Bakić, Vojin, hrvatski kipar (Bjelovar, 5. VI. 1915 – Zagreb, 18. XII. 1992). Jedan od predvodnika hrvatskog i europskoga visokog modernizma u kiparstvu.
Formativne godine
Diplomirao je 1939. na Državnoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu (
Fran Kršinić,
Robert Frangeš-Mihanović) te 1940–41. bio na specijalizaciji u Kršinića (modeliranje u Ivana Meštrovića). Javno apolitičan, a privatno sklon ljevičarskim idejama, II. svjetski rat je proveo u Zagrebu, gdje su ga ustaše 1941. zatočili u zatvoru iz kojeg je pušten Kršinićevim zauzimanjem. Iz toga razdoblja ostalo je nekoliko crteža i skulptura (aktovi, portreti, kupačice) nastalih dijelom pod utjecajem hrvatske i europske moderne kiparske tradicije (
Auguste Rodin,
Aristide Maillol).
Socijalistički realizam i otkloni
Nakon rata, potaknut tragičnom sudbinom četvorice braće koji su stradali 1941. u logoru Jadovno, oblikuje 1947.
Spomenik strijeljanima – Poziv na ustanak u Bjelovaru, koji kvalitetom nadmašuje slična djela (kompozicijskim rješenjem, nepatetičnim prikazom heroizma), kao jedan od najuspjelijih antifašističkih spomenika (Nagrada Vlade FNRJ-a). Potom u duhu socijalističkoga realizma radi portrete i antifašističke spomenike za Kolašin u Crnoj Gori 1950. i za Čazmu 1951. Sa željom da se oslobodi realizma, 1951–53. stvara djela naglašene redukcije i kubističke stilizacije forme (
Autoportret, Agitator, studije za
Spomenik Stjepanu Filipoviću, spomenik u Gudovcu), od kojih su najzapaženije dvije studije za
Spomenik Marxu i Engelsu u Beogradu, koje su odbijene, što izaziva kontroverze u stručnim krugovima i prvo kritičko promišljanje o vrijednosti i značajkama dotadašnjega načina oblikovanja spomeničke plastike. Istodobno neopterećen ideološkim sadržajem, udaljujući se od doslovnoga realizma, oblikuje portrete povijesnih osoba i bliskih prijatelja (
Branko Ružić, 1946) naglašene psihološke karakterizacije. Prepoznavši u smrti
Ivana Gorana Kovačića tragičnu sudbinu svoje braće, dugotrajno je zaokupljen modeliranjem njegova portreta te za onaj iz 1946., impresionističkoga tretmana površine, dobiva Nagradu Vlade NR Hrvatske, koja stipendira njegove boravke u Parizu 1950. i 1951.
Prema sintezi oblika
Razdoblje 1953–58. obilježeno je inovacijom i redukcijom forme, posebno nakon velikog požara 1956. u bivšem atelijeru I. Meštrovića, kojim se koristio, a u kojem je izgubio mnogobrojne radove, što je i simbolički odredilo početak njegove zrele, najproduktivnije faze. Tada nastaju radovi u tematskim ciklusima – portret, akt, torzo, animalizam (bik, ptica), u kojima eksperimentiranjem, posebno sažimanjem organskih oblika, dolazi do punoga, zatvorenoga volumena, bliska onom u djelima
Constantina Brancusija i Hansa Arpa. Tako kleše pune sferične volumene, dok su elementi fizionomije tek sumarno naznačeni, da bi u kasnijim djelima bili posve napušteni.
Bik
Obuzet likom bika još od rata, oblikuje figure u raznim dimenzijama i materijalima i po njima postaje prepoznatljiv široj javnosti. Posebno je zapažen onaj iz 1956 (Nagrada Grada Zagreba) koji sažetom, arhaičnom formom i napetom masom sugestivno izražava virilnu, animalnu snagu. Svjetsku pozornost privlači prvo sadrenom inačicom, izloženom 1956. na Venecijanskom bijenalu u jugoslavenskom paviljonu, zatim i brončanim odljevom 1958. na Svjetskoj izložbi (EXPO) u Bruxellesu, postavljenim na ulazu u jugoslavenski paviljon arhitekta
Vjenceslava Richtera. Istodobno izlaže i
Torzo (1957), sažetih oblika, na centralnoj izložbi 50 godina moderne umjetnosti. Brončani odljev otkupio je grad Antwerpen, za zbirku skulptura na otvorenome muzeja Middelheim, gdje se i danas nalazi, a drugi odljev njemački grad Marl, koji ga je izložio u gradskom parku. Iz otiska posljednjeg bika, izvedena u sadri (vlasništvo Gliptoteke HAZU-a), izliven je brončani primjerak koji se od 2022. nalazi u ostakljenu prizemlju kuće u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Kasniju, kubičniju inačicu u plemenitom čeliku otkupio je 1968. njemački industrijalac i postavio u tvornicu mesne industrije u Dachauu (poslije premještena u naselje Glonn kraj Münchena).
Proboj prema čistom apstraktnom izrazu
Potkraj 1950-ih okreće se prema čistom apstraktnom izrazu; do tada napete oble volumene počinje blago udubljivati pružajući prostoru značajniju ulogu (
Polivalentni oblik, 1958) ili pak reducirati volumen na istanjenu, prošupljenu i pokrenutu plohu (
Perforirani torzo, 1958) te ubrzo počinje eksperimentirati s negativima, dajući pozitivu i negativu skulpture jednaku važnost (ciklus
Razlistane forme, 1958; inačica postavljena 1959. u kavanu iličkoga nebodera u Zagrebu, a 1986. premještena na početak Gajeve ulice). U 1960-ima, uz broncu, počinje s uporabom različitih materijala (metal, željezo, nehrđajući čelik, mjed, olovo, duralumin, pleksi-staklo, cement) koji ne iziskuju dugotrajnost obradbe te pružaju mogućnosti za eksperimentiranje, dok prostor poprima aktivniju ulogu, a ne samo onu omotača volumena. Ideje razvija u ciklusima
Razvijene površine (1960–63),
Prorezane razvijene površine (1962–63) i
Dijagonalno razvijene površine (1962–63), u kojima zarezuje metalnu ploču i savija je u različitim smjerovima, te u skulpturama
Forme koje zrače (1963), kojima uvodi kružni oblik i nehrđajući čelik, i
Interferencije (1964). U ciklusu
Svjetlonosni oblici (1963–68), u kojem neka djela dosežu i do dva metra, metalnu ploču reže u međusobno organski povezane krugove, visoki sjaj kojih reflektira okolni prostor, a sama skulptura odražava igru punine i praznine, pozitiva i negativa, volumena i prostora. Eksperimentiranje kulminira u
Cirkulacijama u prostoru (1970–73), nastalim dodavanjem kružnih prstenova koji se granaju u različitim smjerovima, upisujući u prostor (koji ispunjava jezgru skulpture) maksimalno reduciran trodimenzionalni linijski crtež. Ploha, konveksno-konkavna površina i prostor koji je obavija postaju tako najvažniji likovni elementi Bakićeve kiparske sinteze.
»Revolucionarna« monumentalna plastika
Početkom 1960-ih u načinu oblikovanja monumentalnih spomenika ideološki zadatak oslobađa naracije, a pročišćenom modernističkom apstraktnom formom uzdiže skulpturu do univerzalna znaka. Na početku toga procesa podiže još figurativan, ali geometrijski stiliziran
Spomenik Stjepanu Filipoviću u Valjevu (1960), kompozicijskim rješenjem naslonjen na bjelovarski spomenik, ali znatno monumentaliziran i moderniziran pojednostavljenom formom i naglašenom plošnošću površine, prekrivenom reflektirajućim aluminijskim pločama. Dobivši narudžbu za izvedbu
Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije na brežuljku Blažuj u blizini naselja Kamenska kraj Požege (natječaj 1960; suautor
Josip Seissel, hortikulturni projekt
Silvana Seissel), podigao je 1968. antologijsko ostvarenje, koncept kojega je nastao razradbom apstraktnih elemenata skulpture iz ciklusa
Razlistane forme. Tridesetmetarski spomenik s naglašenim vertikalama, koje podsjećaju na krila božice Nike, oblikovan čeličnom konstrukcijom ovijenom plaštem trokutastih limova od visokopoliranog reflektirajućeg nehrđajućeg čelika, rješenju kojem su pridonijeli i inženjeri brodarskih i zrakoplovnih konstrukcija (Boris Medja, Borislav Vajić, Frane Tomljenović), doimao se kao bljesak i izvor svjetla koji posve dominira brežuljkastim krajolikom. Posegnuvši za arhetipskim simbolizmom svjetlosti kao principom oprečnim tami, simbolom novog života i obnove, povezao ga je s idejom pobjede nad fašizmom, a u konačnici i humanizmom. Tim je spomenikom bitno promijenio smjer razvoja službene spomeničke plastike socijalističke Jugoslavije i uveo je u okrilje europske umjetnosti visokoga modernizma. Smatra se najvećim dosegom memorijalne plastike u poslijeratnoj umjetnosti Jugoslavije i najvećim apstraktnim spomenikom na tlu Europe.
Pobijedivši 1974. na natječaju za spomenik na Petrovoj gori u sklopu prvoga velikog memorijalnog parka u Jugoslaviji, sa sinom Zoranom, arhitektom, podiže kiparsko-arhitektonsko monumentalno ostvarenje. Spomenik od betona (visine 37,5 m), kojemu je na zakrivljenim plohama i željeznoj armaturi aplicirana oplata od nehrđajućega čelika, nastao je razrađivanjem skulptura iz ciklusa Razrezane površine. U unutrašnjosti prostora spomenika (otvoren 1981), u spiralnome kretanju od donje razine do vidikovca na vrhu bili su smješteni i muzejska zbirka i dodatni sadržaji (artikulacija prostora Berislav Šerbetić). U Zagrebu podiže u visokopoliranom nehrđajućem čeliku centralni spomenik posvećen zagrebačkim žrtvama fašizma na ulazu u spomen-područje šume Dotršćina (1965), apstraktne, ali i simboličke forme kristala svjetlećih površina, nastale razradbom skulptura iz ciklusa Dijagonalno razvijene površine i studijom petokrake, kao i šest kristalnih oblika u nehrđajućem čeliku u Dolini grobova (pozivni natječaj 1980) na istom lokalitetu te Spomenik žrtvama željezničke nesreće na zagrebačkom Mirogoju (1978). Pri oblikovanju Spomen-obilježja naroda Hrvatske žrtvama u Kragujevcu u memorijalnom parku Šumarice (1978–81., suautor J. Seissel, hortikulturni projekt S. Seissel) koristio se pak temom svjetlonosnih oblika, koje niže vodoravno – sedam velikih punih konkavno-konveksnih krugova od nehrđajućeg čelika koji simboliziraju žrtve.
Inačicu lika I. G. Kovačića kleše 1964. u makedonskom granitu za zagrebački park Ribnjak; pojednostavnjivanjem elemenata portreta dolazi do apstraktne forme kristalična oblika, reducirajući pjesnikov lik do simbola, a oblik ponavlja u nehrđajućem čeliku za spomenik u blizini Kovačićeve rodne kuće u Lukovdolu (1964). Često se bavio i likom Josipa Broza Tita (crtež, reljef, portretna plastika, spomenik); ističu se dva neostvarena rješenja za javnu plastiku Spomenik drugu Titu i vjekovnoj borbi Zadra za slobodu (1982) u Zadru, u kojem se vraća figuralici i monumentalnoj gesti, te prvonagrađeni (sa sinom Zoranom) na natječaju 1986. za spomenik na Trgu revolucionara (današnji Radićev trg) u Zagrebu, realizaciju kojih su zaustavile političke promjene.
Recepcija i nasljeđe
Njegova djela su izlagana, među ostalim, na samostalnim izložbama u Bjelovaru (1940., 1966), Zagrebu (1958., 1964., 1988., posmrtno 2007), Ljubljani (1961), Beogradu (1965), posmrtno i u Grazer Kunstvereinu (2008) te na mnogobrojnim skupnima, npr. Izložbi zagrebačkih umjetnika i izložbama hrvatskih umjetnika u NDH u Zagrebu, na gostujućim izložbama Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijeka, Riječkom salonu, izložbama Nove tendencije 2 i Tendencije 5 u Zagrebu, Zagrebačkom salonu, Trijenalu likovnih umjetnosti (Beograd), Trijenalu hrvatskog kiparstva (Zagreb), svima u razdoblju 1939–88. Posebno su bila zapažena na velikim međunarodnim izložbama, na Venecijanskom bijenalu (1950., 1956., 1964., 1972), Mediteranskom bijenalu (Aleksandrija 1955. i 1969., oba puta nagrađen), Milanskom trijenalu (1957), EXPO-u u Bruxellesu (1958) i Montréalu (1967), documenti (Kassel 1959), bijenalima u Antwerpenu (1963) i São Paulu (1969), izložbi Trigon 65 (Graz 1965), kao i na mnogim skupnim izložbama u europskim muzejima i galerijama.
Snažno je utjecao na razvoj apstraktnog izraza i uvođenje modernizma u kiparstvo i spomeničku plastiku u Jugoslaviji. Cijenila ga je suvremena svjetska kritika te je uvršten među najvažnije europske kipare u pregledima svjetske moderne i suvremene skulpture (Michel Seuphor, Carola Giedion-Welcker, Herbert Read, Udo Kultermann). Ipak, s obzirom na ideološki sloj, neki su od njegovih javnih spomenika 1990-ih devastirani. Tako su minirani spomenici u Bjelovaru i Gudovcu (1991) i spomenik u Kamenskoj (1992), dok je spomenik ispred škole u Čazmi uklonjen, a onaj na Petrovoj gori zapušten.
Početkom 2000-ih javlja se veći interes za njegov rad propitivanjem nasljeđa socijalističkoga modernizma, kada pojedini umjetnici različitim autorskim pristupima uključuju Bakićeva djela u svoj rad (David Maljković, Marko Lulić, Igor Grubić). Istodobno posredovanjem fotografija stranih umjetnika (Jan Kempenaers, Wolfgang Thaler) kiparevi spomenici postaju globalno poznati novim generacijama. Na spomen-groblje Borik u Bjelovaru 2010. postavljena je rekonstrukcija bjelovarskoga spomenika, koju je sa sačuvanom glavom kipa izveo Alan Vlahov prema fotografijama Nenada Gattina i Toše Dabca (2008), a 2023. Sandro Đukić je kao dio projekta Tišina koja je srušila spomenik na mjestu srušenoga spomenika u Kamenskoj realizirao jednodnevnu umjetničku instalaciju, multimedijalno rješenje kojim je spomenik vizualno rekreiran na 20-metarskom LED ekranu.
Prva monografija o njemu objavljena je već 1958 (autor Milan Prelog), 1998. izlazi ona Tonka Maroevića, dočim mu Nataša Ivančević 2013. priređuje sveobuhvatnu retrospektivu u MSU-u u Zagrebu, popraćenu opsežnim katalogom. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1980). Bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU) od 1988.
