Hesse [hε'sə], Hermann, njemačko-švicarski književnik (Calw kraj Stuttgarta, 2. VII. 1877 – Montagnola kraj Lugana, 9. VIII. 1962). Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946., kultni status među čitateljima stekao je romanima o protagonistima u potrazi za duhovnom samospoznajom, a među kojima su najpoznatiji Siddhartha, Demian, Stepski vuk i Igra staklenim perlama.
Djetinjstvo i književni početci
Hesseovo odrastanje u Calwu u sjevernom Schwarzwaldu i u Baselu obilježeno je dvostrukim obiteljskim naslijeđem: otac mu je bio baltički Nijemac, a majka iz njemačko-švicarske dvojezične obitelji, rođena u Indiji gdje joj je otac, indolog Hermann Gundert, bio misionar. Njegov je obiteljski dom bio neuobičajen spoj protestantskog
pijetizma i kozmopolitske atmosfere; oboje roditelja djelovali su u Indiji kao misionari, a otac je s djedom vodio izdavačku kuću za teološku literaturu. Napustivši sjemenište samostana u Maulbronnu 1892., hospitaliziran nakon pokušaja samoubojstva i depresije, završio je gimnazijsko školovanje 1893. u Kannstadtu (danas dio Stuttgarta). Odlučivši biti »pjesnik ili ništa« počeo je pisati radeći istodobno kao urarski pomoćnik, potom u knjižari te antikvarijatima u Tübingenu i Baselu. Uz pijetističko naslijeđe, na njega je najviše utjecao njemački romantizam (Novalis, Friedrich Hölderlin, Johann Wolfgang Goethe, Johann Ludwig Tieck), zapadnjačka filozofija (Platon, Spinoza, Arthur Schopenhauer, Friedrich Nietzsche) te osobito kineska i indijska filozofska misao. Prva su mu djela bile pjesme i prozne skice sadržajno i formalno obilježene
neoromantičkom poetikom (
Romantične pjesme – Romantische Lieder; Sat iza ponoći – Eine Stunde hinter Mitternacht, oboje 1899). Bujanje individualne osjećajnosti i subjektivno oslobođenje u mističnom susretu s prirodom obilježava i autobiografski inspirirane romane
Peter Camenzind (1904), o mladiću koji napušta planinski zavičaj kako bi postao pjesnik, i
U žrvnju (
Unterm Rad, 1906), oštru kritiku školskoga sustava koji ne mari za individualnost. Poput većine Hesseovih fikcijskih djela, riječ je o ostvarenjima u njemačkoj tradiciji »romana o odrastanju«
(Bildungsroman), odnosno »romana o razvoju«
(Entwicklungsroman), svojevrsnim (auto)biografijama duše kojih su likovi često umjetnici pa srastaju s formom »romana o umjetniku«
(Künstlerroman), kao npr.
Gertrud (1910),
Rosshalde (1914) te
Narcis i
Zlatousti (
Narziß und Goldmund, 1930), u kojem je napetost između »dionizijskog« i »apolonskog« (u duhu Nietzscheove filozofije) utjelovio u odnosu dvojice prijatelja – umjetnika i svećenika.
Između svjetskih ratova, psihoanaliza i središnja djela
Zahvaljujući književnom uspjehu, Hesse se potpuno posvetio pisanju i preselio 1904. u Gaienhofen na Bodenskom jezeru. Nakon putovanja na Ceylon i u Indoneziju 1911., preselio se 1912. u Bern (švicarski državljanin postao je 1924); od 1919. živio je u Montagnoli na Luganskom jezeru. Zbog pacifističkih apela i kritike nacionalizma tijekom I. svjetskog rata trpio je neodobravanje dijela njemačke javnosti. Slomljen pritiscima i obiteljskim problemima (sinova bolest, očeva smrt, bolest prve supruge, rastava) podvrgnuo se 1916–17. psihoanalizi; u istom razdoblju posvećuje se i proučavanju
teozofije i budizma. Utjecaj teorije o
arhetipovima Carla Gustava Junga (s kojim se dopisivao) razvidan je u romanu
Demian (1919), prvotno objavljenim pod imenom glavnoga junaka Emila Sinclaira, kojim je – donijevši Hesseu iznimnu popularnost – započela nova stvaralačka etapa u kojoj su psihoanalitički koncepti, snolike epizode, bogato simboličko oblikovanje i povremeni ekspresionistički fragmenti osnova predstavljanja razlomljene svijesti modernog čovjeka u svijetu koji je i sâm inherentno nestabilan. Roman je oblikovan kao duhovna autobiografija koja započinje u osjetljivoj fazi odrastanja; osamljeni mladić pronalazi magičnog pomagača u liku tajanstvenog učenika Maxa Demiana, njegova dvojnika
(Doppelgänger) i alter ega, koji ga vodi kroz proces individuacije u kojem protagonist pounutruje arhetipske i mitske simbole, zapravo različite aspekte svoje duše (Demian, »anima« Frau Eva, bog Abraxas), što donosi privremeno razrješenje sukoba između svjetla i tmine. Lirskim misticizmom prožet je roman
Siddhartha (1922), smješten u Budino doba, u kojem su najrazvidniji utjecaji budizma; ta »indijska poema« koja opisuje protagonistovu potragu za prosvjetljenjem bila je 1960-ih formativnim djelom pripadnika hipijevskoga pokreta, uvelike pridonijevši popularizaciji istočne duhovnosti na Zapadu i razvoju pokreta
New Agea. Roman
Stepski vuk (
Der Steppenwolf, 1927), prigodom objave tek rubno percipiran, postao je 1960-ih svjetski bestseler i po kritičkom sudu Hesseovo je najuspjelije djelo koje u formi psihoanalitičkoga dnevnika, fabulativno izgrađenoga na esejističkim promišljanjima, antropološkim uvidima, razgovorima i snoviđenjima, ispituje problematiku modernog čovjeka i pitanja identiteta. Protagonist Harry Haller osamljen je i neprilagođen sredovječni intelektualac koji, na rubu samoubojstva, uzima sebe za predmet istraživanja, dijagnosticirajući »tlapnju o jedinstvenoj osobnosti« kao ispraznu malograđansku konvenciju. Hallerove vizije unutarnjih zbivanja uprizorene su kao psihodrama u kojoj se suočava s različitim osobama koje čine cjelinu njegova bića, a posebno je hvaljen posljednji dio romana koji prikazuje nadrealne, drogom inducirane doživljaje u tzv. Magičnom kazalištu. Analiza Hallerove otuđenosti i »nelagode u kulturi« svjedoči o prirodnoj napetosti u odnosu pojedinca i zajednice, ali i o uznemirujućim, dehumaniziranim tendencijama moderne civilizacije. Hesseova se djela nisu pretiskivala u Njemačkoj u doba nacizma, a u tom je razdoblju više od deset godina pisao svoj najzamašniji roman
Igra staklenim perlama (
Das Glasperlenspiel, 1943). Jedna od najosebujnijih utopijskih priča XX. st., oblikom je nalik na rekonstruiranu svetačku legendu s radnjom koja se odvija u budućnosti u zamišljenoj zemlji Kastaliji, domu elitnog Reda intelektualaca, u mnogočemu srodnom platonskoj akademiji, koji odvojen od svijeta njeguje maštovito i profinjeno kombiniranje duhovnih dostignuća ljudske kulture u sveobuhvatnoj sintezi umjetnosti i znanosti (osobito matematike i glazbe): svojevrstan univerzalan jezik koji se naziva »Igra staklenim perlama«. Pripovjedna okosnica romana pokušaj je protagonista, »Velikog učitelja Igre« Josefa Knechta, da uskladi kontemplativni i aktivni život nadilaženjem jaza između svoje idealne zajednice i nesavršene povijesne zbilje. Bogato kulturološkim razmatranjima, djelo je kritika tzv. feljtonističke civilizacije i njezine tendencije senzacionalizmu i trivijalizaciji.
Ostala djela i naslijeđe
Jedan od najčitanijih i najprevođenijih europskih književnika XX. st., Hesse se okušao u svim književnim vrstama, objavivši velik broj knjiga pripovijesti (
Knulp, 1915;
Klingsorovo posljednje ljeto – Klingsors letzter Sommer, 1920;
Putovanje na Istok – Die Morgenlandfahrt, 1932), novela, bajki, pjesama, eseja (
Pogled u kaos – Blick ins Chaos, 1920;
Moja vjera – Meine Glaube, 1957), putopisa (
Iz Indije – Aus Indien, 1913), životopisa, maksima, dnevničkih zapisa, feljtona, novinskih članaka (
Rat i mir – Krieg und Frieden, 1946). Sačuvana mu je opsežna korespondencija s
Romainom Rollandom,
Thomasom Mannom,
Stefanom Zweigom i dr. Sabrana djela priređivana su mu 1952–57 (sedam svezaka), 1970 (12 svezaka) i 2001–07 (20 svezaka), a pisma u deset svezaka 2012. Na hrvatski je od kraja 1970-ih (prijevod
Rosshalde 1977. i
Igre staklenim perlama 1979) prevedeno više njegovih djela.
