Rolland [ʀɔlᾶ'], Romain, francuski pisac (Clamecy, 29. I. 1866 – Vézelay, 30. XII. 1944). Polazio École normale supérieure, diplomirao filozofiju, doktorirao iz muzikologije na Sorbonnei, gdje je osnovao katedru za povijest glazbe. Drame je skupio u dva ciklusa: Kazalište revolucije (Le Théâtre de la révolution, 1909), koje čine komadi o Francuskoj revoluciji (npr. Vuci – Les Loups, 1898; Danton, 1899), te Tragedije vjere (Les Tragédies de la foi, 1909). Rollandova zaokupljenost herojskim došla je do osobita izražaja u njegovim romansiranim biografijama slavnih umjetnika: Michelangela (Michelangelov život – Vie de Michel-Ange, 1906), L. N. Tolstoja (Tolstojev život – Vie de Tolstoï, 1911) te posebice L. van Beethovena (Beethovenov život – Vie de Beethoven, 1903; Goethe i Beethoven – Goethe et Beethoven, 1930; Pjev uskrsnuća – Le Chant de la Résurrection, 1937; Nezavršena katedrala – La Cathédrale interrompue, 1943–45). Napisao je i biografije G. F. Händela i H. Berlioza. Uz detaljan uvid u kulturno-politički kontekst, naglašavao je važnost intuitivno-emocionalnoga doživljaja glazbe. Najpoznatije mu je djelo Jean-Christophe (1904–12), opsežan ciklički roman u 10 svezaka. To je paradigmatski primjer tzv. romana rijeke (roman-fleuve), epskoga zamaha u oslikavanju duhovne klime razdoblja (desetljeće prije I. svjetskog rata) te poetskoga tona, s romantičarski osmišljenim junakom – stvaralačkim genijem (glazbenikom), kojeg u mnogobrojnim krizama nadahnjuje ljubav prema životu. Nakon burlesknoga romana u duhu F. Rabelaisa Colas Breugnon (1919), vratio se romanu rijeke djelom u 7 svezaka Očarana duša (L’Âme enchantée, 1922–33), s junakinjom koja teži duhovnoj slobodi. Napisao je i mnogobrojne eseje; žestoke je polemike izazvao njegov pacifistički pamflet Iznad svjetine (Au-dessus de la mêlée, 1914). Od 1920-ih intenzivno se bavio indijskom filozofijom i religijom. O njegovu svjetonazoru humanističkog intelektualca svjedoče i introspektivna autobiografska proza Unutarnji život (Le Voyage intérieur, 1942), Memoari (Mémoires, 1956), dnevnici te bogata korespondencija (sa Ch. Péguyem, P. Claudelom, S. Freudom, S. Zweigom, H. Hesseom, R. Tagoreom). Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1915.
