Indonezija (Republik Indonesia), država u jugoistočnoj Aziji; 1 910 931 km². Obuhvaća veći dio Malajskog arhipelaga: Velike i Male Sundske, Molučke i mnogobrojne manje otoke (ukupno 17 504 otoka i otočića, od kojih je oko 6000 naseljenih). Indoneziji pripada i zapadni dio otoka Nove Gvineje (pokrajine Papua i Papua Barat). Pet najvećih otoka, Sumatra (indonezijski Sumatera), južni i istočni Borneo (Kalimantan), Java (Jawa), Celebes (Sulawesi) i zapadni dio Nove Gvineje (→ papua), zauzima oko 9/10 ukupne površine. Kopnene granice ima s Malezijom (1782 km), Papuom Novom Gvinejom (820 km) i Istočnim Timorom (253 km).
Prirodna obilježja
Indonezijski otočni niz proteže se na dodiru Tihoga i Indijskog oceana u duljini od 5100 km (od Sumatre na zapadu do Nove Gvineje na istoku). Osnova indonezijskog otočja, građena pretežno od starih (u otočnim lukovima prekambrijskih) metamorfnih stijena, mjestimično je prekrivena mlađim (mezozojskim, tercijarnim i kvartarnim) sedimentima i vulkanskom lavom. Reljef Indonezije nastao je nabiranjem gorja u tercijaru i vulkanskom djelatnošću, koja traje i danas (vulkan Semeru na Javi, 3676 m; Kerinci ili Kerintji na Sumatri, 3805 m). Naime, položaj indonezijskog otočnoga luka uz rub euroazijske tektonske ploče (uz jarak Sunda), u području subdukcije, na dodiru s indijskom i filipinskom pločom, ima za posljedicu tektonsku nestabilnost koja se očituje u jakoj vulkanskoj aktivnosti (osim na Borneu) i čestim potresima. Od približno 400 vulkana, među kojima je stotinjak aktivnih, najpoznatiji je vulkan Krakatau (u erupciji 1883. poginulo je oko 36 000 ljudi). Snažnim erozijskim procesima gorja su snižena, a udoline ispunjene plodnim riječnim nanosima. Planinski se lanci pružaju u tri otočna luka. U zapadni luk idu otoci na zapadnoj strani Sumatre, srednji se luk pruža od Sumatre i Jave do otoka Floresa, a istočni se luk od otoka Bangke i Belitunga preko Bornea nastavlja do Tajvana. Zapadni dio Nove Gvineje sastoji se uglavnom od mlađega nabranoga gorja s vrhom Jaya (prije Carstensz, 5030 m, najviši vrh Indonezije, pod vječnim snijegom) i od prostrane naplavne ravni. Otoci Java, Sumatra i Borneo nalaze se na azijskom kontinentalnom šelfu Sunda, s dubinom mora do 200 m, a Nova Gvineja, sjeverni Moluci i Aru na australskom šelfu (Sahul). Većina molučkih otoka, Celebes i Mali Sundski otoci nalaze se između njih, okruženi znatno dubljim morem (5000 m). Među obližnjim dubokomorskim tektonskim jarcima najpoznatiji je Javanski ili Sundski (7450 m).
Na klimu Indonezije utječe njezin otočni položaj i monsuni. Indonezija se nalazi u ekvatorskom području, između Indijskoga i Tihog oceana i između azijskoga i australskoga kopna. Klima je izrazito ekvatorska s visokim temperaturama (25 do 27 °C) cijele godine i obiljem oborina sa stalno visokom relativnom vlagom (prosječno 85 do 90%). Najveći dio otočja prima više od 2000 mm kiše godišnje (najviše od prosinca do ožujka), iako su razlike u godišnjoj količini oborina mjestimično vrlo velike (zavale u unutrašnjosti oko 500 mm, planinska područja više od 3000 mm). Zbog izloženosti suhomu jugoistočnom monsunu, istočni dio Jave i Mali Sundski otoci imaju zimi (svibanj–kolovoz) razmjerno suhu klimu. Jugozapadni monsun donosi obilje oborina južnoj obali Sumatre i Jave od studenoga do ožujka.
Razmjerno gusta mreža trajnih vodenih tokova razvijena je na svim velikim otocima: Kapuas, Barito, Rajang na Borneu, Batang Hari, Indragiri, Kampar, Musi na Sumatri, Memberamo i Digul (Digoel) u zapadnom dijelu Nove Gvineje. Na Javi se rijeke (Solo, Citarum, Brantas) koriste za natapanje polja. Šume pokrivaju 58,7% ukupne površine Indonezije. U nizinskome području i na planinskim padinama (do 1500 m) prevladava vazdazelena tropska šuma, koja s visinom prelazi u vazdazelenu suptropsku šumu. U razmjerno sušoj jugoistočnoj Indoneziji (utjecaj zimskoga suhoga jugoistočnog monsuna) nalaze se listopadne tropske šume i savane. Niža područja zapadnoga dijela Nove Gvineje prekrivena su vlažnom tropskom šumom, iznad 2500 m kserofitnom šumom. Tropske šume obiluju biljnim vrstama (poznati tropski botanički vrt u Bogoru na Javi).
Stanovništvo
Prema popisu iz 2010. god. Indonezija ima 237 641 326 st., a prema procjeni za 2014. god. 252 124 458 st. Po broju stanovnika četvrta je, a po površini četrnaesta zemlja u svijetu. Gustoća naseljenosti iznosi 124,4 st./km² (2010). Najgušće su naseljeni otoci Java s Madurom (1055 st./km²) i Bali (676 st./km²), a najrjeđe indonezijski dio Bornea (Kalimantan; 25 st./km²) i Nove Gvineje (Papua; 9 st./km²). Najveći otok Sumatra zauzima 25,2% površine države i 21,3% ukupnog stanovništva, zapadni dio Nove Gvineje 21,8% površine i samo 1,5% stanovništva, a na Javi i Maduri, koje zauzimaju samo 6,8% površine Indonezije, živi čak 57,5% ukupnoga stanovništva (2010). Stanovnici su pripadnici oko 300 etničkih skupina. Najbrojniji su Javanci (40,1%, 2010), Sundanci (15,4%), Batak (3,6%), Madurci (3,0%); Kineza je oko 1,2% i žive uglavnom u gradovima. Glavne su etničke skupine na Sumatri Aceh, Batak i Minangkaban; na Javi Sunda i Javanci; na Celebesu Menadon, Minaha, Toraja i Bugi; na Borneu Dajak (Dayak); na Molucima Ambon itd. Stranci čine 0,4% stanovništva (73 217 pripadnika, 2010). Prema vjerskoj pripadnosti većinu stanovništva čine muslimani (87,2%, 2010). Kršćana je 8,9%; uglavnom žive na Javi, Celebesu, Molucima i Novoj Gvineji; hinduista (1,7%) je najviše je na otoku Baliju. Službeni je jezik indonezijski (bahasa indonesia). U upotrebi je i oko 250 regionalnih jezika i mnogo narječja. U Indoneziji je prema popisu 1971. god. živjelo 119 208 229 st., a 1990. god. 206 264 595 st. Porast broja stanovnika u posljednja se dva desetljeća usporio; dok je u razdoblju 1971–80. god. stopa prosječnoga godišnjeg porasta broja stanovnika iznosila 2,3%, u posljednjem međupopisnom razdoblju 2000–210. iznosila je 1,5% (u pokrajini Papua čak 5,4%). Stopa nataliteta iznosi 17,7‰, mortaliteta 6,3‰, što daje prirodni prirast od 11,4‰ (2012); stopa mortaliteta dojenčadi znatno je smanjena, sa 79‰ u 1985. god. na još uvijek visokih 26‰ u 2010. Stanovništvo je mlado; u dobi je do 14 godina 28,9%, od 15 do 64 godine 61,1%, a u dobi iznad 65 godina 10,0% stanovništva (2010). Ekonomski je aktivno 125 320 000 st. (2014), od čega je nezaposleno 5,7%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 34,6%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 19,1%, a u uslužnim djelatnostima 46,3% zaposlenih (2014). Nepismenost je znatno smanjena; u 1995. bilo je nepismeno 16,2% stanovnika starijih od 15 godina (25,9% u 1985), a 2010. god 7,6% stanovnika. Indonezija ima više desetaka državnih sveučilišta te više tisuća privatnih sveučilišta i visokih škola. U gradovima živi 49,8% stanovništva (2010). Glavni je i najveći grad Jakarta s 9 607 787 st. (2010); ostali su gradovi s više od 800 000 st. (2010) Surabaya (2 765 487 st.), Bandung (2 394 873 st.), Medan (2 097 610 st.), Depok (1 738 570 st.), Semarang (1 555 984 st.), Palembang (1 455 284 st.), Makasar (Makassar, prije Ujung Pandang; 1 338 663 st.), Bogor (950 334 st.), Batam (944 285 st.), Pekanbaru (882 045 st.), Bandar Lampung (881 801 st.), Malang (820 243 st.) te Tangerang (1 798 601 st.) i Tangerang Selatan (1 290 322 st.), koji su dio metropolitanskog područja Jakarte.
Gospodarstvo
Indonezija je članica ASEAN-a (od 1967) i Svjetske trgovinske organizacije (od 1995). Potkraj 1990-ih, nakon burzovnoga sloma i duboke recesije, u suradnji s MMF-om pokrenut je niz ekonomskih reformi (1997. javni dug iznosio je 72,5% BDP-a). Stopa inflacije smanjena je sa 75,3% (1998) na 14,2% (1999), te na 5,9% (2002). Vrijednost BDP-a povećana je sa 165 milijarda USD (2000) na 755 milijarda USD (2010), te na 1058 milijarda USD (2020). BDP po stanovniku rastao je s približno 771 USD (2000) na 3094 USD (2010), te na 3896 USD (2020). Godine 2022. ostvaren je BDP u vrijednosti od 1,32 bilijuna USD (oko 4788 USD po stanovniku). Udjel siromašnoga stanovništva smanjen je s 19,1% (2000) na 9,4% (2020). Stopa nezaposlenosti je 3,3% (2023). Značajna su prirodna bogatstva (šume, nafta, plin, kositar, bakar, zlato, srebro, nikal, boksit, ugljen, i dr.), a njihovo iskorištavanje privlači najveći dio stranih investicija (2010–20. iznose u prosjeku 19,3 milijarde USD na godinu). Doznake radnika zaposlenih u inozemstvu povećane su s 1,1 milijarde USD (2000) na 6,9 milijarda USD (2010), te na 9,6 milijarda USD (2020). U sastavu BDP-a 2020. najveći je dio uslužnoga sektora (48%), potom industrije (38%) i poljoprivrede (14%). Ključno je razvojno ograničenje visok investicijski rizik zbog raširene korupcije, a manje zbog šteta od učestalih poplava, uragana, potresa i erupcija vulkana. Uz naftnu industriju vodeći su rudarstvo i proizvodnja metala, zatim kemikalija, gume, građevnog materijala, baterija, vozila, brodova, električnih uređaja, medicinskih instrumenata i lijekova, drvnih proizvoda, hrane, tekstila, odjeće, i dr. Početkom 2020-ih Indonezija je vodeći svjetski proizvođač nikla (1,6 milijuna tona, 2022). Njezin udjel 2022. u svjetskoj proizvodnji ugljena iznosi 7,5% (687,4 milijuna tona), prirodnoga plina 1,4% (57,7 milijarda kubnih metara), a nafte 0,7% (31,4 milijuna tona). U poljoprivrednoj su ponudi riža, šećerna trska, kukuruz, tapioka, banane, kava, kakao, palmino ulje, i dr. Uzgoj peradi i stočarstvo daju različite vrste mesa uz razvijeni ribolov. Prihodi od turizma 2019. iznosili su oko 18,4 milijarde USD, a zbog pandemije bolesti COVID-19 smanjeni su 2020. na 3,5 milijarda USD (broj dolazaka stranih turista smanjio se sa 16,1 milijuna 2019. na četiri milijuna 2020., te na 1,5 milijuna 2021). S postupnim oporavkom turističkog sektora zarada je 2023. povećana na više od 10,5 milijarda USD (stranih turista bilo je oko 11,7 milijuna). Godine 2022. vrijednost robnog izvoza bila je 320 milijarda USD, a uvoza 230 milijarda USD. Izvozi nikal, ugljene brikete, palmino ulje, feroslitine, naftni plin, bakrenu rudu, kositar, lignit, kemikalije, metalne proizvode, vozila, gumu, odjeću, drvne proizvode, i dr. Uvozi sirovu naftu i naftne derivate, vozila i njihove dijelove, telekomunikacijske uređaje, strojeve i opremu, hranu, kemikalije, tekstil, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Kina (22,2%), SAD (9,8%), Japan (8,3%), Indija (7,9%), Malezija (4,8%), Južna Koreja (4,8%), Singapur (4,8%) i Filipini (4,2%). Najviše uvozi iz Kine (32,3%), Singapura (9,7%), Japana (6,4%), Malezije (5,4%), Tajlanda (4,5%), Južne Koreje (4,5%), SAD-a (4,4%) i Indije (4,2%). Veličina je javnoga duga oko 40% BDP-a (2022).
Promet
Od ukupne prometne mreže (502 724 km cesta, od čega 57,1% km asfaltiranih, 2013., i 4684 km željezničkih pruga, 2010) najveći je dio izgrađen na Javi (oko 3700 km željezničke pruge). U većem dijelu Bornea, Celebesa te u sjeverozapadnom nizinskom dijelu Sumatre i na Novoj Gvineji veliko značenje još uvijek ima riječni promet. Dobro je razvijen domaći (640,3 milijuna tona tereta, 2012) i međunarodni (557,9 milijuna tona, od čega 388,2 milijuna tona otpada na indonezijski dio Bornea) pomorski promet. Glavne su luke Tanjug Priok (luka Jakarte), Surabaya (Tanjung Perak), Yogyakarta (prije Jogjakarta), Cirebon i Semarang na Javi, Padang (Pedang) i Belawan na Sumatri, Makasar (prije Ujung Pandang) na Celebesu te Pontianak, Banjarmasin i Balikpapan na Borneu. Geografski položaj uvjetuje razgranatost zračnoga prometa (više od 200 zračnih luka, od čega 21 međunarodna). Glavne su zračne luke Jakarta (Soekarno Hatta; 59,7 milijuna putnika, 2013) i Surabaya (Juanda, 17,7 milijuna putnika) na Javi, Denpasar (Ngurah Rai) na Baliju, Makasar na Celebesu, Kualanamu/Medan na Sumatri, Balikpapan na Borneu te Batam (Hang Nadim) na otočju Riau.
Novac
Novčana je jedinica indonezijska rupija (rupiah; Rp, IDR); 1 rupija = 100 sena.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnje Indonezije potječu iz srednjega pleistocena (u dolini Solo na središnjoj Javi pronađeni su ostatci pračovjeka Homo javanensis). Na Javi su u dolini Brantas pronađeni ostatci Homo sapiensa (oko 40 000. pr. Kr.). Oko 1000. pr. Kr. protomalajsko stanovništvo iselilo se iz Azije na indonezijske otoke. Tek na početku I. st. oni su započeli trgovati s Kinom i Indijom.
Prve hinduističke države osnovali su u VII. st. došljaci iz Indije, a njihova prva središta nastala su oko velikih hramova (Borobudur i Prambanan na središnjoj Javi te Palembang na jugoistočnoj Sumatri), pa se one nazivaju i Državama velikih hramova. Na Javi je nastalo kraljevstvo dinastije Sailendra koje je od VIII. do IX. st. vladalo Javom i Sumatrom. Usporedno s njom, na prostoru jugoistočne Sumatre razvilo se 671. kraljevstvo Śri Vijaya sa središtem u Palembangu, koje je nakon propasti države dinastije Sailendra zagospodarilo u X. st. Malajskim poluotokom, Sumatrom i zapadnom Javom. U XI. st. to se kraljevstvo raspalo na niz manjih. Tako su se na istočnoj Javi razvile u slijedu tri države: Kediri (XII. st.), Singasari (XIII. st.) i Majapahit (kraj XIII. st. – početak XVI. st.), koja je u XIV. st. obuhvaćala cijelu Javu, Sumatru i Malajski poluotok, a raspala se pod udarom muslimana na početku XVI. st., što je omogućilo širenje islama po otocima. Iako je islam prodro na sjevernu Sumatru već u XIII. st., tek je na početku XVI. st. postao glavnom religijom na tlu Indonezije. Njegovi su pripadnici bili muslimanski trgovci iz Melake (Malacca) i Indije. Potkraj XVI. st. na području današnje Indonezije nastala su mnogobrojna manja islamska kraljevstva (sultanat od Melake na Malajskome poluotoku i istočnoj Sumatri, Pajang i Mataram na Javi). Mataramski sultan Agung je u prvoj polovici XVII. st. ujedinio gotovo cijelu Javu u jedinstvenu političku cjelinu.
Nizozemska osvajanja u Indoneziji započela su 1602. osnivanjem nizozemske Istočnoindijske kompanije, koja je 1619. osvojila Jakartu i preimenovala je u Bataviju. Nakon Agungove smrti 1646. ona se uplela u sukobe oko nasljedstva te je 1749. pretvorila kraljevstvo Mataram u vazalnu državu kompanije. Do kraja XVIII. st. kompanija je uspostavila nizozemsku vlast na Javi, Sumatri i Molučkim otocima. Pošto je francuska revolucionarna armija 1795. zaposjela Nizozemsku, francuska je vlast 1798. ukinula nizozemsku Istočnoindijsku kompaniju. Za Napoleonovih ratova Britanci su 1811. osvojili nizozemsku Indoneziju i držali je do 1816. kada su je vratili pod nizozemsko vrhovništvo. Nizozemska je vlada to područje preimenovala u Nizozemsku Istočnu Indiju i vladala njim (s iznimkom japanske okupacije za II. svjetskog rata) do 1945. Zbog kolonijalne eksploatacije izbilo je nekoliko ustanaka: Surapatijev na Javi (1683–1706), Pattimurov na Ambonu (1817) i pod princem Diponegorom na Javi (javanski rat, 1825–30). Do početka XX. st. Nizozemska je stekla kontrolu nad svim državama Indonezijskog arhipelaga. Potkraj XIX. st. javljaju se prvi nacionalni pokreti protiv nizozemske uprave. Godine 1908. indonezijska je inteligencija osnovala na Javi antikolonijalnu kulturnu udrugu Uzvišeni cilj (Budi Utomo), dok su trgovci 1911. osnovali antikolonijalnu političku stranku Savez islamskih trgovaca (Sarekat dagang Islam), koji je 1912. promijenio ime u Islamski savez (Sarekat Islam) i već 1919. prerastao u pokret s dva milijuna pristaša. Godine 1914. osnovan je Indonezijski socijaldemokratski savez, a 1918. Socijaldemokratska stranka koja se 1920. preimenovala u KP Indonezije. Zbog političkog pritiska, nizozemska je vlast 1918. sazvala Narodno vijeće (Volksraad) u koje je birana samo polovica zastupnika. Revolucionarno krilo Sarekat Islama odcijepilo se 1923. i osnovalo Narodni savez (Sarekat Rakjat). Godine 1927. osnovana je Nacionalna stranka, a njezin predsjednik Sukarno zahtijevao je neovisnost Indonezije. Zbog toga je stranka 1928. bila zabranjena, pa je Sukarno 1932. osnovao novu stranku Partindo (akronim od Partai Indonesia: Indonezijska stranka). Godine 1937. osnovan je Gerindo (Indonezijski narodni pokret). Indonezijski je narod japansku okupaciju u veljači 1942. doživio kao sredstvo za stjecanje potpune neovisnosti od Nizozemske; uz odobrenje japanske vlasti osnovano je 1943. Središnje savjetodavno vijeće na čelu sa Sukarnom.
Nakon poraza Japana, 17. VIII. 1945. proglašena je neovisnost; Sukarno je postao predsjednikom, a Mohammad Hatta njegovim zamjenikom. Protivila im se nizozemska kolonijalna uprava, koja se obnavljala uz pomoć britanske vojske; potkraj 1945. i početkom 1946. u borbama za Bandung i Surabayu sukobile su se britanske i indonezijske snage. Posredovanjem UN-a 1946. počeli su pregovori o neovisnosti; Nizozemska je u Linggadjatiju 25. III. 1947. pristala na neovisnost Indonezije, pod uvjetom da Indonezija postane federativna država pod nizozemskom krunom. Sukobi su obnovljeni pa je 1947–48. bilo nekoliko nizozemskih vojno-policijskih intervencija. Na Konferenciji u Hagu 23. VII – 2. IX. 1949. Nizozemska je priznala suverenitet Indoneziji, izuzevši zapadni dio otoka Nove Gvineje (Nizozemska Nova Gvineja); Indonezija je organizirana kao federacija 16 država, u personalnoj uniji s nizozemskom krunom. Ustav je donesen 14. XII. 1949; Sukarno je postao predsjednikom, a Hatta premijerom. Pod pritiskom separatističkih pobuna na Molučkim otocima i Sumatri te proturežimskoga djelovanja islamističkoga pokreta Darul islam, u kolovozu 1950. Sukarno je ukinuo federaciju i uveo unitarno državno uređenje (s novim ustavom od 17. VIII. 1950). U razdoblju 1950–57. promijenilo se sedam vlada (prvi su izbori održani 1955). Politički najutjecajnije bile su Sukarnova Indonezijska nacionalna stranka, islamske stranke Masjumi i Nahdatul Ulama te KP Indonezije. Unija s Nizozemskom raskinuta je 1954; zbog nizozemskog odbijanja da Indoneziji pripoji Nizozemsku Novu Gvineju, potkraj 1957. protjerivani su Nizozemci i nacionalizirana im je imovina. Nakon političke krize, Sukarno je 5. VII. 1959. raspustio parlament, suspendirao ustav te preuzeo položaj premijera. Razvio je sustav tzv. upravljane demokracije pod osobnim autoritarnim nadzorom. Početkom 1960-ih pokušao je normalizirati odnose između vojnog vrha i KP te nastojao izgraditi jedinstveni državno-nacionalni identitet. S Nizozemskom je 1962. dogovorena indonezijska uprava za Nizozemsku Novu Gvineju, koja je uvedena 1963 (formalno je potvrđena 1969., nakon referenduma). U svibnju 1963. Sukarno je postao doživotni predsjednik; započeo je oružani sukob s Malezijskom Federacijom pošto su joj 16. IX. 1963. pristupili Sabah i Sarawak (→ borneo). U vanjskoj politici Sukarno je pristajao uz pokret nesvrstanih zemalja te je razvijao prijateljstvo s Kinom, čime se suprotstavljao interesima SAD-a. Politički podijeljen vojni vrh obračunao se 30. IX. 1965; nakon puča i ubojstva nekoliko generala protuudar je izvršila skupina pod vodstvom generala Suharta. On je optužio KP za urotu te progonio njezine članove i simpatizere (procjenjuje se da ih je ubijeno oko pola milijuna od listopada do prosinca 1965., uglavnom na Javi i Baliju; masovno su ubijani i Kinezi). Suharto je postupno preuzimao vlast (od ožujka 1966) pa je u ožujku 1967. imenovan predsjednikom (Sukarno je zadržan u kućnom pritvoru do smrti 21. VI. 1970). Suharto je obustavio sukob s Malezijskom Federacijom (1966) i uspostavio bliske odnose sa SAD-om; 1967. Indonezija je bila među osnivačima ASEAN-a. U kolovozu 1969. Indonezija je anektirala Nizozemsku Novu Gvineju (Zapadni Irian) te ju preimenovala u Irian Jaya. Pod Suhartovim režimom Indonezija je 1970-ih gospodarski stabilizirana; provedena je djelomična denacionalizacija i potaknuta su inozemna ulaganja. Mnoge političke stranke bile su zabranjene; 1971. održani su izbori na kojima je pobijedio Suhartov pokret Golkar. Od polovice 1970-ih Indonezija je pod osudama UN-a zbog nasilne aneksije (1975–76) Istočnoga Timora, koji je proglasio neovisnost s prestankom portugalske kolonijalne uprave (1975). Od 1970-ih geriljski pokreti za neovisnost djeluju u Irian Jayi i u Istočnom Timoru; neovisnosti teži i gerila u Acehu, na Sumatri. Gospodarska kriza u 1990-ima ubrzala je pad Suhartova režima, zasnovanoga na nepotizmu i raširenoj korupciji te međunarodno optuživanoga za kršenja ljudskih prava (posebno u Istočnom Timoru). Nakon masovnih demonstracija i nemira, predsjednički je položaj u svibnju 1998. preuzeo Suhartov zamjenik Bacharuddin J. Habibe; on je proveo ekonomske i političke reforme te pristao na referendum o neovisnosti u Istočnom Timoru (1999). U lipnju 1999. održani su parlamentarni izbori (prvi demokratski nakon izbora 1955); relativnu većinu glasova dobila je Indonezijska stranka demokracije – borba (PDI-P) koju je predvodila Sukarnova kći Megawati Sukarnoputri. Onemogućena je u izboru za predsjednika republike dogovorom pretežno islamskih parlamentarnih stranaka, koje su u listopadu 1999. izabrale Abdurrahmana Wahida; Sukarnoputri je izabrana za potpredsjednicu nakon masovnih demonstracija njezinih pristaša. Zbog korupcije i bolesti Wahid je opozvan u srpnju 2001., a Sukarnoputri je postala predsjednicom. Vojska je ostala politički utjecajna i početkom 2000-ih; suzbija separatističke pokrete, etničke konflikte (na Borneu i dr.) te muslimansko-kršćanske sukobe (od 1999) na Ambonu i drugim Molučkim otocima (1999–2002. na Molucima je bilo oko 5000 poginulih). U napadu islamističkih terorista na Baliju 2002. bilo je oko 200 poginulih. Umirovljeni general Susilo Bambang Yudhoyono izabran je za predsjednika 2004 (reizabran je 2009). Na predsjedničkim izborima u srpnju 2014. pobijedio je Joko Widodo (kandidat PDI-P-a; od 2012. bio je guverner Jakarte); predsjednik je od listopada 2014. Reizabran je u travnju 2019. Protukandidat na izborima 2014. i 2019. bio mu je umirovljeni general Prabowo Subianto (vođa desničarske stranke Gerindra); njegovi su pristaše u svibnju 2019. prosvjedovali nakon izbornog poraza (u nemirima u Jakarti bilo je desetak poginulih). Subianto je u listopadu 2019. postavljen za ministra obrane, a pobijedio je na predsjedničkim izborima u veljači 2024.
Politički sustav
Prema Ustavu od 17. VIII. 1945. (koji je više puta mijenjan), Indonezija je unitarna republika, s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države, i istodobno predsjednik vlade. Predsjednika republike biraju izravno građani za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Izvršnu vlast provodi kabinet (vlada) čije članove imenuje predsjednik republike. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Zastupnički dom (Dewan Perwakilan Rakyat) sa 560 zastupnika koje izravno biraju građani za mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 17 godina života, odnosno ako su u braku. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud, apelacijski i prvostupanjski sudovi. Država je administrativno podijeljena na 30 pokrajina, dvije posebne regije i okrug glavnoga grada. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti 17. kolovoza (1945).
Političke stranke
Indonezijska nacionalna stranka (Partai Nasional Indonesia – akronim PNI), osnovana 1927., stranka je centra, nastala kao savez stranaka i organizacija angažiranih u borbi za državnu neovisnost. Jedan od osnivača bio je Ahmed Sukarno; tijekom njegove je vladavine (1949–67) PNI bio vladajuća stranka. Politički utjecaj gubi Sukarnovim padom, te je 1973. raspuštena. Dio članstva osniva Indonezijsku demokratsku stranku (PDI) koja je s manjim političkim utjecajem djelovala do 2003. Stranka djelotvornih grupa (Partai Golongan Karya – akronim Golkar), osnovana 1964., stranka je desnice. Vladajuća stranka tijekom režima predsjednika Suharta (1967–98), bila je pod utjecajem vojske i poslovnih krugova. Od izbora 1999. ostaje među vodećim strankama (najčešće je druga po broju glasova i zastupničkih mjesta, a 2004. bila je prva) i pretežno sudjeluje u vladama (do 2014. i od 2016). Na izborima 2024. ponovno je druga u parlamentu, s tek nekoliko zastupničkih mjesta manje od pobjedničke stranke PDI-P. Indonezijska demokratska stranka borbe (Partai Demokrasi Indonesi Perjuangan – akronim PDI-P), osnovana 1996., stranka je centra (nastala je podjelom u Indonezijskoj demokratskoj stranci – PDI-ju). Osniva je Megawati Sukarnoputri, kći Ahmeda Sukarna (od 1987. bila je u vodstvu PDI-ja). Na izborima 1999. stranka je osvojila relativnu zastupničku većinu, a u oporbi je od izbora 2004. Prva je po broju glasova i zastupničkih mjesta nakon izbora 2014., 2019. i 2024 (te sudjeluje u vladi od 2014). Iz njezinih su redova na čelu države bili Megawati Sukarnoputri (2001–04) i Joko Widodo (2014–24). Članica je Progresivnog saveza. Stranka nacionalnog buđenja (Partai Kebangkitan Bangsa), osnovana 1998., stranka je centra, zasnovana na islamskim vrijednostima. U parlamentu je od izbora 1999 (te od tada sudjeluje u vladama), ponovno i nakon izbora 2024. na kojima je četvrta po broju glasova (i peta po broju zastupnika). Članica je Internacionale demokratskog centra. Demokratska stranka (Partai Demokrat), osnovana 2001., stranka je desnoga centra. U parlamentu je od izbora 2004. kada je bila četvrta po broju zastupničkih mjesta; na izborima 2009. osvaja relativnu zastupničku većinu, potom ima slabije rezultate te je na izborima 2024. sedma po broju glasova (i osma po broju zastupnika). U vladama sudjeluje 2004–14., a potom je u oporbi do 2024. Stranački kandidat Susilo Bambang Yudhoyono pobijedio je na predsjedničkim izborima 2004. i 2009. Stranka pokreta velike Indonezije (Partai Gerakan Indonesia Raya – akronim Gerindra) stranka je desnice osnovana 2008 (nastala je odvajanjem od Golkara i pod utjecajem vojnih krugova). U parlamentu je od izbora 2009., treća po broju zastupnika na izborima 2014., 2019. i 2024 (u oporbi do 2019., potom sudjeluje u vladi). Njezin vođa (od 2014) Prabowo Subianto pobijedio je na predsjedničkim izborima 2024.
Jezici
U Indoneziji se govore uglavnom jezici zapadne malajsko-polinezijske grane austronezijske porodice, jedino se u zapadnom dijelu Nove Gvineje (Papua) govori mnoštvo malih i međusobno nesrodnih papuanskih jezika. Mnogobrojni su i kineski doseljenici koji govore kantonskim i drugim kineskim jezicima. Službeni jezik Indonezije, indonezijski (ili bahasa indonesia), vrlo je blizak malajskomu, standardnomu i službenomu jeziku Malezije. Osobitosti se indonezijskoga spram malajskoga očituju uglavnom u kulturnoj i znanstvenoj terminologiji, koja je u indonezijskome u znatnoj mjeri posuđena iz nizozemskoga, a u malajskome iz engleskoga; oba jezika dijele mnogobrojne posuđenice iz sanskrta i iz arapskoga (za religijske pojmove). Pravopisne razlike većinom su dokinute dogovorom Malezije i Indonezije o zajedničkome pravopisu iz 1972. Ostali su veliki jezici Indonezije javanski, sundanski i madurski (na otoku Javi), balijski (na Baliju), makasarski i lalaki (na Celebesu), tidong, kelabit i lelak (na Borneu), niz batačkih jezika, ačinski i dr.
Najstariji spomenici indonezijskoga (i malajskoga) potječu iz VII. st., a na starojavanskome su sačuvani natpisi iz IX. st. Oba su se jezika pisala pismima srodnima sanskrtskomu pismu (devanagari), a danas se pišu latinicom. Poput većine malajsko-polinezijskih jezika, i austronezijski jezici Indonezije imaju razmjerno jednostavnu analitičku strukturu s oskudnim fonološkim sustavom; nemaju padeža ni gramatičkoga roda, a glagol im većinom ne izražava kategoriju lica. Međutim, kategorija glagolskoga stanja (aktiv, pasiv, različite aplikativne i medijalne konstrukcije) vrlo je razvijena.
Književnost
Književnost naroda koji danas žive na području Indonezije i Malezije posljedak je utjecaja i prožimanja više različitih kultura. Najstariji sloj pripada utjecaju austronezijskih doseljenika, potom se očitovao znatan utjecaj indijske hinduističke i budističke kulture (I–II. st.) te islama, isprva također iz Indije (XIV–XVI. st.), a zatim izravno iz arapskih središta. Europska kolonizacija donijela je najprije španjolsko-portugalske utjecaje (XVI. st.), potom engleske i nizozemske (XVII–XIX. st.). Uz najznačajnije književnosti na javanskom i malajskome jeziku, postoje i književnosti na manjim jezicima: ačinska (sjeverna Sumatra), sundanska (zapadna Java), maduranska (Madura), balijska (Bali) i makasarska (Celebes).
Javanska književnost
Najstarija je i najbogatija književnost na javanskome jeziku, koja je u svojem ranijem razdoblju (IX–XIV. st.) bila pod jakim utjecajem indijske sanskrtske književnosti. Od nje je, osim sanskrtskih riječi, preuzela i pravila poetike po kojima je nastalo pjesništvo kakawin. Prevodili su se ili prerađivali indijski epovi (»Mahābhārata«, »Rāmāyaṇa«), priče, legende o Kṛšṇi, knjige purāṇa i drugo Najpoznatiji je javanski ep »Nāgarakertāgama«, vjerojatno iz XII. st. God. 1365. redigirao ga je pjesnik Prapañca kao panegirik kralju Ayamu Wuruku: ep obiluje povijesnim podatcima o životu na kraljevskome dvoru i na Javi u XIV. st. Prinos starojavanskoga kazališta autohtona je vrsta igre sa sjenama na zidu, tzv. wayang, te igre s marionetama i maskama. Utjecaj islama od XV. st. odrazio se u pričama o prorocima, svetačkim legendama te u slobodnoj obradbi perzijskih romana o junaku Hamzi. Polovinom XIX. st. europski utjecaj prihvatili su pisci Purwa Lelana, Padma Susastra i drugi.
Malajska književnost
Velik broj pučkih pripovijedaka, bajki, poslovica, zagonetki i slično sačuvan je u usmenoj predaji, a zabilježen je tek u novije doba. I malajska je književnost, kako po tematici tako i po oblicima, bila izložena indijskim i arapskim utjecajima, što se očitovalo u preradbi indijskih epova i priča u prozi i stihu (hikayat), preradbi perzijskih i arapskih romana i drugo. Izvoran je po tematici hikayat »Huang Tuah«, neka vrsta povijesnoga romana o istoimenome malajskom narodnom junaku iz XV. st. Malajski su motivi obrađeni i u nizu drugih epova (shair), među kojima je najpoznatiji »Ken Tambuhan«, te u katrenima (pantum) velike pjesničke izražajnosti. Među mnogobrojnim povijesnim kronikama osobito se ističu tzv. »Malajski anali« (»Serajah Melayu«, XV. st.). Pod europskim utjecajem, prijelaz prema modernomu razdoblju označio je Abdullah bin Abdul Qadir Mushni (1796–1854) poznatom autobiografijom »Hikayat Abdullah« i zanimljivim putopisima. – Kako je malajski, manje složen od javanskoga, postao u međuvremenu lingua franca cijele regije, indonezijski su ga nacionalisti 1928. proglasili indonezijskim jezikom (bahasa indonesia), koji će poprimiti neke leksičke i druge značajke različite od izvornoga malajskoga. Na tom će jeziku pisati književnici XX. st. i formirati se značajni književni pokreti. Skupina »Novi pisac« (»Pudjangga Baru«, osnovana 1933. pod vodstvom Sutana Takdira Alisjahbane) tražila je nove izražajne oblike za nove sadržaje, a nakon proglašenja neovisnosti Indonezije 1945. javio se tzv. »Naraštaj 1945« (»Angkatan 45«), koji je u književnost unio jezik puka. Istaknuti su indonezijski književnici XX. st.: pjesnici Muhammad Yamin (1903–62), Sutan Takdir Alisjahbana (1908–86), Amir Hamzah (1911–46) i Chairil Anwar (1922–49), romanopisac Sitor Situmorang (1923–2014), romanopisci i novelisti Mochtar Lubis (1922–2004) i Premudya Ananta Tur (1925–2006). Književnici poznati kao »Naraštaj ’66« zauzimali su se za oživljavanje tradicionalnog u književnosti, što su, u spoju sa suvremenim tendencijama, slijedili pjesnici W. S. Rendra (1935–2009), Ayip Rosidi (r. 1938), Gunawan Mohamad (r. 1942), Tuti Heraty (r. 1942), prozaistica Nh. Dini (r. 1963) i drugi.
Likovne umjetnosti
U II. tisućljeću pr. Kr. na cijelome području indonezijskoga arhipelaga nastale su mjesne neolitičke kulture; tijekom I. tisućljeća pr. Kr., pod indokineskim utjecajem, razvijale su se megalitičke kamene grobne i kultne građevine te skulptura (os. na Baliju, Sumatri i Borneu). U ranome srednjem vijeku započelo je doseljivanje Indijaca na indonezijski arhipelag. Širenjem budizma i brahmanizma stapala se indijska umjetnost sa staromalajskom mjesnom tradicijom. Jaka graditeljska aktivnost na Javi, Borneu, Sumatri i Baliju, u kojoj se uz kamen upotrebljavalo i drvo, razvijala se od VII. do IX. st. Podizali su se mnogobrojni manji hramovi tipa cele i veći s terasama, posebno karakteristični za javanski stil; veličanstveno ostvarenje toga stila budističko je svetište Borobudur na Javi, vjerojatno iz VIII–IX. st. (40 m visoka građevina u obliku stepeničaste piramide, bogato ukrašena reljefima s prizorima iz Budina života i motivima iz legenda). Na jaku povezanost s budističkom Indijom upućuju hram Kalasan (VIII. st.) i kompleks svetišta Candi Sewu kraj (IX. st.), središnju građevinu kojega okružuje 246 malih kapela u obliku četverokutnih cela. Glavni je spomenik hinduističke arhitekture hramski kompleks Prambanan (Loro Jonggrang) na Javi (IX–X. st.).
Novi preporod javanske umjetnosti počeo je u XIII. st.; najznačajniji je hram u Panataranu, dovršen 1370., koji svojom slikovitom razvedenošću predstavlja poseban indonezijski izraz u koji ulaze i elementi folklora. Po indijskom uzoru građevine su preobilno ukrašene arhitektonskom dekoracijom i skulpturama, isprva pod utjecajem budističkoga stila Gupta, a poslije je karakterističan plitki reljef s narativnim prizorima sakralne tematike, mita i legenda te mnogobrojni prikazi Bude u meditaciji. U brahmanskome kiparstvu prevladava monumentalna puna plastika (kipovi božanstava i personifikacija).
Nakon prodora islama (XVI. st.) podizale su se džamije (Velika džamija u Medanu na Sumatri i u Kadusu na Javi) te monumentalni nadgrobni spomenici (turbe Ratu Ibuna na otoku Maduri). U to je doba došlo do procvata drvorezbarstva; ukrašavale su se džamije, kuće i uporabni predmeti stiliziranom, često obojenom, isključivo biljnom i životinjskom ornamentikom. Slikarstvo se isprva javljalo u iluminiranim rukopisima, potom je zamrlo; oživjelo je u marionetskome kazalištu tipa wayang, u kojem su plošni likovi izrezani iz kože te bogato oslikani i pozlaćeni. Na području Malajskog arhipelaga, ponajviše na otoku Javi, razvila se tehnika bojenja tkanina pčelinjim voskom (→ batik), u XIX. st. prenesena u Europu. Tradicionalni izraz pučkog umijeća i folklora (nošnja, plesovi) održao se najbolje na otoku Baliju; ondje su sačuvane zidne slike iz XVI. i XVII. st., oslikani rotuli i iluminirane knjige.
Glazba
Pop-glazba vjerojatno je jedina glazba koju približno 300 kulturno raznovrsnih etničkih zajednica na području Indonezije smatra zajedničkom a nju pjevači izvode na službenom jeziku bahasa Indonesia. Glazbeni izričaji, što ih njeguju na Javi i Baliju, privukli su do sada najveću pozornost, osobito tamošnji ansambli, za koje je uvriježen naziv gamelan. Samo na Baliju postoji više od 20 tipova gamelana, od komornih sastava do velikih orkestara s više od 70 članova.
Glazbena povijest toga područja određuju vanjski kulturno-vjerski utjecaji: hinduizam i budizam od I. do XIV. st., islam od XV. st. i kršćanstvo, odnosno nazočnost Portugalaca, Nizozemaca i drugih pripadnika zapadne kulture, od XVI. st. O tome svjedoče ikonografski izvori i podatci o pojedinim glazbenim izričajima. S područja Dong-Son u današnjem Vijetnamu bronca je stigla na indonezijske otoke već oko 200. pr. Kr., no tek se postupno, tijekom dvaju idućih tisućljeća, raširila po otocima i postala glavnim materijalom za izradbu gongova. Metalofoni se izrađuju samo na Javi i Baliju, dok se na drugim otocima za izradbu pločica koristi uglavnom bambus. Na gotovo svim otocima pojavljuju se drombulje, flaute, lutnje i bubnjevi. Glazbala su koja čine gamelan: gongovi (samostalni i u setovima, vertikalni i horizontalni), metalofoni, činelice, ksilofoni, flaute, gudaće lutnje i bubnjevi. Notacijski sustavi za gamelan nastali su u palačama na otoku Javi (u Yogyakarti i Surakarti) u XIX. st. Danas se ponajviše koristi notacijski sustav s brojkama, koje označavaju pojedine pločice glazbala, no u osnovi je riječ o glazbi koja se izvodi bez notnoga predloška i prenosi usmenom predajom.
Glazbala unutar gamelana funkcionalno se dijele na tzv. kolotomsku skupinu, koja određuje metrički i oblikovni okvir, zatim na glazbala koja izvode glavnu melodiju, glazbala koja izvode drugu melodiju, ona koja improviziraju i glazbala koja su odgovorna za ritam. Moguće su dvije temeljne ugodbe: pentatonska (slendro) i heptatonska (pelog), obje s nizom inačica. Gamelan često prati ples ili kakvo drugo događanje, npr. kazalište sjena (wayang kulit), pri čemu glavnu ulogu ima lutkar (dalang), koji spretno barata većim brojem lutaka i dočarava njihov značaj i jezične specifičnosti. Javanski gamelan zvuči mirno i uravnoteženo u usporedbi s balijskim, za koji su (osobito za tip kebyar) karakteristični kontrasti u tempu i dinamici.
Na arhaični način pjevanja na slabo dostupnom dijelu otoka Floresa i na njegovu sličnost s balkanskim pjevanjem u dinarskim krajevima upozorio je već 1950-ih nizozemski etnomuzikolog Jaap Kunst.
Popularnoglazbenom scenom u prvoj polovici XX. st. vladali su eklektični kazališni oblik stambul i kroncong, žanr portugalskoga podrijetla. U samostalnoj Indoneziji osobito popularnost uživaju žanrovi dangdut i pop Indonesia.
