struka(e): strane riječi | teorija književnosti | vojne znanosti | film | glazba | likovne umjetnosti
vidi još:  Krležijana
ilustracija
AVANGARDA, George Grosz u kostimu Dade Smrti, u kojem je šetao Berlinom, 1918.
ilustracija
AVANGARDA, instrumenti za buku Luigija Russola, 1913.
ilustracija
AVANGARDA, Josip Seissel, Vinotočje, 1924., akvarel, tuš na papiru, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
ilustracija
AVANGARDA, lik iz Cocteauova baleta Parada, glazba E. Satiea, dizajn P. Picassa, Pariz, 1917.
ilustracija
AVANGARDA, maketa Lj. Popove za scenografiju Crommelinckova Veličajnog rogonje, radionica V. E. Mejerholda, Moskva, 1922.
ilustracija
AVANGARDA, Marcel Duchamp, L.H.O.O.Q., 1919., New York, zbirka Mary Sisler
ilustracija
AVANGARDA, naslovna stranica časopisa Almanah Avangard, Harkiv, 1930.
ilustracija
AVANGARDA, O. Schlemmer u svom Trijadnom baletu, 1922.

avangarda (franc. avant-garde: prethodnica), pojam vojne terminologije, rabi se kao metafora i u drugim područjima, a terminološku je vrijednost u novije doba dobio u povijesti književnosti i umjetnosti.

1. Skupna oznaka za umjetničke i književne pokrete koji su u europskoj kulturi djelovali 1910–30., premda se nisu javljali pod tim imenom, osim nekih glasila u Španjolskoj ili Ukrajini. Takvi su pokreti često nastupali s izazovnim programima i manifestima, te se značajke pokreta pa i skupine pokreta izvode iz tekstova pretežno provokativna značenja, a njihove postavke nisu doživljavale puno umjetničko ostvarenje. U procesu nastajanja pojedinih pokreta vodeća uloga pripala je likovnim umjetnostima, pa je kubizam francuskoga slikarstva dao poticaje ruskomu futurizmu u likovnim umjetnostima i književnosti (tzv. kubofuturizam), a i raniji talijanski futurizam manifestirao se u književnosti, ali je najveće domete ostvario u slikarstvu zahvativši i glazbu. Posebno mjesto unutar skupine pokreta pripada ekspresionizmu, napose zbog toga što je, različito od futurizma, naglašavao »duhovnost« i naginjao metafizici. Taj se pokret konstituirao u njemačkoj likovnoj umjetnosti, književnosti, kazalištu i filmu, a krug je njegova djelovanja pretežno srednjoeuropski. Skupine pak koje su pod imenom »Dada« (→ dadaizam) na izmaku I. svjetskog rata nastupile u Zürichu i Berlinu utjecale su i u likovnoj umjetnosti i u književnosti ekstremno izazovnim programima i provokativnim ostvarenjima i izvan tih središta. Od druge polovice 1920-ih i u 1930-ima proširio se iz Pariza nadrealizam, koji je našao pristaše u Pragu, Bukureštu, Beogradu i Španjolskoj. Taj je pokret ponovno postavio pitanje odnosa umjetnosti prema socijalnom prevratništvu, ali i prema totalitarizmu. Naime, s jedne se strane talijanski futurizam programatski vezivao za nastupajući fašizam, s druge pak strane dio je ruskih futurista, prihvaćajući lozinke prevrata 1917., stupio u službu boljševizma (skupina LEF – Lijeva fronta umjetnosti). Nasuprot tomu, nadrealisti su svoje prevratništvo vidjeli u stalnoj subverziji prema građanskom društvu, ali i prema umjetnosti u službi totalitarnoga režima. Tako je došlo do raskola na književnoj i umjetničkoj ljevici, ali i do sloma avangardnih pokreta koji su stupili u savez sa staljinizmom. U Italiji je pak futurizam marginaliziran: fašizam je podnosio samo monumentalnu umjetnost i kič. To posebno vrijedi za Njemačku (Nazikunst). U 1920-ima nastajale su i skupine koje se označuju skupnim imenom konstruktivizma, premda je pod tim imenom nastupala samo jedna ruska skupina. Za konstruktiviste je značajna težnja prema racionalnosti umjetničkog čina (skupina oko časopisa Zwrotnica u Krakovu – krakovska avangarda) i funkcionalizmu (arhitektura multimedijalnoga Bauhausa), upravo suprotno iracionalnosti nadrealizma. Posebno mjesto u 1920-ima pripada češkomu »poetizmu«, oslonjenomu na pučku i trivijalnu umjetnost (cirkus, music hall, varijete), a također i španjolskoj »generaciji 1927« i osebujnomu sudjelovanju španjolske i katalonske avangarde u građanskom ratu. U 1930-ima avangardni pokreti prestaju dominirati u Europi, a do oživljavanja načela tzv. povijesne avangarde dolazi ponovno u 1960-ima, kada i na procese u Europi znatno djeluju neugašena žarišta osebujnih avangardnih pokreta i osobnosti u Latinskoj Americi, posebno na području proze ili zidnoga slikarstva.

2. Oznaka književnih i umjetničkih tekstova koji su nastajali i prije spomenutog razdoblja, ili izvan pokreta i njima obilježenih pravaca, a očitovali su neke zajedničke stilske osobine bez obzira na programe njihovih nositelja. Tako shvaćena avangarda redovito stoji u funkciji estetskog prevrednovanja (»osporavanja«) za koje se vezuje težnja za moralnim, etičkim i socijalnim prevrednovanjem zatečenih struktura. Avangardi prethode umjetnici koji su začeli estetsko prevrednovanje unutar pjesništva (Arthur Rimbaud, Lautréamont) ili slikarstva (Paul Cézanne, Vincent van Gogh, Edvard Munch), a avangardi pripadaju tako i umjetnici koji su se samo rubno vezivali za pojedine skupine, prevladavajući njihove programe ili im se čak opirući. U tom smislu u taj sklop ulaze također imena Thomasa Stearnsa Eliota, Jamesa Joycea ili Ezre Pounda, Marca Chagalla, u glazbi Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina, Igora Stravinskoga ili Arnolda Schönberga, a posebno će mjesto zauzeti novi medij (film) koji je narušio dotadašnji tzv. sustav umjetnosti (Roman Osipovič Jakobson) i uveo nove postupke (→ montaža) u druge umjetnosti, pa i u kazalište (Vsevolod Emiljevič Mejerhold).

U osporavanju zatečenoga realističkog mimetizma i esteticizma moderne, avangarda polazi od stečevina suvremene tehničke urbane civilizacije (futurizam), ali i od pretprošlih, tzv. »zaboravljenih« stilova (gotičkog slikarstva, aperspektivnosti, ornamentike), izvaneuropskih modela (islamska Afrika u Henrija Matissea, arhitektura Le Corbusiera, crnačka plastika u Pabla Picassa, jazz), primitivne umjetnosti i »dječjeg jezika«, odnosno »podsvjesnog« izražavanja općenito (nadrealisti), a u naglašenom redukcionizmu dopire do likovne apstrakcije (Vasilij Kandinski, Kazimir Maljevič, Piet Mondrian) i paraleksičkih tvorbi (ruski »zaum«, dadaisti). Bitna je odlika avangarde težnja za osvajanjem izvanestetskih prostora (ulica, estrada), povezana s deestetizacijom »salona« (estetika rugobe, disonancija), uvođenje nove građe (→ kolaž) i opća dehijerarhizacija umjetnosti (orijentacija na plakat, reklamu, grafite, novinske tekstove).

U Hrvatskoj se avangarda pojavljuje rano. Njezina se počela nalaze u Antuna Gustava Matoša, a avangardni je pjesnik Janko Polić Kamov već 1907. Rubni su dodiri s futurizmom, a jedini je pokret koji je generirao nove pjesničke i likovne strukture – ekspresionizam, programatski u časopisima Antuna Branka Šimića. Dodiri s kubizmom prepoznatljivi su u slikarstvu 1920-ih, a pokreti koji su nastupili s provokativnim manifestima – zagrebački zenitizam i dadaizam ostali su, u slijedu tzv. barbarogenijskih programa, izolirani u hrvatskoj sredini, premda su posredovali strane modele (konstruktivno slikarstvo). Ujevićevo je pjesništvo dalo poticaje beogradskomu nadrealizmu, ali se pokret nije u Hrvatskoj primio. Nadrealistička poetika očigledna je u nekih pjesnika (Drago Ivanišević, i slikama odaje počast Francuzima), teatru Radovana Ivšića pa i u nekih slikara. Međutim, u ozračju avangarde stvarala su i velika imena: Tin Ujević je već 1914. nastupio s »krivovirnim« programom »zapretane« tradicije pjesničkog jezika i očitovao poznavanje europskih pravaca, prevladavajući ih metafizikom i visokim esteticizmom, dok je Miroslav Krleža nastupio s provokacijom »Hrvatske književne laži« 1919., ali se distancirao od avangardnih uzora, primjetno ipak integrirajući njihove postupke, ostajući vjeran osporavanju zatečenoga stanja u hrvatskoj kulturi i tragajući za novom funkcijom književnosti. Izravna orijentacija na tradiciju europske avangarde pojavljuje se ponovno s općenito likovnom skupinom EXAT u poraću. Muzikolozi nalaze »pretežno rustikalne« elemente »približavanja« (Eva Sedak) avangardi u Dragana Plamenca, Božidara Širole i Josipa Štolcer-Slavenskoga.

Citiranje:

avangarda. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 14.7.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/avangarda>.