Hesse [hε'sə], Hermann, njemačko-švicarski književnik (Calw kraj Stuttgarta, 2. VII. 1877 – Montagnola kraj Lugana, 9. VIII. 1962). Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946., kultni status među čitateljima stekao je romanima o protagonistima u potrazi za duhovnom samospoznajom, a među kojima su najpoznatiji Siddhartha, Demian, Stepski vuk i Igra staklenim perlama.
Djetinjstvo i književni početci
Hesseovo odrastanje u Calwu u sjevernom Schwarzwaldu i u Baselu obilježeno je dvostrukim obiteljskim naslijeđem: otac mu je bio baltički Nijemac, a majka iz njemačko-švicarske dvojezične obitelji, rođena u Indiji gdje joj je otac, indolog Hermann Gundert, bio misionar. Njegov je obiteljski dom bio neuobičajen spoj protestantskog pijetizma i kozmopolitske atmosfere; oboje roditelja djelovali su u Indiji kao misionari, a otac je s djedom vodio izdavačku kuću za teološku literaturu. Napustivši sjemenište samostana u Maulbronnu 1892., hospitaliziran nakon pokušaja samoubojstva i depresije, završio je gimnazijsko školovanje 1893. u Kannstadtu (danas dio Stuttgarta). Odlučivši biti »pjesnik ili ništa« počeo je pisati radeći istodobno kao urarski pomoćnik, potom u knjižari te antikvarijatima u Tübingenu i Baselu. Uz pijetističko naslijeđe, na njega je najviše utjecao njemački romantizam (Novalis, Friedrich Hölderlin, Johann Wolfgang Goethe, Johann Ludwig Tieck), zapadnjačka filozofija (Platon, Spinoza, Arthur Schopenhauer, Friedrich Nietzsche) te osobito kineska i indijska filozofska misao. Prva su mu djela bile pjesme i prozne skice sadržajno i formalno obilježene neoromantičkom poetikom (Romantične pjesme – Romantische Lieder; Sat iza ponoći – Eine Stunde hinter Mitternacht, oboje 1899). Bujanje individualne osjećajnosti i subjektivno oslobođenje u mističnom susretu s prirodom obilježava i autobiografski inspirirane romane Peter Camenzind (1904), o mladiću koji napušta planinski zavičaj kako bi postao pjesnik, i U žrvnju (Unterm Rad, 1906), oštru kritiku školskoga sustava koji ne mari za individualnost. Poput većine Hesseovih fikcijskih djela, riječ je o ostvarenjima u njemačkoj tradiciji »romana o odrastanju« (Bildungsroman), odnosno »romana o razvoju« (Entwicklungsroman), svojevrsnim (auto)biografijama duše kojih su likovi često umjetnici pa srastaju s formom »romana o umjetniku« (Künstlerroman), kao npr. Gertrud (1910), Rosshalde (1914) te Narcis i Zlatousti (Narziß und Goldmund, 1930), u kojem je napetost između »dionizijskog« i »apolonskog« (u duhu Nietzscheove filozofije) utjelovio u odnosu dvojice prijatelja – umjetnika i svećenika.
Između svjetskih ratova, psihoanaliza i središnja djela
Zahvaljujući književnom uspjehu, Hesse se potpuno posvetio pisanju i preselio 1904. u Gaienhofen na Bodenskom jezeru. Nakon putovanja na Ceylon i u Indoneziju 1911., preselio se 1912. u Bern (švicarski državljanin postao je 1924); od 1919. živio je u Montagnoli na Luganskom jezeru. Zbog pacifističkih apela i kritike nacionalizma tijekom I. svjetskog rata trpio je neodobravanje dijela njemačke javnosti. Slomljen pritiscima i obiteljskim problemima (sinova bolest, očeva smrt, bolest prve supruge, rastava) podvrgnuo se 1916–17. psihoanalizi; u istom razdoblju posvećuje se i proučavanju teozofije i budizma. Utjecaj teorije o arhetipovima Carla Gustava Junga (s kojim se dopisivao) razvidan je u romanu Demian (1919), prvotno objavljenim pod imenom glavnoga junaka Emila Sinclaira, kojim je – donijevši Hesseu iznimnu popularnost – započela nova stvaralačka etapa u kojoj su psihoanalitički koncepti, snolike epizode, bogato simboličko oblikovanje i povremeni ekspresionistički fragmenti osnova predstavljanja razlomljene svijesti modernog čovjeka u svijetu koji je i sâm inherentno nestabilan. Roman je oblikovan kao duhovna autobiografija koja započinje u osjetljivoj fazi odrastanja; osamljeni mladić pronalazi magičnog pomagača u liku tajanstvenog učenika Maxa Demiana, njegova dvojnika (Doppelgänger) i alter ega, koji ga vodi kroz proces individuacije u kojem protagonist pounutruje arhetipske i mitske simbole, zapravo različite aspekte svoje duše (Demian, »anima« Frau Eva, bog Abraxas), što donosi privremeno razrješenje sukoba između svjetla i tmine. Lirskim misticizmom prožet je roman Siddhartha (1922), smješten u Budino doba, u kojem su najrazvidniji utjecaji budizma; ta »indijska poema« koja opisuje protagonistovu potragu za prosvjetljenjem bila je 1960-ih formativnim djelom pripadnika hipijevskoga pokreta, uvelike pridonijevši popularizaciji istočne duhovnosti na Zapadu i razvoju pokreta New Agea. Roman Stepski vuk (Der Steppenwolf, 1927), prigodom objave tek rubno percipiran, postao je 1960-ih svjetski bestseler i po kritičkom sudu Hesseovo je najuspjelije djelo koje u formi psihoanalitičkoga dnevnika, fabulativno izgrađenoga na esejističkim promišljanjima, antropološkim uvidima, razgovorima i snoviđenjima, ispituje problematiku modernog čovjeka i pitanja identiteta. Protagonist Harry Haller osamljen je i neprilagođen sredovječni intelektualac koji, na rubu samoubojstva, uzima sebe za predmet istraživanja, dijagnosticirajući »tlapnju o jedinstvenoj osobnosti« kao ispraznu malograđansku konvenciju. Hallerove vizije unutarnjih zbivanja uprizorene su kao psihodrama u kojoj se suočava s različitim osobama koje čine cjelinu njegova bića, a posebno je hvaljen posljednji dio romana koji prikazuje nadrealne, drogom inducirane doživljaje u tzv. Magičnom kazalištu. Analiza Hallerove otuđenosti i »nelagode u kulturi« svjedoči o prirodnoj napetosti u odnosu pojedinca i zajednice, ali i o uznemirujućim, dehumaniziranim tendencijama moderne civilizacije. Hesseova se djela nisu pretiskivala u Njemačkoj u doba nacizma, a u tom je razdoblju više od deset godina pisao svoj najzamašniji roman Igra staklenim perlama (Das Glasperlenspiel, 1943). Jedna od najosebujnijih utopijskih priča XX. st., oblikom je nalik na rekonstruiranu svetačku legendu s radnjom koja se odvija u budućnosti u zamišljenoj zemlji Kastaliji, domu elitnog Reda intelektualaca, u mnogočemu srodnom platonskoj akademiji, koji odvojen od svijeta njeguje maštovito i profinjeno kombiniranje duhovnih dostignuća ljudske kulture u sveobuhvatnoj sintezi umjetnosti i znanosti (osobito matematike i glazbe): svojevrstan univerzalan jezik koji se naziva »Igra staklenim perlama«. Pripovjedna okosnica romana pokušaj je protagonista, »Velikog učitelja Igre« Josefa Knechta, da uskladi kontemplativni i aktivni život nadilaženjem jaza između svoje idealne zajednice i nesavršene povijesne zbilje. Bogato kulturološkim razmatranjima, djelo je kritika tzv. feljtonističke civilizacije i njezine tendencije senzacionalizmu i trivijalizaciji.
Ostala djela i naslijeđe
Jedan od najčitanijih i najprevođenijih europskih književnika XX. st., Hesse se okušao u svim književnim vrstama, objavivši velik broj knjiga pripovijesti (Knulp, 1915; Klingsorovo posljednje ljeto – Klingsors letzter Sommer, 1920; Putovanje na Istok – Die Morgenlandfahrt, 1932), novela, bajki, pjesama, eseja (Pogled u kaos – Blick ins Chaos, 1920; Moja vjera – Meine Glaube, 1957), putopisa (Iz Indije – Aus Indien, 1913), životopisa, maksima, dnevničkih zapisa, feljtona, novinskih članaka (Rat i mir – Krieg und Frieden, 1946). Sačuvana mu je opsežna korespondencija s Romainom Rollandom, Thomasom Mannom, Stefanom Zweigom i dr. Sabrana djela priređivana su mu 1952–57 (sedam svezaka), 1970 (12 svezaka) i 2001–07 (20 svezaka), a pisma u deset svezaka 2012. Na hrvatski je od kraja 1970-ih (prijevod Rosshalde 1977. i Igre staklenim perlama 1979) prevedeno više njegovih djela.
