Jeruzalemu. Ondje je po nalogu židovskih vjerskih poglavara bio uhićen, optužen da smućuje narod i predan rim. upravitelju Ponciju Pilatu, koji ga je osudio na smrt razapinjanjem na križ. Prema vjerovanju njegovih učenika uskrsnuo je treći dan (uskrsnuće) i uzašao na nebo kao iščekivani Mesija ili Krist.
U svojem javnome djelovanju i propovijedanju nastupio je naviještajući kraljevstvo Božje. U taj je starozavjetni pojam unio nove sadržaje i nijanse. Nije više riječ o iščekivanju ovozemaljskoga kraljevstva, već duhovnoga. Na ovome se svijetu očituje u obraćenju, a na drugome u vječnome blaženstvu na nebu. Starozavjetnomu legalizmu suprotstavio je unutarnje stajalište i čistoću srca, a religiji zatvorenoj u etničke granice univerzalnost evanđelja i ljubav prema bližnjemu. Srž je Isusove poruke izražena u Govoru na gori. Isus nije ništa napisao, a njegovu su poruku (→ evanđelje) poslije zabilježili njegovi učenici, apostoli i evanđelisti, u Novome zavjetu. Ondje je Isus prikazan i kao začetnik novoga poimanja Boga (→ trojstvo), utemeljitelj Crkve i sakramenata. U ikonografskom prikazivanju Krista prvi su se kršćani služili simbolima (Kristov monogram, križ, riba, janje, Agnus Dei, Dobri Pastir), bilo da bi se spasili od progona, bilo da bi izbjegli antropomorfno prikazivanje strano biblijskomu monoteizmu. U IV. st. nastali su prvi mozaici i slikovni prikazi (Krist Pantokrator, Krist Pobjednik). Nakon ikonoklazma i pobjede načela štovanja slika, u istočnokršćanskoj, osobito bizantskoj umjetnosti nastali su shematizirani likovni prikazi Krista (bez kipova). Ikonografija zapadnoga kršćanstva slijedila je put stilskih preinaka figurativnoga slikarskoga i kiparskog prikaza Krista. U X. st. nastala su prva raspela s krunom i likom koji zrači svjetlosnim zrakama. Postupno je u romanici i gotici prevladao realistični prikaz Krista patnika, a u renesansi i baroku u likovni prikaz Krista prodirali su elementi grčke i rimske klasike. Moderna umjetnost nastoji ukloniti pučki sentimentalizam u traganju za dubljim teološkim i kontemplativnim iskazom. Glavni su kršćanski blagdani kojima se slavi spomen na neki misterij ili događaj iz života Isusa Krista nedjelja, Uskrs, Bogojavljenje, Božić i Uzašašće.
