Bazilije Veliki, sv. (grč. Βασίλεıος, Basίleios, lat. Basilius), crkveni učitelj (?, oko 330 – ?, 1. I. 379). Pripada trojici velikih crkvenih otaca iz maloazijske pokrajine Kapadocije (Grgur Nazijanski i Grgur Nisenski). Školovao se u Cezareji Kapadocijskoj, Carigradu i Ateni, gdje se sprijateljio s Grgurom Nisenskim. Po povratku u domovinu (oko 356) prvo podučava retoriku, a nakon krštenja posvetio se asketskomu životu. God. 370. postaje cezarejskim biskupom i razvija živu pastoralnu i karitativnu djelatnost, zbog čega su ga još za života nazvali Veliki. Značajna je njegova uloga u organizaciji istočnoga redovništva, za koje je napisao dvije monaške regule, te u organizaciji liturgije. Uz golemu pastoralnu djelatnost, ostavio je i više dogmatskih, asketskih, pedagoških i liturgijskih spisa te velik broj propovijedi i pisama. Važnija djela: Protiv Eunomija (Adversus Eunomium, Ἀνατρεπτıϰὸς τοῦ ἀπολογητıϰοῦ τοῦ δυσσεβοῦς Εὐνομίου), O Duhu Svetome (De Spiritu Sancto, Περì τοῦ ἁγίου πνεύματος), O Šestodnevu (In Hexaemeron, Ὁμıλίαν εἰς τὴν ἑζαήμερον).
