Berger [bə:'gə], John, engleski likovni kritičar i književnik (London, 5. XI. 1926 – Antony kraj Pariza, 2. I. 2017). Pohađao je u Londonu Central School of Art and Crafts 1942–43. te studirao na Chelsea School of Art 1946–49. Od 1962. živio je u Ženevi, a od 1974. u Francuskoj. Marksističkih uvjerenja, kao likovni kritičar etablirao se člancima u lijevo usmjerenom časopisu New Statesman 1951–60 (probranima u knjizi Permanentno crveno – Permanent Red, 1960). Oslanjajući se na ideje Antonija Gramscija, pisao je rasprave o konceptu umjetnosti kao vlasništva, elitističkoj ulozi muzeja i fotografiji kao emancipacijskom sredstvu u antikolonijalnim pokretima, a tumačenjem mnogobrojnih opusa (Gustave Courbet, Renato Guttuso, Ferdinand Léger, John Heartfield) otvoreno se suprotstavljao ideji autonomije umjetničkoga djela, dominantnoj u kanonu povijesti umjetnosti. Svjetski je ugled stekao kao voditelj i koautor prijelomne četverodijelne dokumentarne serije Načini gledanja (Ways of Seeing, s Mikeom Dibbom, 1972) u produkciji BBC-ja, tekst koje je tiskao u knjizi istoga naslova, jednom od ključnih djela u obrazovanju u području povijesti umjetnosti i vizualnih studija u posljednjoj četvrtini XX. st. Serija, oslanjajući se na ideje Waltera Benjamina, dekonstrukcijom umjetničkoga kanona zapadne kulture propituje ideologiju i političnost u djelima vizualne kulture, započevši praksu »kritičkog gledanja« i razmatranja reprezentacije u likovnim umjetnostima, a poseban je doprinos ideološkoj kritici bilo upućivanje na položaj žene kao seksualiziranog objekta u vizualnoj kulturi i uvođenje koncepta »muškog pogleda« (male gaze), koji od Bergera potom preuzima filmologija i feminističke teoretičarke poput Laure Mulvey. Sličnog su pristupa i O gledanju (About Looking, 1980), u kojoj inaugurira i tzv. animalističke studije, te rasprave o fotografiji, probrane u knjizi Razumjeti fotografiju (Understanding a Photograph, 2013). S fotografom Jeanom Mohrom oblikovao je hibridne, politički angažirane publikacije sociološke tematike (Sretan čovjek – Fortunate Man, 1967; Drugi način pripovijedanja – Another Way of Telling, 1982), dok u Sedmom čovjeku (A Seventh Man, 1975), prikazom iskustva europskih migrantskih radnika, razotkrivaju ekonomske i društvene mehanizme te nejednakosti. Od mnogobrojnih monografija i knjiga eseja ističu mu se Uspjeh i neuspjeh Picassa (The Success and Failure of Picasso, 1965), Trenutak kubizma (The Moment of Cubism, 1969) te Umjetnost i revolucija (Art and Revolution, 1969). Autor je deset romana, od kojih su posebno zapaženi G (1972), za koji je primio Nagradu Booker, i epistolarni Od A, X-u (From A to X, 2008), pisao je drame i poeziju, bio koscenarist tri filma Alaina Tannera.
