elektronegativnost (elektro- + negativnost), svojstvo nekog atoma da prema sebi privuče vezni elektronski par u kemijskoj vezi s drugim atomom. Pri nastajanju kemijske veze između raznovrsnih atoma jedan od njih jače privlači elektrone pa je gustoća zajedničkoga oblaka elektrona uz njega veća. Prema najčešće rabljenoj ljestvici, vrijednosti elektronegativnosti izražavaju se brojčano koeficijentom relativne elektronegativnosti (oznaka χr), u rasponu od 0,79 za cezij i francij do 3,98 za fluor, najelektronegativniji kemijski element.
Koncept elektronegativnosti proučavao je još 1809. Amedeo Avogadro, a naziv elektronegativnost uveo je 1811. Jons Jakob Berzelius. Ljestvicu relativnih vrijednosti elektronegativnosti postavio je 1932. Linus Carl Pauling na temelju termokemijskih mjerenja i ona se danas rabi najčešće. Dodijelio je vodiku vrijednost χr = 2,1 (poslije 2,2) i prema tome brojčano izrazio elektronegativnost svake pojedine vrste atoma izvedenu na temelju energija disocijacije veza (energija potrebna za kidanje kemijske veze, D0) dvoatomnih molekula AA, AB i BB. Zbog računanja iz energije disocijacije veza njegova ljestvica elektronegativnosti nema vrijednosti za plemenite plinove.
U skladu s istraživanjima Johna Clarka Slatera, američki kemičari Albert Louis Allred (r. 1931) i Eugene George Rochow (1909–2002) definirali su 1958. elektronegativnost s pomoću efektivnog naboja jezgre (Zeff), odnosno naboja kojim jezgra djeluje na elektron u valentnoj ljusci. Ljestvicu elektronegativnosti koja se dobiva iz energije ionizacije Ei i afiniteta za elektrone Eea elemenata predložio je Robert Sanderson Mulliken. Mnogi elementi nemaju poznate vrijednosti afiniteta za elektrone pa nije moguće izraditi potpunu Mullikenovu tablicu elektronegativnosti elemenata i ona stoga ima ograničenu primjenu.
Relativni koeficijent elektronegativnosti periodično se mijenja unutar perioda i skupina periodnoga sustava elemenata. Elementi s većim koeficijentom relativne elektronegativnosti jače privlače elektrone u kemijskoj vezi, a mogu čak postati negativno nabijeni ioni. To su pretežno elementi na desnoj strani periodnoga sustava elemenata, kojima u vanjskoj elektronskoj ljusci nedostaju jedan ili dva elektrona da bi postigli elektronsku konfiguraciju plemenitoga plina. Obrnuto, elementi s manjim koeficijentom relativne elektronegativnosti češće tvore pozitivno nabijene ione. To su elementi na lijevoj strani periodnoga sustava elemenata, koji u vanjskoj elektronskoj ljusci imaju jedan ili dva elektrona. Na temelju razlike vrijednosti koeficijenata relativne elektronegativnosti dvaju elemenata A i B prema Paulingu procjenjuje se karakter (priroda) veze među atomima tih elemenata. Što je ta razlika veća, to je veći stupanj ionskoga karaktera veze među atomima, odnosno pri razlici koeficijenata relativne elektronegativnosti od 1,9 udio ionskoga karaktera veze približno je 50% (χr(A) – χr(B) > 1,9 ionska veza, χr(A) – χr(B) < 1,9 polarna kovalentna veza). Prema teoriji valentne veze, stvarna struktura je rezonancijski hibrid (→ mezomerija) ionske i kovalentne veze, odnosno veza je u oba slučaja djelomično kovalentnoga, odnosno djelomično ionskoga karaktera.
