implikacija (lat. implicatio: zaplet; povezanost).
1. Zaključak koji se može izvući iz čega iako se izričito ne iskazuje; moguća posljedica, učinak čega (npr. neke radnje, odluke). – Implicirati, sadržavati u sebi, obuhvaćati. – Implicitno, što je već sadržano u nekoj ideji ili pojmu, razumljivo ali neizrečeno; nešto što je po sebi razumljivo; suprotno: eksplicitno.
2. U logici, obuhvaća niz značenja općega modaliteta: »ako p, onda q«. Tomu pripada materijalna, ekstenzionalna ili Filonova implikacija, kod koje se radi o istinosnoj vrijednosnoj funkciji između dvaju iskaza p i q, koja je pogrešna upravo onda kada je p istinito a q lažno. Materijalna implikacija služi kod Aristotela za formuliranje silogizama i njezino se poopćivanje susreće u formalnoj implikaciji (Gottlob Frege), koja glasi: ʌx (f(x) → g (x)). Formalna implikacija često se promatra i kao formaliziranje klasičnog univerzalno-pozitivnoga suda (SaP). Tzv. striktna implikacija (Clarence Irving Lewis) ima oblik: »p striktno implicira q«, jednako kao što je nemoguće da »p nije ne-q«. Kauzalna implikacija izražava oblik: »ako p onda q«, gdje je p uzrok, a q njegov učinak. Kontekstualna implikacija odnosi se na pragmatični kontekst jezika, točnije govora. Očitovanje nekoga stava (mišljenja) ima za pretpostavku da govornik prethodno vjeruje u istinitost te tvrdnje ili pak, u drugome pogledu, izjava nekog obećanja kontekstualno implicira da je onaj tko obećava voljan držati se obećanja.
3. U matematici, logička operacija koja uređenomu paru matematičkih izjava A ⇒ B (A implicira B ili A povlači B) pridružuje neistinitu matematičku izjavu samo u slučaju ako je prva izjava A istinita, a druga B lažna.
Tablica istinitosti:
| A |
B |
A ⇒ B |
| ⊤ |
⊤ |
⊤ |
| ⊤ |
⊥ |
⊥ |
| ⊥ |
⊤ |
⊤ |
| ⊥ |
⊥ |
⊤ |
