struka(e): teorija književnosti | likovne umjetnosti
vidi još:  Krležijana
ilustracija
FUTURIZAM, A. Sant'Elia, projekt za Novi grad, 1914.
ilustracija
FUTURIZAM, F. T. Marinetti, stranica iz Oslobođene futurističke riječi (Mots en liberté futuristes), Milano, 1919.
ilustracija
FUTURIZAM, U. Boccioni, Dinamizam jednog biciklista, 1913., Milano

futurizam (tal. futurismo, od futuro: budućnost), književni i likovni pokret koji u Italiji početkom XX. st. odbacuje muzejsku prošlost XIX. st., kao i psihološku senzibilnost glazbeno nadahnutoga simbolizma, u ime ideala ratničke muškosti i silovitoga tehnološkog ubrzanja visoko industrijaliziranog društva. Program je 1909. izložio talijanski književnik F. T. Marinetti u manifestu koji polemizira s jalovom akademskom kulturom, veliča civilizaciju strojeva, dinamizma i agresivnosti, protivi se zamršenoj logici i sintaksi u ime izražajne sirovosti. Filozofska uporišta argumentaciji osiguravaju Nietzscheov i Bergsonov vitalizam prelomljeni D’Annunzijevom optikom. U potonjim manifestima Marinetti gradi futurističku poetiku na bezobzirnom dokinuću sintaktičkih, metričkih i interpunkcijskih pravila radi oslobađanja izraza koji će, gdjekad i izražajnom tipografijom, dočarati intenzitet ekstatičnih i oniričnih stanja. Iako je ostavio inovativna traga i u kiparstvu, arhitekturi, fotografiji i filmu, a sam Marinetti njegovao bučne javne nastupe, futurizam je prije svega pokret pjesnika (L. Folgore, C. Govoni, A. Palazzeschi, G. Papini i A. Soffici) i slikara (C. Carrà, G. Balla), čije se djelatnosti tijesno prepleću. Potpora nekih njegovih predstavnika kolonijalnoj ekspanziji i fašizmu priskrbila mu je loš ugled te dovela do indignirana odbacivanja. Ruski futurizam također je ostvario visoke umjetničke domete. Imao je dva ogranka: kubofuturizam i egofuturizam. Kubofuturistički manifest Pljuska društvenom ukusu (1913) potpisali su D. D. Burljuk, A. J. Kručonih, V. V. Majakovski, V. Hlebnikov promovirajući tzv. zaumno pjesništvo, koje u svojim kvazietimološkim jezičnim kombinacijama nadređuje zvukovne i likovne logičkim jezičnim zakonima. Nasuprot toj težnji prema pogansko-pučkim izvorima, egofuturizam, što ga je 1911. utemeljio petrogradski pjesnik I. Severjanin, počivao je na urbanom slikovlju i egocentričkim eksperimentima. Futuristički je pokret imao najviše odjeka u slavenskim (Ukrajina, Poljska, Češka) i hispanskim književnostima i kulturama (Španjolska, Portugal, Brazil).

Petorica mladih talijanskih slikara: Umberto Boccioni, Carlo Carrà, Luigi Russolo, Giacomo Balla i Gino Severini objavili su u Torinu (1910) Manifest futurističkih slikara (Manifesto dei pittori futuristi), u kojem se zalažu za Marinettijeve ideje i novu viziju svijeta. U slikarstvu se odriču naracije i treće dimenzije, nastoje uznemirenim linijama i međusobnim prožimanjem oblika i planova u kretanju ostvariti senzacije ritma modernog života. Odbacuju statičnost, rastavljaju oblike u prizmatične volumene i primjenjuju oštre kontraste jarkih boja. Unatoč zajedničkomu programu, svaki od tih slikara u futurizam unosi vlastitu komponentu. Boccioni, glavni teoretičar pokreta, također je bio i kipar, koji je dekompozicijom ljudskoga tijela i objekta (Jedinstveni oblici kontinuiteta) želio izraziti snagu stroja i dinamizam oblika. Carrà je unosio emotivnu dramatičnost u sive kubističke tonalitete (Oblici u kružnom kretanju). Severini je tonskim skalama nastojao sintetizirati kubističku statičnost i futuristički dinamizam (Dinamizam šansonete). Balla se priklonio ekspresivnim dinamičnim kompozicijama (Dinamizam psa na uzici). Russolo je muzikalnim dinamizmom i pjesničkom intuicijom anticipirao slobodu nadrealizma. Posebna je vrsta futurističkoga slikarstva drugog naraštaja futurista, tzv. neofuturista (od 1929), aeropittura (avionsko slikarstvo) u kojoj se fiksiraju promjenjive perspektive i ostvaruje nova realnost; diskreditirao se kroz političku povezanost s fašizmom; glavni predstavnik Gerardo Dottori. Načela futurističke arhitekture objavio je 1914. vizionarskim manifestom Antonio Sant’Elia; polazi od osnovne funkcionalnosti, a služi se armiranim betonom, željezom i staklom. Prema manifestu futurističkoga sintetskoga kazališta, ostvarena je nova futuristička scenografija, koreografija i režija (glavni predstavnik Enrico Prampolini). Futurizam je jedini talijanski nekonformistički likovni pokret s početka XX. st.; snažno je utjecao na avangardna kretanja toga doba (kubo-futurizam, rajonizam, suprematizam i konstruktivizam u Rusiji te vorticizam u Engleskoj).

Citiranje:

futurizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 30.5.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/futurizam>.