Ostwald [ɔ'stvalt], Wilhelm Friedrich, njemački kemičar i filozof (Riga, 2. IX. 1853 – Grossbothen, Njemačka, 4. IV. 1932). Studirao kemiju na Sveučilištu u Dorpatu (Tartuu) u Estoniji, doktorirao 1878., god. 1881. postao profesor Politehnike u Rigi, a 1887. profesor fizikalne kemije Sveučilišta u Leipzigu. Prihvatio je teorije S. A. Arrheniusa i J. H. van’t Hoffa i smatra se osnivačem fizikalne kemije. Ostwald je istraživao dinamiku kemijskih reakcija u otopini i elektrokemijske procese, posebno katalitičke reakcije, pa je 1894. dao i prvu modernu definiciju katalizatora, a njegovo shvaćanje katalize vrijedi i danas. Poznat je Ostwaldov zakon razrjeđenja (1888), koji je, povezavši disocijaciju slabih elektrolita sa zakonom o djelovanju masa, potvrdio Arrheniusovu teoriju elektrolitičke disocijacije. Tim je zakonom analitička kemija dobila teorijske osnove za sva empirijska pravila o taloženju i otapanju. Od velikoga je industrijskog značenja i njegov proces konverzije amonijaka u dušičnu kiselinu, patentiran 1902. i poznat kao Ostwaldov postupak. Ostwald je poznat i po teoriji indikatorâ (fenolftaleina i metiloranža) kao slabih baza i kiselina, kojima se ion bojom razlikuje od nedisocirane molekule. U povijest znanosti ušao je i svojom monističkom filozofijom, kojom nije priznavao postojanje atoma, a materiju je izjednačio s energijom. Ipak je 1909. priznao eksperimentalne dokaze o postojanju atoma. Poznat je njegov Udžbenik opće kemije (Lehrbuch der allgemeinen Chemie, 1885–87), koji je 1889. preradio u Kratak pregled opće kemije (Grundriss der allgemeinen Chemie). God. 1887. osnovao je utjecajan časopis za fizikalnu kemiju (Zeitschrift für physikalische Chemie), a 1889. započeo izdavati zbirku klasičnih radova iz prirodnih znanosti. Nezaobilazna je i njegova Povijest elektrokemije (Elektrochemie: ihre Geschichte und Lehre, 1896). Od sredine 1890-ih sve se više bavio filozofskim pitanjima. Sveučilišnu katedru napustio je 1906. te je 1909. objavio knjigu Veliki ljudi (Grosse Männer), psihološku studiju o stvaralaštvu genijalnih ljudi. God. 1909. dobio je Nobelovu nagradu za kemiju za radove na katalizi i istraživanjima temeljnih načela koja upravljaju kemijskim ravnotežama i brzinama reakcija.
