elektrokemija (elektro- + kemija), dio fizikalne kemije koji se bavi povezanošću električnih pojava i kemijskih reakcija te primjenom spoznaja i zakona elektromagnetizma na istraživanje svojstava i strukture tvari.
Elektrokemijske pojave jesu: elektrolitska disocijacija, promjene stanja na faznoj granici elektrode i otopine, elektrodni potencijal, struktura električnoga dvostrukog sloja, električna provodnost otopina, elektrokapilarnost, polarizacija elektroda i pasiviranje, elektrokinetičke pojave te elektrokemijski procesi na elektrodama koji obuhvaćaju elektrolizu, elektrokemijske izvore struje i koroziju metala. Elektrokemiji pripadaju i mnogobrojne elektroanalitičke tehnike. (→ elektroanaliza)
Povijesni razvoj
Alessandro Volta konstruirao je prvi
galvanski članak (1800),
Johann Wilhelm Ritter elektrolizom vode dobio je vodik i kisik kao odvojene plinove (1800), a
Humphry Davy je s pomoću elektrolize otkrio kalij i natrij (1807), barij, kalcij i magnezij (1808). Temeljne zakone i teorije elektrokemije formulirali su ponajprije
Michael Faraday (1833),
Johann Wilhelm Hittorf (1859),
Svante August Arrhenius (1887),
Wilhelm Friedrich Ostwald (1888) i
Walther Hermann Nernst (1889).
Primjena
Elektrokemija ima veliku važnost u industriji, jer se elektrolizom dobivaju ili pročišćuju mnogi metali te neki proizvodi anorganske kemijske industrije, elektrokemijskim se postupcima metali zaštićuju od korozije, metalni ili metalizirani predmeti prevlače se drugim metalima, a
električni članci služe kao izvor električne energije (→
elektroda). U novije se doba sve više istražuju elektrokemijske pojave u biološkim sustavima (bioelektrokemija), utjecaj svjetlosti na elektrodne procese (fotoelektrokemija) i područje organske elektrokemijske sinteze.
