apoteoza (grč. ἀποϑέωσıς, od apo- + ϑεός: bog), pobožanstvenje, obogotvorenje.
1. Uzdizanje čovjeka među bogove. U mitologijama bliskoistočnih naroda (Asiraca, Egipćana, Perzijanaca) odnosi se redovito na kult vladara (npr. faraona). U Grčkoj je vezana uz političko odavanje počasti zaslužnim pojedincima. U arhajskom je razdoblju društveno još uvijek bilo nedolično izjednačavati pojedince s božanstvima pa je apoteozi tada najsličniji proces heroizacije (→ heroj) osnivača grčkih kolonizatorskih polisa (οἰϰιστής, oikistḗs). Nakon atenskoga poraza kraj Egospotama 405. pr. Kr. počinje razdoblje rasta odavanja počasti zaslužnim vojskovođama. Oslovljavanje Aleksandra III. Velikoga kao Zeusova sina među svećenicima egipatskoga boga Amona potaknulo ga je da zatraži službeno priznanje vlastite obogotvorenosti, a dragovoljno odavanje božanskih počasti Aleksandru nakon njegove smrti znak je porasta vladarskoga kulta u helenizmu. U razdoblju dijadohâ uobičajene su privatne i gradske posvete obogotvorenim vladarima, kojima su se postavljali kipovi u hramovima drugih božanstava, a nakon 285. nastaju posmrtni dinastički kultovi vladara u državama Ptolemejevića, Seleukida i Atalida. Helenistički vladarski kult u svojoj je biti bio politički fenomen bez autentičnih religijskih osjećaja i jedini legitiman izraz državne lojalnosti. U carskome Rimu apoteozi je srodna deifikacija.
2. U prenesenom značenju, veličanje, uzdizanje neke osobe ili pojave. Apoteoza vladara, vojskovođe ili sveca bila je česta tema umjetnosti, napose stropnoga slikarstva u baroku te u neoklasicizmu (npr. P. P. Rubens, Apoteoza Jakova I., 1634; Ch. Le Brun, Apoteoza Luja XIV., 1677; J. A. D. Ingres, Apoteoza Homera, 1827).
