struka(e): povijest, opća

burgundijske zemlje (francuski États bourgignons [eta' buʀgiń']), zajednički naziv za posjede feudalne obitelji Valois-Bourgogne u razdoblju 1363–1477. koji su imali značajke protodržave. Vojvodstvo Burgundiju je francuski kralj Ivan II. Dobri dao 1363. mlađemu sinu Filipu II. Smjelom koji je ženidbom s Margaretom Flandrijskom stekao 1384. vlast nad Flandrijom, Artoisom, grofovijom Nevers i Franche-Comté, a 1390. kupio je te Burgundiji pripojio Charolais. Postavši jedan od najvećih onodobnih feudalaca, istodobno vazal francuskoga kralja (za Burgundiju i Nevers) i cara Svetoga Rimskog Carstva (za ostale posjede), iz Dijona kao svoje prijestolnice razvijao je zajedničke institucije izvršne i sudske vlasti zemalja koje su tada bile istaknuto posredničko središte trgovine između područja Francuske, Italije i Njemačke te je poticao umjetnički život, napose gradnjom vojvodske palače i samostana (Chartreuse de Champmol), predviđenoga za mauzolej vojvoda, sudjelujući i u upravljanju Francuskim Kraljevstvom kao jedan od regenata za vladavine kralja Karla VI. Ludoga (najprije zbog kraljeve maloljetnosti, potom psihičke bolesti). Njegov sin Ivan Neustrašivi, koji ga je naslijedio 1404., prepustio je Nevers ogranku obitelji. Kao vođa aristokratske frakcije (bourguignons) suprotstavljao se drugoj frakciji (armagnacs) u sukobu oko vladanja Francuskom umjesto Karla VI. Nakon Ivanova ubojstva 1419., njegov sin Filip III. Dobri upleo se u Stogodišnji rat na strani engleske krune. Sporazumom s Karlom VII. 1435. odrekao se ambicija u Francuskoj, a zauzvrat je oslobođen vazalskih dužnosti prema francuskom kralju. U tom je razdoblju, bilo nasljedstvom, bilo kupnjom, stekao grofoviju Namur (1429), vojvodstva Brabant i Limburg, Antwerpen i zapadnu Friziju (1430), grofovije Hainaut, Holandiju i Zeeland (1433), vojvodstvo Luksemburg (1443) objedinivši gotovo čitavu današnju Belgiju, Luksemburg i Nizozemsku, uz znatne dijelove sjeveroistočne i istočne Francuske. Iako se njegovi planovi oko stjecanja posebnoga kraljevskog naslova nisu realizirali, nastavio je izgrađivati institucije s namjerom konačnog povezivanja zemalja u jednu cjelinu, a i državne simbole te je 1430. osnovao viteški red Zlatnoga runa. Tijekom njegove duge vladavine (do 1467) vojvodski dvor postaje jedno od europskih umjetničkih središta, poznat i po raskoši, a uz Dijon, kao alternativni glavni grad zemalja nakon 1430. razvijao se Bruxelles, ali su težnje centralizaciji nailazile na otpore flamanskih gradova (pobune u Brugesu i Gentu). Karlo Smjeli je nakon dolaska na vlast 1467. obnovio kraljevske aspiracije, ali nije uspio 1473. od rimsko-njemačkog cara Fridrika III. (IV.) dobiti željeni naslov kralja Burgundije, iako se 1471. proglasio slobodnim od suvereniteta francuske krune. To je, međutim, obnovilo sukob s Francuskom, dok su daljnje teritorijalno širenje posjeda na dijelove Alsacea (1469) i Lorenu (1475) te njegove težnje da dobije suverenitet nad švicarskim kantonima izazvali sukob s potonjima u kojem je 1477. poginuo, što je okončalo pokušaj stvaranja zasebne države. Jedina je Karlova nasljednica bila kći Marija koja se udala za cara Maksimilijana I. Habsburškoga te su nakon prijepora između cara i francuskoga kralja posjedi kuće 1493. napokon podijeljeni: francuska kruna dobila je Vojvodstvo Burgundiju (koje je osvojila već nakon Karlove smrti) i Pikardiju, dok je ostatak pripao Habsburgovcima.

Citiranje:

burgundijske zemlje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 14.12.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/burgundijske-zemlje>.