Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina (akronim BiH), država u jugoistočnoj Europi. Na sjeveru, zapadu i jugu graniči s Hrvatskom (duljina granice 1011,4 km), na istoku sa Srbijom (357 km), a na jugoistoku s Crnom Gorom (245 km); obuhvaća 51 197 km². BiH se sastoji od dvaju entiteta, Federacije BiH (26 110 km²) i Republike Srpske (24 641 km²), te od distrikta Brčko.

Prirodna obilježja

BiH je pretežno gorovita; 85,8% teritorija iznad je 200 m apsolutne visine. Nizine (područja do 200 m apsolutne visine) obuhvaćaju samo 14,2% teritorija, a nalaze se u rubnim dijelovima: na sjeveru uz rijeku Savu (Lijevče polje na zapadu, Semberija na istoku i dr.) te na jugu uz rijeku Neretvu i njezine pritoke. Sastoji se od peripanonske Bosne, središnjega planinskog prostora (srednja Bosna i bosansko-hercegovačka regija visokoga krša) i niske Hercegovine. Peripanonska je Bosna (Bosanska Posavina) oko 80 km širok pojas nižeg zemljišta uz Savu. Isprekidana je nižim otočnim planinama (Prosara, 363 m; Motajica, 652 m; Vučjak, 368 m). Savska ravnica prodire prema jugu dolinama rijeka Une i Sane, Vrbasa, Bosne i Spreče, te Drine.

Središnji planinski prostor, dio gorskog sustava Dinarida, visok je prosječno oko 500 m, a sastoji se od planinskog područja srednje Bosne i bosansko-hercegovačkoga visokoga krša. Planine se pružaju uglavnom u usporednim nizovima dinarskog smjera pružanja (sjeverozapad–jugoistok). Od peripanonskih dijelova zemlje odijeljen je Grmečom (1605 m), Manjačom (1236 m), Čemernicom (1339 m), Vlašićem (1933 m), Konjuhom (1328 m) i Javorom (1537 m), od Hrvatske Dinarom (1913 m) i Kamešnicom (1856 m), a od niske Hercegovine Čvrsnicom (2226 m), Prenjom (2103 m), Veležom (1968 m) i Bjelasnicom (1867 m). Srednja Bosna područje je između peripanonskoga dijela na sjeveru i bosansko-hercegovačkoga visokoga krša na jugu. Građena je od mezozojskih vapnenaca i dolomita te paleozojskih škriljevaca i eruptiva. Zbog nečistoće vapnenca i nepropusnih stijena ondje nema krša. U njezinu se središtu izdižu Vranica (2110 m), Šćit (Štit, 1781 m) i Bitovnja (1742 m). Područje je ispresijecano riječnim dolinama pretežitog smjera pružanja jug– sjever, s mnogim međuplaninskim kotlinama, od kojih je najveća sarajevsko-zenička. Bosansko-hercegovački visoki krš odijeljen je od srednje Bosne Grmečom, Srneticom, Vitorogom, Radušom, Bitovnjom, Treskavicom, Lelijom i Maglićem. Uglavnom je građen od propusnih mezozojskih vapnenaca, dok su udoline nastale u zonama nepropusnih ili manje propusnih stijena (trijaski škriljevci, dolomiti i tercijarne jezerske naslage). Zbog različita sastava stijena planinska su bíla suha (voda ponire u podzemlje), a na dnu udolina postoje površinski tokovi. Rijeke su uglavnom ponornice (osim Neretve i Une). Razvijen je krš s mnogobrojnim krškim poljima: Livanjsko (405 km²), Nevesinjsko (180 km²), Glamočko (133 km²), Duvanjsko (122 km²), Kupreško (94 km²), Vukovsko, Bjelajsko, Bravsko (37,5 km²), Imotsko (95 km², od toga 50 km² u BiH), Popovo, Petrovačko, Mostarsko blato, Mostarsko (Bišće, 35 km²), Dabarsko, Fatničko, Medeno i dr.

Niska Hercegovina dio je sredozemnog prostora. Sastoji se od vapnenačkih zaravni, polja u kršu (Posuško blato, Popovo polje, dio Imotskog polja i dr.) te nizina uz rijeku Neretvu i njezinih pritoka (Trebižat, Bregava, Mala Buna).

Veći dio teritorija (srednja Bosna, bosansko-hercegovačka regija visokoga krša) obuhvaća visoke planine, od kojih mnoge prelaze 2000 m: Maglić (2386 m), Volujak (2336 m), Čvrsnica (2226 m), Vranica (2110 m), Prenj (2103 m), Treskavica (2086 m), Vran (2074 m), Bjelašnica (2067 m), Lelija (2032 m), Zelengora (2014 m) i Cincar (2006 m).

Rječna je mreža gusta. Rijeke pripadaju crnomorskomu slijevu, a samo Neretva (225 km; 205 km u BiH) i Trebišnjica (96,5 km) sredozemno-jadranskomu. Najveće bosanskohercegovačke rijeke teku u graničnom području: Sava (946 km, od toga 331 km u graničnom području s Hrvatskom) te Drina (346 km; granično područje sa Srbijom). Ostale rijeke: Bosna (271 km), Una (212,5 km), Vrbas (250 km), Sana (140 km), Spreča (137 km), Drinjača, Usora, Vrbanja, Tinja, Krivaja, Unac, Prača, Tolisa, Janja, Ukrina i dr.

Od malobrojnih prirodnih jezera ističu se ona u Hutovu blatu (74 km²; Škrka, Jelim, Dren, Orah i dr.), Blidinjsko (3,2 km²; Dugo polje) i Bjelajsko jezero (3,2 km²), riječna jezera na Plivi i Uni te glacijalna visokoplaninska jezera: Boračko (Prenj), Veliko i Crno jezero (Treskavica), Kotlaničko i Stirinsko (Zelengora) te Prokoško (Vranica).

Klima BiH određena je dinamikom reljefa i blizinom Jadranskog mora. Znatniji dio teritorija ima umjereno kontinentalnu do kontinentalnu klimu, odnosno hladniju planinsku klimu u višim planinama. Hercegovina ima submediteransku klimu, a njezine krške planine planinsku. Srednja mjesečna zimska temperatura (siječanj) kreće se od –2 °C u Posavini i istočnoj Bosni do 7 °C u Hercegovini, a srednja ljetna (srpanj) od 20 °C u sjeverozapadnoj i istočnoj Bosni do 27 °C u Hercegovini. Sjeverni, srednji i istočni dijelovi BiH primaju do 1000 mm oborina godišnje, a zapadni, jugozapadni i južni oko 1250 mm. Krajevi s više od 1500 mm (mjestimice i više od 2000 mm) oborina nalaze se u visokoplaninskom kršu Hercegovine i na osoju Dinare.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 1991. BiH je imala 4 377 033 st., a prema popisu 2013. god. 3 531 159 st.; u Federaciji BiH popisano je 2 219 220 osoba (62,8% ukupnog stanovništva), u Republici Srpskoj 1 228 423 osobe (34,8%), a u distriktu Brčko 83 516 osoba (2,4%). Zbog rata u BiH 1990-ih gustoća naseljenosti smanjila se s 85,5 st./km² u 1991. na 69,0 st./km² u 2013. Gusto su naseljene (više od 145 st./km²) sjeveroistočna Bosna (distrikt Brčko, 169 st./km²), sarajevsko-zenička (Kanton Sarajevo, 324 st./km²) i tuzlanska (168 st./km²) zavala, a rijetko (do 50 st./km²) zapadna Bosna, visokoplaninska Hercegovina, te jugoistočna i istočna Bosna. Stanovnici su (2013) Bošnjaci (prije Muslimani; 1 769 592 st. ili 50,1%; 43,5%, 1991), Srbi (1 086 733 st. ili 30,8%; 31,2%, 1991), Hrvati (544 780 st. ili 15,4%; 17,4%, 1991) i ostali (3,7%). U Federaciji BiH Bošnjaci čine 70,4% stanovništva, Hrvati 22,4%, a Srbi 2,5% (2013); u Republici Srpskoj Srbi čine 81,5%, Bošnjaci 14,0%, a Hrvati svega 2,4% populacije; u 34,6% stanovništva. Vjerski sastav stanovništva (2013) uvelike se podudara s narodnosnim (Bošnjaci – muslimani, Srbi – pravoslavci, Hrvati – katolici): muslimani suniti (50,7%), pravoslavci (30,7%), katolici (15,2%) i dr. BiH gubi stanovništvo, jer je prirodni priraštaj negativan (−1,3 ‰, 2013), a negativna je i migracijska bilanca (veće iseljavanje od useljavanja). Natalitet (8,0‰, 2013) znatno je niži od predratnoga (14,1‰, 1990), a mortalitet (9,3‰, 2013) znatno viši (6,4‰, 1990); smrtnost dojenčadi iznosila je 2013. god. 5,9‰ (15,2‰, 1990). U dobi je do 14 godina 15,4% stanovništva, od 15 do 64 godine 70,4%, a u dobi od 65 i više godina 14,2% (2013). Očekivano je trajanje života za muškarce 73,1 godina, a za žene 79,3 godina (2013). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 2,3% zaposlenog stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 26,4% , a u uslužnim djelatnostima 71,3% (2015). Sveučilišta (državna) su u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru, Bihaću, Zenici i Travniku; službeni su jezici bosanski (bošnjački), hrvatski te srpski; pismeno je 97,2% stanovništva (2013). Glavni je grad Sarajevo (275 524 st., 2013); ostali gradovi (2013): Banja Luka (138 963 st.), Tuzla (74 457 st.), Zenica (70 553 st.), Mostar (60 195 st.), Bijeljina (42 278 st.), Brčko (39 893 st.), Bihać (39 690 st.), Prijedor (29 555 st.), Doboj (25 132 st.), Trebinje (23 770 st.), Sanski Most (16 913 st.), Živinice (16 157 st.), Bugojno (15 555 st.), Travnik (15 344 st.), Gradiška (Bosanska Gradiška; 14 368 st.), Cazin (13 863 st.), Gračanica (12 882 st.), Gradačac (12 764 st.), Lukavac (12 061 st.), Goražde (11 806 st.), Derventa (11 631 st.), Zvornik (11 497 st.), Kakanj (11 796 st.), Foča (11 237 st.), Visoko (11 205 st.), Konjic (10 732 st.), Kozarska Dubica (Bosanska Dubica; 10 544 st.), Bosanska Krupa (10 196 st.), Novi Grad (Bosanski Novi; 10 120 st.), Modriča (9419 st.), Novi Travnik (9008 st.), Zavidovići (8174 st.), Livno (7927 st.), Jajce (7172 st.) i dr.

Gospodarstvo

Rat tijekom 1992–95. izazvao je gospodarsko urušavanje i pad BDP-a s 9 milijarda USD (1991) na 1,8 milijarda USD (1995). S BDP-om po stanovniku od približno 488 USD (1995), BiH je bila među najsiromašnijim zemljama u svijetu. Poslijeratna obnova u drugoj polovici 1990-ih bila je spora zbog blokada u provedbi Daytonskog sporazuma i teškoća u uspostavi državnih ustanova i cjelovitoga gospodarskog sustava. Pomoć međunarodne zajednice u obnovi BiH tijekom 1995–2000. iznosila je 5,6 milijarda USD (uglavnom za obnovu porušenih stambenih objekata, prometnica, gospodarske infrastrukture i za povratak izbjeglica), a nastavljena je i kasnije (2001–20. u prosječnom godišnjem iznosu od 516,7 milijuna USD). Potkraj 1990-ih u okviru gospodarskih i financijskih reformi uspostavljena je nova središnja banka, te je kao prijelazna valuta uvedena konvertibilna marka. Naslijeđeni vanjski dug iz Jugoslavije u iznosu od 2,8 milijarda USD reprogramiran je pri Londonskom i Pariškom klubu vjerovnika, a manjim je dijelom otpisan. BiH 2007. pristupa Sporazumu o slobodnoj trgovini srednjoeuropskih zemalja (CEFTA), te usmjerava gospodarstvo prema snaženju fiskalnoga sustava i privatnoga sektora, smanjenju vanjskoga duga i približavanju Europskoj uniji (2016. podnesen je zahtjev za članstvo). Od 1995. vrijednost BDP-a je postupno rasla do 2008. kada je iznosila 19,1 milijardu USD (oko 5090 USD po stanovniku). Potom varira; 2017. je 18 milijarda USD, 2019. 20,2 milijarde USD, 2020. 19,9 milijarda USD, a 2021. iznosila je 22,5 milijarda USD (oko 6916 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a (2017) najveći je udjel uslužnoga sektora (64,3%), potom industrije (28,9%) i poljoprivrede (6,8%). Udjel je siromašnoga stanovništva oko 20% (2020), a stopa nezaposlenosti oko 15% (2021). Tijekom 2000–20. prosječna godišnja vrijednost doznaka iz inozemstva bila je dvije milijarde USD (najviša je bila 2008. u vrijednosti od 2,7 milijarda USD). Uz šume i hidroenergetske potencijale, prirodna bogatstva čine ležišta željezne rude, ugljena, soli, mangana, kroma, olova, cinka, boksita, i dr. U poljoprivrednoj su ponudi žitarice, krumpir, kupus, luk, rajčice, jabuke, šljive, grožđe, marelice, breskve, lubenice, duhan, uz uzgoj ovaca, goveda, svinja i peradi. Uz rudarstvo razvijena je metalurgija, a osim metala i mineralnih sirovina u industrijskoj su ponudi i naftni derivati, kemikalije, hrana, tekstil i odjeća, drvni i duhanski proizvodi, streljivo, i dr. Vrijednost robnog izvoza 2020. bila je 6,6 milijarda USD, a uvoza 10,2 milijarde USD. Izvozi najviše električnu energiju, namještaj, željezo, čelik, aluminij i druge metalne proizvode, kemikalije, drvo, hranu, streljivo, i dr. U uvozu prevladavaju nafta i naftni derivati, strojevi i oprema, vozila, telekomunikacijski uređaji, farmaceutski proizvodi, odjeća, hrana, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (14,2%), Hrvatska (12%), Srbija (10,9%), Italija (10,3%), Austrija (9%), Slovenija (8,6%) i Turska (3,2%). Uvozi najviše iz Srbije (13,4%), Hrvatske (13,2%), Njemačke (9,7%), Italije (8,6%), Slovenije (7,5%), Kine (6,7%), Turske (4,7%), Austrije (4,5%) i Madžarske (3,4%). Veličina je javnoga duga 35% BDP-a (2020).

Promet

BiH ima 1027 km željezničke pruge (771 km elektrificiran, 2013). Najvažniji su željeznički pravci Ploče (Hrvatska) – Šamac, koji od obale Jadranskog mora vodi dolinama rijeka Neretve i Bosne prema Posavini, gdje se priključuje na hrvatski željeznički prometni pravac prema srednjoj ili istočnoj Europi, te pravac Bihać–Banja Luka–Zvornik, koji povezuje zapadnu s istočnom BiH i Srbijom. Duljina je cestovne mreže 18 607 km (2013; asfaltirano 44,4%). U izgradnji je autocesta meridijanskog smjera koja bi trebala povezati Ploče (Hrvatska) preko Mostara, Sarajeva, Zenice i Odžaka s Osijekom i Budimpeštom (paneuropski koridor Vc); do potkraj 2014. izgrađena su ukupno 92 km (Zenica–Tarčin i Međugorje–Bijača). Autocestom je povezana i bosanska Gradiška s Banjom Lukom (32 km). Zračne su luke u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i Tuzli; broj prevezenih putnika raste, 2014. dosegnuo je milijun putnika. Brčko je jedino pristanište (Sava), a prekomorski promet odvija se preko hrvatske luke Ploče.

Novac

Novčana je jedinica konvertibilna marka (KM; BAM); 1 KM = 100 feninga.

Povijest

Čovjekova prisutnost na području današnje BiH seže čak u doba paleolitika: nalazišta mousterijenske (Kamen i Lonđa u Makljenovcu, Markovac i Zobište u Donjem Detlaku, Kadar u Donjem Svilaju i dr.), aurignacijenske (Luščić u Kulašima) i epigravetijenske kulture (u pećini Badanj kraj Stoca, nalazište poznato po gravurama urezanima u stijeni).

U neolitiku se naselja razvijaju u dolinama rijeke Bosne i njezinih pritoka te Neretve. Iz ranoga neolitika potječu naselja u Gornjoj Tuzli, Zelenoj pećini kraj Mostara i Obrima I kraj Kaknja; iz srednjega su neolitika Kakanj, Obre I i Arnautovići kraj Visokoga, a iz kasnoga neolitika Lisičići kraj Konjica, Peć Mlini kraj Tihaljine, Butmir, Okolište i Obre II, Gornja Tuzla, Varoš kraj Koraja i Kaloševac na Usori.

Na području BiH indoeuropska seoba dovršena je oko 1800. pr. Kr. U razdoblju ranoga brončanoga doba (1800. pr. Kr. do 1550. pr. Kr.) stanovništvo naseljava brdske krajeve i podiže gradinska naselja, a pokojnike pokapa pod gomile (tumule), što se nastavlja i u srednjem brončanom dobu (1550. pr. Kr. do 1250. pr. Kr.), kada u donje Podrinje prodiru utjecaji srednjoeuropske kulture grobnih humaka. U kasno brončano doba (1250. pr. Kr. do 850. pr. Kr.) na područje sjeverne Bosne prodiru nositelji kulture polja sa žarama te podižu naselja i nekropole.

Nositelji kovinske tehnike ranoga željeznoga (halštatskog) doba bila su ilirske etničke skupine. Sjevernu Bosnu nastavali su Mezeji, Oserijati i Breuci, sjeverozapadnu Japodi, jugozapadnu Delmati, srednju Desidijati, jugoistočnu Autarijati a Hercegovinu Ardijejci i Daorsi. Ilirska su naselja pretežito smještena na vrhovima brežuljaka, kao Pod u Bugojnu i Gradina iznad Ošanića kraj Stoca. Iz toga su doba otkrivena i sojenička naselja Gradina u Donjoj Dolini i Otoka u Ripču. Pokojnike su pokapali u zemljane ili kamene gomile (nekropole: Glasinac, Jezerane kraj Bihaća i Donja Dolina). Između 370. i 360. pr. Kr. nadiru sa sjevera keltska plemena donoseći mladu željeznodobnu (latensku) kulturu. Ona se negdje miješaju s ilirskim narodima (Japodi), a negdje ih potiskuju iz njihovih starih naselja (Autarijati). Krajevi pak južno i jugoistočno od Neretve pod snažnim su utjecajem helenističkoga svijeta, osobito Daorsi, koji razvijaju pomorsku trgovinu s Grčkom i njezinim kolonijama u južnoj Italiji i nekim drugim, udaljenijim pokrajinama. Pismenost je također na visokome stupnju (upotrebljava se grčko pismo).

Razvitak gospodarskih i društvenih odnosa među ilirskim etničkim skupinama rezultirao je u III. st. pr. Kr. stvaranjem saveza. U takvim se okolnostima Iliri suočavaju s osvajačkim nastojanjima Rimljana, koji 229. pr. Kr. započinju prvi rat protiv njih i utvrđuju se na istočnoj obali Jadranskoga mora. Otada traje razdoblje dugogodišnjih ratova što ih ilirske skupine (Ardijejci, Delmati, Daorsi, Japodi i dr.) vode protiv brojnih rimskih vojski. Rimljani su ipak zavladali tim krajevima nakon pobjede nad kraljem Gencijem 167. pr. Kr., ali zemljom nisu potpuno zagospodarili. Najveći otpor pružali su im Delmati u jugozapadnoj BiH (pokorio ih je tek August posljednjih godina pr. Kr.). Veliki ilirski ustanak god. 6–9 (→ batonski rat) zahvatio je i područje BiH. Nakon njegova sloma Rimljani su reorganizirali provinciju Ilirik osnivanjem dviju novih provincija, Dalmacije sa središtem u Saloni i Panonije sa središtem u Sirmiju. Tom je podjelom veći dio BiH pripao provinciji Dalmaciji, a manji provinciji Panoniji. Obje se provincije smiruju, a rimska vlast u njima gradi utvrđene logore i utvrde (i u njih naseljava Italike i veterane), putove i vodovode te romanizira staro stanovništvo. Razvija se poljodjelstvo, obrt, a posebice se pozornost poklanja rudarstvu. Ti su procesi mnogo snažniji u primorju i uz ceste i rudnike nego u zabačenim planinskim krajevima.

Od početka IV. do kraja VI. st. na tim se prostorima zbivaju velike političke, društvene, gospodarske, kulturne i vjerske promjene, a izazivaju ih prodori germanskih i mongolskih naroda na područje Rimskoga Carstva. Podjelom Rimskoga Carstva 395. na zapadni i istočni dio, Bosna je s Dalmacijom pripala zapadnomu dijelu. Područje BiH do 480. administrativno pripada uglavnom rimskoj provinciji Dalmaciji, zatim kratko državi germanskoga vojskovođe Odoakara, potom Teodorikovoj ostrogotskoj državi (489 – oko 540), a otada formalno Istočnorimskomu Carstvu.

Približno od polovice VI. st. počinju sve češći upadi Avara i Slavena na područje rimske Dalmacije i završavaju se oko 614. razaranjem Salone i njihovim trajnim naseljivanjem. God. 597. prodro je avarski kagan Bajan te osvojio glavnu utvrdu Bonke (Vonke) u današnjoj Bosni i razorio 40 utvrda. Na području BiH dobro je očuvana rimska i predrimska toponomastika u imenima rijeka Save, Drine, Bosne, Neretve, Tare, Une, Vrbasa i Bune, te u imenima planina Prenja, Veleža, Majevice, Mosora, Botunja, Dinare, Romanije i dr. Avarsko-slavenskim doseljenjem započeo je dug i slabo poznat proces stabilizacije političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih prilika te stapanje doseljenoga sa zatečenim stanovništvom. U procesu uspostave prvih oblika državno-političke organizacije ključna je uloga pripadala Avarima, koji su se Slavenima nametnuli za gospodare. Vladarski naslov ban u srednjovjekovnoj bosanskoj državi avarsko je političko naslijeđe, a na njihovu dugu prisutnost na području BiH podsjeća i 15 od 30 poznatih lokaliteta izvedenih iz korijena Obri i Obrov.

U rat protiv Avara Franci su uvukli i Hrvate, koji su u trogodišnjem ratu potkraj VIII. st. slomili avarsku vlast i zaposjeli njihovu zemlju, ali se hrvatsko ime nije uspjelo nametnuti čitavoj pokrajini. Bosnu (τὸ χωρίον Βόσωνα) prvi spominje bizantski car pisac Konstantin VII. Porfirogenet u polovici X. st. kao malenu zemlju s dva grada (Katera i Desnek) u sastavu srpske države. Tada se Bosna prostirala oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne, približno do Zavidovića.

U drugoj polovici X. st. Bosna je nakratko stekla samostalnost, a njezin je ban zaposjeo hrvatske županije Uskoplje, Luku i Plivu. Ipak, mnogo su bila duža razdoblja u kojima je prvotna Bosna do XI. st. pripadala susjednoj hrvatskoj, odnosno srpskoj državi. Nakon 1018. priznavala je vrhovnu vlast bizantskoga cara, a između 1081. i 1088. došla je pod vlast dukljanskoga kralja Bodina, koji joj je za upravitelja postavio kneza Stjepana. Nakon Bodinove smrti (oko 1101) Bosna se politički osamostalila. Kada su početkom XII. st. Arpadovići ovladali hrvatskim zemljama do mora, i Bosna se našla u sferi njihova političkoga utjecaja i razvila se kao ugarska vazalna, polusamostalna država, pa je oko polovice XII. st. u njoj uklonjena domaća vladarska dinastija, a za bana postavljen slavonski velikaš Borič (1154–63), koji je kao ugarski vazal sudjelovao 1154. u ratu protiv Bizanta. Kada je nakon kratkotrajne bizantske vlasti (1166–80) Bosnom zavladao ban Kulin (1180–1204), ona se razvila u zemlju s razvijenim gospodarstvom, osobito rudarstvom i trgovinom (1189. zaključen je ugovor o trgovini s Dubrovnikom) i imala je granice od Drine do Grmeča, obuhvaćajući srednju Bosnu, Usoru, Soli i Donje Kraje oko rijeke Sane. Potkraj Kulinove vladavine (1199) javljaju se prve vijesti o dualističkome krivovjerju u Bosni, što je nakratko riješeno bilinopoljskom abjuracijom. Kulinovi nasljednici u XIII. st. (Matej Ninoslav i Prijezda I.) nastavljaju razvijati bosansku državu i braniti je od ugarskoga presezanja, koja su opravdavana borbom protiv krivovjerja. Rimska kurija šalje u Bosnu legate i istražitelje (Akoncije 1221., Jakov de Pecoraria, 1233), a Ugarska križarsku vojsku (1235–38).

U međuvremenu su u Bosni ojačala vlastela pa pokazuju samovolju (u sukobu s banom Matejom Ninoslavom, odbiju na njegov zahtjev vratiti županije i sela kojima su upravljala). Matej Ninoslav (ban 1232–50) uspio je očuvati političku i državnu samostalnost Bosne, ali se pod prijetnjom novoga rata 1244. pokorio hrvatsko-ugarskomu kralju i priznao Katoličkoj crkvi prava na prije dobivene posjede. Unatoč tomu, bosanski biskup Ponsa (1238–68) napustio je zemlju i nastanio se u Đakovu, koje je od 1247. postalo stalnim sjedištem bosanskih katoličkih biskupa. Nakon novoga rata 1253., kralj Bela IV. pokorio je i podijelio cijelu zemlju. U užoj Bosni i Donjim Krajima pod ugarskom zaštitom zavladao je ban Prijezda I. (1254 – nakon 1287), a Usora i Soli izdvojene su kao posebna banovina (povremeno spajana s Mačvom) pod izravnim ugarskim utjecajem. God. 1284. pripale su Usora i Soli bivšemu srpskomu kralju Dragutinu. Uz pristanak baruna i plemića, dao je Prijezda I. 1287. zetu Ladislavu Baboniću županiju Zemljanik, za koju kaže da su je držali i njegovi pređi.

Potkraj XIII. i u početku XIV. st. u bosanskom susjedstvu jača moć Bribirskih knezova, koji šire svoju vlast i na dijelove Bosne. Hrvatski ban Pavao I. naziva se 1299. »banom Hrvatske, Dalmacije i gospodarom Bosne«, a 1305. »gospodarom cijele Bosne«. Njegov sin Mladin II. proširio je vlast na Hum pa se 1318. naziva hrvatskim i bosanskim banom i vrhovnim gospodarom Humske zemlje. Obje zemlje zadržao je do 1322. Vlast bosanskoga bana Stjepana I. (1290–1314) bila je potisnuta samo na skromno područje uz rijeku Drinu. Smjena na bosanskom prijestolju 1314. obavljena je pod okriljem Mladina II. Kada je njegova moć počela slabjeti, napustio ga je i njegov štićenik, bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1314–53), koji je, uz ugarsku pomoć, potpuno ovladao Bosnom i proširio njezine granice. Do proljeća 1324. postao je gospodar Usore i Soli, a nakon teških borbi podložio je Duvno, Livno i Glamoč. God. 1326. zauzeo je Krajinu od ušća Neretve do Omiša, srpskoj je državi te godine, pobjedom nad Branivojevićima, oduzeo velik dio Huma, a 1329. ratovao je u Polimlju, pa mu se država prostirala od Save do mora i od Cetine do Drine.

Stjepana II. naslijedio je njegov sinovac Tvrtko I. (1353–91), sin brata mu Vladislava i Jelene Bribirske. U početku njegove vladavine otpor su mu u zemlji pružala ojačala vlastela, ali i hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I., koji ga je 1357. prisilio da mu ustupi Hum, a poticao je na odmetništvo i Hrvatiniće u Donjim Krajima, s kojima je razmijenio neke gradove. God. 1363. aktualizirao je kralj Ludovik I. pitanje krivovjerja u Bosni pa je onamo uputio dvije vojske, koje su poražene pod gradom Sokolom na Plivi i u Usori, što je Tvrtko I. pokušao iskoristiti za učvršćenje svoje vlasti. Kada su se u zemlji uskoro ponovno pobunila vlastela (kaznac Sanko Miltenović, banov brat Vukić i dr.), bosanski se vladar morao miriti s kraljem Ludovikom I., pa se 1366. nazivao banom »po milosti Božjoj i gospodara našega kralja Ludovika«. Punu vlast u zemlji uspostavio je tek 1369., nakon čega slijedi razdoblje novoga teritorijalnog širenja bosanske države: 1373. diobom zemalja župana Nikole Altomanovića stječe područje između Drine i Lima, a nekoliko godina poslije Trebinje, Konavle i Dračevicu. U jesen 1377. uzima kraljevsku krunu i postaje »kralj Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim Stranama«. Nakon Ludovikove smrti 1382. aktivno sudjeluje u previranjima u Hrvatskoj, pa mu 1385. kraljice Elizabeta i Marija priznaju prava na grad Kotor. God. 1388. njegov je vojskovođa Vlatko Vuković suzbio kraj Bileće osmanske čete pod zapovjedništvom Šahin-paše, a 1389. bosanska je vojska pod istim vojskovođom sudjelovala u bitki na Kosovu. Nakon dugih borbi predali su mu se 1390. gradovi Split, Trogir i Šibenik, područje do Knina i Zemunika kraj Zadra te otoci Brač i Hvar. Otada se Tvrtko I. stao nazivati »kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja«.

Bosanska je država u XIV. st. bila teritorijalno najveća. Već od prvih širenja u doba bana Stjepana II. u njoj se našlo stanovništvo koje je u državno-političkom smislu dotad pripadalo pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja ili je priznavalo vlast srpskog vladara, a u vjerskom je smislu slijedilo nauk Katoličke i Pravoslavne crkve. Već od prvih godina samostalne vlasti bana Stjepana II. u Bosni se pojavljuje institucionalno potpuno izgrađena Crkva bosanska, s vlastitom hijerarhijom i vrhovnim poglavarom, a u drugoj polovici XIV. st. djeluje njezino učilište u koje su dolazili heretici iz sjeverne Italije. U crkvenim pitanjima ban se priklonio Katoličkoj crkvi, koja je osnutkom Bosanske franjevačke vikarije između 1340. i 1342. ponovno dobila institucionalni oblik djelovanja u zemlji, pa franjevci podižu samostane po Bosni i na njezinim rubovima radi suzbijanja bosanskoga krivovjerja, a tek je marginalno prisutna i Pravoslavna crkva. U političkom pogledu svi se banovi podanici od doba bana Stjepana II. nazivaju Bošnjanima, bez obzira na to iz kojega dijela njegove teritorijalno uvećane države dolazili i kojoj vjeroispovijesti pripadali.

U XIV. st. stvoreni su povoljni uvjeti za snažan gospodarski napredak zemlje. Novonastalo stanje osobito je pogodovalo napretku trgovine i rudarstva te pojavi obrta. Istodobno nastaje velik broj gradova i gradskih naselja s trgovima i obrtničkim radionicama (Fojnica, Visoko, Deževica kraj Fojnice, Konjic, Srebrenica, Jeleč, Foča, Mostar, Livno, Janjići kraj Zenice, Vrbas, Soli [Tuzla], Mile [Arnautovići], Olovo, Goražde, Dobrun, Višegrad, Zvornik), trgovačkim kolonijama, napose Dubrovčana (Srebrenica, Ustikolina, Foča, Cernica kraj Gackog, Drijeva, Novi [Herceg Novi], Trebinje, Konjic, Visoko, Prača), te s carinarnicama (Ledenice kraj Brgata, Drijeva, Nerezine kraj Čapljine, Cernica kraj Gackog, Ustikolina, Goražde, Srebrenica, Olovo, Ostružnica kraj Fojnice, Konjic i Jajce). Neka od gradskih naselja imala su svoju posebnu upravu na čelu s knezom. Tvrtko I. dijelio je posjede svojim zaslužnim podanicima (npr. 1380. podijelio je Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću naslov velikoga bosanskog vojvode i darovao mu tri sela u župi Lašvi), a to je za posljedicu imalo jačanje moći pojedinih bosanskih rodova.

Uskoro nakon Tvrtkove smrti (proljeće 1391) Bosna počinje pokazivati znake unutarnjeg trvenja i slabljenja središnje vlasti. Njegovi nasljednici Stjepan Dabiša (1391–95), Jelena Gruba (1395–98), Stjepan Ostoja (1398–1404, 1409–18) i Tvrtko II. (1404–09) podliježu utjecaju Osmanlija i Ugarske izvana i moćnim feudalnim gospodarima (Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić, Pavao Radinović) iznutra. Zemlja ne izlazi iz kriza i ratova. Tvrtko II. počeo se oslanjati na Ugarsku (1425–27), a Osmanlijama je 1428. ustupio neke svoje gradove i pristao plaćati danak. God. 1435. preuzeo je vazalne obveze i prema hrvatsko-ugarskom kralju i prema sultanu, nakon čega su se Osmanlije učvrstili u središtu zemlje te zauzeli županiju Vrhbosnu i grad Hodidjed.

Novi kralj Stjepan Tomaš (1443–61) nagovijestio je sređivanje stanja u zemlji i odbijanje vanjske opasnosti. Uz kralja su pristajali knezovi Pavlovići, Kovačevići (Dinjičići) i Vojsalići, nasljednici vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a od 1446. pomirio se i s Kosačom, što je učvrstio ženidbom s njegovom kćeri Katarinom. Početni uspjesi pokazali su se kratkotrajnima, a unutarnje suprotnosti i neprijateljstva i dalje su ozbiljno narušavali stabilnost zemlje (područje kojim je upravljao herceg Stjepan Vukčić Kosača gotovo se potpuno osamostalilo), koja se nakon 1453. našla pod sve snažnijim osmanskim pritiskom.

Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461–63) suočio se s neizbježnom propašću svoje države pa se stao obraćati za pomoć kršćanskom svijetu protiv Osmanlija (već su držali neke krajeve u Bosni; Bosansko krajište). U proljeće 1463. sultan je poveo vojsku protiv Bosne, koju je u nekoliko dana zauzeo, a kralja i mnogo plemstva zarobio i pogubio. Na to je kralj Matija u jesen te godine oduzeo Osmanlijama sjeverne krajeve bosanske države te od njih poslije stvorio Srebreničku i Jajačku banovinu. Iako je 1463. uništio bosansku državu, sultan Mehmed II. nije tada osvojio cio njezin teritorij, nego su zemlje pod upravom hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih nasljednika sačuvale samostalnost do 1482.

Nakon 1463. Osmanlije od osvojenih krajeva u BiH stvaraju svoju pograničnu pokrajinu Bosanski sandžak, odakle prodiru u svim smjerovima, najprije pustošeći a potom i trajnije osvajajući susjedne hrvatske zemlje između Drave i Jadranskoga mora. Nove vojne uspjehe pratila je uspostava vojno-upravne organizacije na terenu. Osvajanjem većega dijela Hercegovine, Osmanlije 1470. stvaraju Hercegovački sandžak, Zvornički sandžak stvaraju 1480/81., a prostorno ga proširuju zauzimanjem ostataka Srebreničke banovine 1512. Novim osvajanjima u Dalmaciji, Slavoniji i Lici organizirani su Kliški sandžak 1537., Sandžak Začasna 1557 (→ čazmanski sandžak) i Krčko-lički sandžak oko 1580. Polovicom 1580. na području BiH i susjednih osvojenih krajeva uspostavljena je nova vojnopolitička i upravna jedinica Bosanski pašaluk, koji je gotovo do kraja XVII. st. obuhvaćao sandžake: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Požeški, Krčko-lički, Cernički (Pakrački) i Bihaćki. Osvajanjem Bihaća i Bihaćke krajine 1592. u sastavu Bosanskoga pašaluka našlo se cijelo područje današnje BiH. Osmanlije su na osvojenim područjima uvodili okupacijsku vlast i poredak. Pojedine su krajeve davali na upravu istaknutim vojnicima, obično begovima (zaimima), vodeći pritom računa i o zatečenome stanju. Ta manja ili veća područja nazivana su vilajetima. Stalni sustav vlasti obilježavala je uspostava organa sudske vlasti, kadija. Najveća upravna jedinica u pašaluku bila je sandžak, na čelu sa sandžak-begom, a sandžak se dijelio na kadiluke (kaze). Tako je Bosna dobila isto društveno i upravno uređenje kao i ostale pokrajine Osmanskoga Carstva. Društveno-ekonomski poredak zasnivao se na sitnome feudalnom posjedu, poznatome kao timarski sustav, u kojem su timarnici ili spahije bili sitno vojno plemstvo, koje je imalo dužnost besprijekorno služiti sultanu u ratu i miru. Zemlja je bila u vlasništvu države, prihodi s nje raspoređeni su u timare, zeamete i hasove. Prihodi s vojnih posjeda bili su razmjerno maleni, hasove su uživali upravitelji pokrajina i sandžaci, a zeamete i timare drugi činovnici. Potkraj XVI. st. u timarskom sustavu u Bosni nastaju krupne promjene: 1594. vojni posjedi postaju nasljedni obiteljski timari (odžakluk timari). Ta je promjena osobito važna jer je omogućila nastanak krvnoga plemstva i povećala broj vojnika. S osmanskom vlašću stanovništvo u Bosni prima islam (→ islamizacija), a u zemlju prodire i tursko-bizantska civilizacija, koja se posebice očitovala u uređenju i životu njezinih gradova. Feudalna anarhija, koja je zahvatila i Bosnu nakon Sulejmanove smrti 1566., odrazuje se u sve težem položaju seljaka kmetova, u povećanome poreznom pritisku i javnoj nesigurnosti. To je uzrokovalo hajdučiju, prve bune i ustanke potkraj XVI. i na početku XVII. st. U ratu 1683–99., kada su se Osmanlije povlačili iz Ugarske i Hrvatske, Bosanski pašaluk gubi područja u Dalmaciji, Lici i Slavoniji.

Budući da je Bosna po položaju bila pogranična pokrajina, u njoj je bio organiziran obrambeni sustav, poznat kao sustav kapetanija, koje su u početku stvorene samo na granici, a poslije su organizirane i u unutrašnjosti BiH. Po kapetanijama se BiH razlikovala od drugih pokrajina Osmanskoga Carstva. Na čelu kapetanija bili su kapetani, koji su imali važnu ulogu u društveno-političkom životu zemlje. Od polovice XVIII. st. oni su potisnuli zastupnike središnje i pokrajinske vlasti – muteselime, zabite i dr. Organiziranjem kapetanija povećava se broj posadnika u utvrdama, a čine ih domaći ljudi.

U XVIII. st. Osmansko Carstvo vodi, s promjenljivom srećom i uspjehom, ratove protiv Austrije (1716–18., 1727–39. i 1788–91), kojih se teret osobito teško osjećao u Bosni. Osim toga, Carstvo potresaju gospodarske krize, a one za posljedicu imaju nezadovoljstvo vojnog staleža u Bosni pa zemlju sve više zahvaća feudalna anarhija i raste težnja za autonomijom u bosanskoga muslimanskog stanovništva. Zato se ono najviše odupire reformama u Carstvu, koje počinju za vladavine Selima III. (1789–1807). Taj otpor ne prestaje sve do pobjede sultana Mahmuda II. nad Husein-begom Gradaščevićem (1832) i do pohoda Omer-paše Latasa (1850–51), kojim je slomljen posljednji oružani otpor bosanskih feudalaca.

Nemirno XIX. st. protječe u znaku buna: 1809. izbila je buna u Bosanskoj krajini, ali je bila brzo ugušena, a poslije su slijedile bune i ustanci u Hercegovini 1852–62. i Bosni 1834–58. Ti su pokreti imali ponajprije socijalno, potom oslobodilačko i nacionalno obilježje. U XIX. st. bile su borbe i ustanci potpomagani prodiranjem europskoga kapitalizma u Bosnu, reformama u Carstvu (Hatišerif od Gülhane, 1839., Hatihumajun, 1856) i utjecajem što ga je europski kapitalizam imao u Osmanskome Carstvu nakon Krimskoga rata 1853–56. Unutarnje reforme, koje je tada proveo Topal Osman-paša (1861–69), nisu učvrstile osmanski poredak u Bosni. Saferska naredba 1859. daje zakonsku osnovu čitlučkomu sustavu, pa se time pogoršavaju agrarni odnosi. To će biti društvenom pozadinom svim seljačkim ustancima u Bosni u XIX. st.

Prodiranjem kapitalističkih proizvodnih odnosa raste ekonomsko i političko značenje građanstva, koje će utjecati i na razvoj političkih, gospodarskih, kulturnih i nacionalnih prilika u BiH u drugoj polovici XIX. st. U takvim je prilikama izbio 1875. ustanak, koji se postupno širio iz Hercegovine na Bosansku krajinu i 1876. uvukao u rat Srbiju i Crnu Goru, a 1877. i Rusiju. Mirom u San Stefanu (u veljači 1878) Porta je Bosni i Hercegovini morala priznati autonomiju. Kongres velikih sila u Berlinu revidirao je odredbe Sanstefanskoga mira i člankom 25. ugovora priznao Austro-Ugarskoj pravo da zaposjedne BiH i upravlja njome pridržavajući suverenitet sultanu. Gotovo jedino muslimansko stanovništvo (osobito feudalci) oduprlo se (1878) ulasku austrougarske vojske u BiH, koja je nakon četiri mjeseca slomila otpor. Austro-Ugarska je vladala u BiH od 1878. do 1918. Čim je zaposjela zemlju, uvela je svoju upravu i čvrsto je vezala uza se. Prodiranjem srednjoeuropskoga kapitala u Bosnu razara se (nakon 1878) kako stara feudalna ekonomija tako i društvo unatoč tomu što su u BiH, održavanjem na snazi odredaba Saferske naredbe iz 1859., zadržani stari feudalni odnosi na selu. Širenje kapitalističkih proizvodnih odnosa za okupacije pobuđuje u BiH duboke društvene promjene: slabi položaj muslimanskih feudalaca, jača utjecaj stranoga kapitala, a oslanjajući se na njega raste, i po broju i po općem društvenom značenju, i ugled domaćega građanstva. S razvojem velikih industrijskih poduzeća, koja je izgradio srednjoeuropski kapital radi iskorištavanja sirovina, javlja se radništvo; raste broj domaćih školovanih ljudi, a seljaštvo je sve nezadovoljnije zbog nerješavanja agrarnoga pitanja. Sva ta unutarnja društvena kretanja nakon 1878 (osobito za uprave B. Kállaya) pooštrit će nacionalne i socijalne suprotnosti, dovesti do ustanka u Hercegovini 1882., do borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju Srba 1896–1905. i Bošnjaka 1899–1909. Opći štrajk radnika 1906. i pokret seljaka 1910. upozoravali su na velika socijalna previranja, koja nije zaustavilo ni proglašenje aneksije 1908 (→ aneksija bosne i hercegovine). God. 1910. Bosna i Hercegovina dobiva ustav, koji samo pooštrava unutarnje borbe. Za Balkanskih ratova 1912–13. u zemlji se uvodi izvanredno stanje, a počelo se osjećati pojačano djelovanje srpske nacionalističke propagande preko terorističke organizacije Mlade Bosne, čiji članovi poduzimaju niz atentata, kao što su npr. neuspjeli atentat Bogdana Žerajića na zemaljskog poglavara generala M. Varešanina 1910. i atentat Gavrila Principa na Franju Ferdinanda 1914. Ovaj posljednji bio je uvod u I. svjetski rat (→ sarajevski atentat), u kojem je Bosna mnogo stradala. U pripremama za organiziranje nove države nakon raspada Austro-Ugarske sudjelovali su i bosanskohercegovački zastupnici.

Stvaranjem jugoslavenske države 1918. BiH se našla u sastavu nove državne zajednice (→ jugoslavija), u koju je ušla kao izrazito agrarna zemlja, u kojoj je gotovo 88% stanovništva živjelo od poljodjelstva i stočarstva. U agrarnim je odnosima još uvijek postojao jak utjecaj ostataka feudalnog sustava (koji je u nekim područjima čak prevladavao). Popisi stanovništva (1921. i 1931) pokazuju da je BiH imala najvišu stopu prirasta u cijeloj državi (više od 20%), a to je uzrokovalo veliko siromaštvo stanovništva tih krajeva. U nemogućnosti da se zaposli izvan poljodjelstva, najveći broj novoga stanovništva ostajao je na selu, pa se broj poljodjelskog stanovništva u deset godina još i povećao. S druge strane, u nedovoljno razvijenom rudarstvu, industriji, velikoj trgovini, bankarstvu i prometu, velik je udio imao inozemni kapital (a to je bila općejugoslavenska pojava): u Zemaljskoj banci za BiH sudjelovao je npr. njemački, austrijski, belgijski, madžarski, švicarski i talijanski kapital. U industrijskim granama u kojima su bila potrebna veća ulaganja inozemni je kapital prevladavao.

Nacionalna heterogenost, kojoj je u osnovi bila vjerska podijeljenost, produbljivala se vlasničkim odnosima. Pretežit broj posjednika koji su imali kmetove bili su Bošnjaci (91%). Među slobodnim seljacima opet je bilo najviše Bošnjaka, a kmetovi su pretežno bili katolički Hrvati i pravoslavni Srbi (Bošnjaka kmetova bilo je samo 4,5%). Takvi odnosi u poljodjelstvu doveli su do toga da se nacionalno pitanje formalno poistovjećivalo s neriješenim seljačkim pitanjem. Rješavanje agrarnog pitanja često je bilo predmetom političkih spekulacija i ucjenjivanja, a to su prakticirali osobito vladajući srbijanski krugovi. Pod zaštitom režima stvaran je državni aparat u kojem su glavnu riječ imali predstavnici bosanskohercegovačkoga srpskoga građanstva. U BiH su pristizali činovnici iz Srbije i zauzimali važne položaje u državnoj upravi.

Stranačko pregrupiranje izvedeno je pretežno na vjersko-nacionalnoj osnovi. Bošnjaci su u golemoj većini, bez obzira na socijalno podrijetlo, pristupili novoosnovanoj Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO). Tek je neznatan broj Bošnjaka pripadao srpskim ili hrvatskim građanskim strankama. U organiziranju i rukovođenju JMO-om presudan su utjecaj imali muslimanski feudalci. JMO je podupirao monarhijski oblik vladavine, ali se zauzimao za autonomiju BiH. Unatoč tomu povremeno je surađivao s centralističkim strankama i sudjelovao u vladama (s radikalima, demokratima i slovenskim klerikalcima). JMO je glasovao i za centralistički Vidovdanski ustav, kada je dobio jamstvo da će se podjela na oblasti u BiH provesti unutar njezinih povijesnih granica, a to je prividno i dalje osiguralo cjelovitost bosanskohercegovačkog teritorija. Program JMO-a sadržavao je i zahtjev za očuvanje ekonomskih pozicija bogatijih Bošnjaka. Na svim skupštinskim izborima koji su se održavali do 1929. JMO je dobivao približno jednak broj glasova, od reda bošnjačkih, i bilo je neosporni predstavnik Bošnjaka. Tvorac političke ideologije JMO-a bio je Mehmed Spaho. Srbi su pretežno pristupili Narodnoj radikalnoj stranci (NRS), a tek u manjoj mjeri Savezu težaka i Demokratskoj stranci. NRS je zapravo bio politički predstavnik Srba u BiH. Stranka je nastupala s izrazitim velikosrpskim programom i bila je nositelj srpskog nacionalizma. Zbog toga se oštro sukobljivala s bosanskohercegovačkim Bošnjacima i Hrvatima. U političkoj borbi s protivnicima često je angažirala i ekstremne srpske nacionalističke organizacije. Bosanskohercegovačke radikale predvodio je Milan Srškić. Hrvati su u početku bili okupljeni u Hrvatskoj težačkoj stranci i Hrvatskoj pučkoj stranci, a poslije u Hrvatskoj (republikanskoj) seljačkoj stranci (HRSS), koja je započela politički prodor u BiH nakon skupštinskih izbora 1923. U svojem je programu isticala zahtjev za federativnim uređenjem države, a glede BiH naglašavala je načelo samoodređenja. U svojim je organizacijama HRSS postupno okupio pretežan broj Hrvata u BiH, pa je s vremenom postao njihov glavni politički predstavnik, a istaknutiji hrvatski političari bili su N. Mandić i J. Šutej. Tako su u političkom životu BiH između dvaju svjetskih ratova glavnu ulogu imali JMO, NRS i HRSS odnosno, poslije, HSS.

Nastupom Šestosiječanjske diktature 1929. bio je zabranjen rad svim političkim strankama. U središtu političkog života zemlje, uz pitanje državnopravnog uređenja, bilo je i pitanje obnove stranačkoga djelovanja i vraćanja parlamentarizma. Na politički razvoj BiH utjecala je nova administrativna podjela države kojom je uspostavljeno više banovina, a one su obuhvaćale i druga područja (izvan BiH), pa je tako razbijena prijašnja cjelovitost. Teritorij BiH pripao je Vrbaskoj, Drinskoj, Zetskoj i Primorskoj banovini, pa je jedino bivši JMO djelovao isključivo na teritoriju BiH. Premda je okupljala samo muslimanski dio stanovništva, ta je politička stranka, mnogo više od ostalih, zastupala interese BiH u cijelosti, vraćajući se povremeno na svoj izvorni autonomistički program. Vodstvo bivšega JMO-a istupilo je 1933. sa »Sarajevskim punktacijama«, u kojima ističe zahtjev da se jugoslavenska država organizira na temelju povijesno-političkih jedinica, kako bi i Bosna i Hercegovina ponovno zadobile teritorijalnu cjelokupnost i zatim ostvarile autonomiju u jugoslavenskoj zajednici. Unatoč tako proklamiranomu stavu, JMO je 1935. stupio u novu režimsku stranku, Jugoslovensku radikalnu zajednicu (JRZ), postavši jednim od stupova Stojadinovićeve unitarističke politike. Stojadinović je tada bio prisiljen na ustupke JMO-u u BiH, što je izazvalo negodovanje bosanskohercegovačkih Srba.

Sporazum Cvetković–Maček od 26. VIII. 1939. izmijenio je granice među banovinama na području BiH jer su uspostavom Banovine Hrvatske neka bosanskohercegovačka područja ušla u njezin sastav. Takvo je rješenje izazvalo mnogo nezadovoljstva, pa se nakon sporazuma borba oko BiH između zainteresiranih nacionalnih politika još jače zaoštrila. Nezadovoljstvo u redovima JMO-a sve je više raslo, premda je stranka i dalje ostala u vladi. Muslimanski građanski političari organizirali su među Muslimanima pokret za autonomiju BiH, nastojeći za njega pridobiti sve muslimanske organizacije. Nezadovoljni bosanskohercegovački Srbi očekivali su započeto preuređenje države, nadajući se jačanju svojega utjecaja u BiH. Što se tiče položaja BiH, KPJ se zauzeo za »narodnu autonomiju«.

Politička situacija u BiH pred slom Kraljevine Jugoslavije ostala je i dalje zamršena i sva je bila u znaku jake nacionalne podijeljenosti njezina stanovništva. Nakon kapitulacije kraljevske jugoslavenske vojske 17. IV. 1941., osovinske sile uključile su BiH u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Radi eksploatacije prirodnih bogatstava, teritorij BiH podijelile su demarkacijskom crtom koja se protezala približno od Gline prema Sanskom Mostu, Donjem Vakufu, Sarajevu i Ustiprači. Dio između Jadranskoga mora i te crte bio je talijanska zona, a preostali dio, do sjeverne granice tzv. NDH, njemačka. Dok su Nijemci podupirali uspostavu institucija vlasti NDH, nastojeći s pomoću njih ostvariti svoje interese, Talijani se u tom pogledu nisu žurili, jer su u jačanju NDH i njegovu sve većem oslanjanju na Njemačku gledali opasnost za ostvarenje svojih planova.

Ustaška vlast u NDH proklamirala je svoja politička načela prema BiH, koja je u povijesnom, odnosno državnopravnom smislu smatrana hrvatskom zemljom, koju najvećim dijelom nastanjuje hrvatsko stanovništvo, sastavnim dijelom kojega su smatrani i Bošnjaci, pa joj iz strateških razloga namjenjuje središnju ulogu u državi. U tom smislu planira se preseljenje »središta NDH« u Banju Luku. A. Pavelić donio je 29. IV. 1941. odluku da se u Banju Luku »preseli Potpredsjedništvo vlade«, a to je i učinjeno 4. V. 1941. Do srpnja 1941. u BiH je uspostavljena ustaška vlast, područje je podijeljeno na velike župe od kojih su neke obuhvaćale područja BiH i Hrvatske.

Većina srpskoga stanovništva nije prihvatila NDH nego se priklonila četničkomu pokretu, a poslije djelomice i antifašističkomu partizanskomu pokretu. Područje BiH postalo je poprištem teških borbi, koje započinju četničkim napadima na dužnosnike ustaške vlasti, zatim pokoljima Bošnjaka, a potom i Hrvata, to pak je za posljedicu imalo odmazde nad srpskim stanovništvom. Ustaški režim slijedio je antisemitsku i rasističku politiku, koja je rezultirala masovnim fizičkim likvidiranjem Židova i Roma. Zbog ustaške politike dio bošnjačkih građanskih političara ubrzo se distancirao i zagovarao najprije bosansku autonomiju (studeni 1941 – Uzeiraga Hadžihasanović), a potom čak i izdvajanje BiH, uz pomoć Nijemaca, iz NDH (1942–43 – Muhamed Pandžo) i stvaranje posebne političko-upravne jedinice Župe Bosne.

U takvim uvjetima u BiH raste i antifašistički pokret pod vodstvom KPJ, a njegovi borci oslobađaju manja ili veća područja u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini te sjeverozapadnoj Bosni (područje poznato kao Bihaćka republika; u Bihaću je 26. i 27. XI. 1942. održano I. zasjedanje AVNOJ-a, a u Jajcu 29. XI. 1943. II. zasjedanje AVNOJ-a) i na njima stvaraju organe nove vlasti, narodnooslobodilačke odbore (NOO). Potkraj 1943. sazreli su uvjeti za stvaranje središnjih organa nove vlasti za cijelu BiH. Poticaj za to dao je Izvršni odbor AVNOJ-a, pa je 26. i 27. XI. 1943. u Mrkonjić Gradu održano osnivačko zasjedanje Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), koje se izjasnilo za federativno uređenje Jugoslavije, u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica. Time je dovršen proces izgradnje nove vlasti u BiH. Oslanjajući se na narodnooslobodilačke odbore, ZAVNOBiH rješava ekonomska, prosvjetna, socijalna i zdravstvena pitanja na području koje je u BiH kontrolirao.

Na Drugome zasjedanju ZAVNOBiH-a (u Sanskome Mostu, 30. VI. te 1. i 2. VII. 1944) prihvaćene su odluke kojima je postavljen temelj državnosti BiH u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije. Doneseno je više odluka, među kojima i ona o konstituiranju ZAVNOBiH-a kao najvišega zakonodavnog i predstavničkog tijela federalne BiH. Njegovi izvršni organi bili su Predsjedništvo i Narodna vlada. Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je od 26. do 28. IV. 1945. u Sarajevu; ZAVNOBiH je tada pretvoren u Narodnu skupštinu, a tada je sastavljena i prva vlada BiH.

Nakon II. svjetskog rata BiH je uspostavljena kao jedna od jugoslavenskih republika, uglavnom u okvirima granica iz razdoblja 1878–1918. Granične su se promjene sastojale u izdvajanju izlaza na more preko Sutorine i njegovu priključenju Crnoj Gori te u stjecanju hrvatske općine Zavalje. Komunističko vodstvo, koje je u poslijeratnom razdoblju povremeno provodilo grube represije te zabranilo nacionalne i, djelomice, vjerske ustanove, priznalo je u polovici 1960-ih bošnjačku naciju (prvotno pod muslimanskim imenom) pa je BiH definirana kao država triju konstitutivnih naroda. Smjena starijih komunističkih političara (Đ. Pucar) mlađima (A. Humo, B. Mikulić) potaknula je gospodarski razvoj, no i dalje su se događali povremeni progoni nekomunista (1983. suđenje članovima organizacije Mladi muslimani za »neprijateljsku i kontrarevolucionarnu djelatnost s pozicija muslimanskog nacionalizma«; glavni optuženi bio je A. Izetbegović). U polovici 1980-ih započinje srpska kampanja protiv vodećih bosanskih političara i gospodarstvenika (H. Pozderac, »afera Agrokomerc«). Slom komunizma u Jugoslaviji omogućio je 1990. pojavu višestranačja: Bošnjaci su 26. V. osnovali Stranku demokratske akcije (SDA), Srbi 12. VII. Srpsku demokratsku stranku (SDS), a Hrvati 18. VIII. Hrvatsku demokratsku zajednicu BiH (HDZ BiH). Na izborima održanima 18. XI. i 2. XII. 1990. te su stranke osvojile najveći broj mjesta u Skupštini (SDA 87, SDS 71, HDZ 45 od ukupno 240). Kandidati nacionalnih stranaka izabrani su i na svih sedam mjesta u Predsjedništvu, kojemu je predsjednikom postao A. Izetbegović. U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH. Odmah nakon izbora, Srbi osnivaju po općinama nelegalna »nacionalna vijeća«, koja u proljeće 1991. prerastaju u »zajednice općina«, a ove pak od rujna do studenoga u pet »srpskih autonomnih oblasti«. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu (u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske) te sudjeluju u svesrpskoj agresiji na Hrvatsku. Memorandum o suverenitetu BiH (12. X. 1991) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine i 9. I. 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska). U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodno priznanje. Na poticaj Europske zajednice (EZ) raspisan je referendum o neovisnosti, koji je održan 29. II. i 1. III. 1992: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. IV. 1992. BiH, koja je 22. V. 1992. postala članicom UN-a. Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2–6. X. 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992: srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), a u njegovim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar). Pretežito bošnjačka Armija BiH djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom. Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog dvojbenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg Bosne (3. VII. 1992). Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva. U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Do, Armija BiH u Doljanima i Uzdolu). Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma (18. III. 1994): obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i Bošnjaka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom. U Mostaru je uvedena privremena uprava EU. U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a. Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom između RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile dio zapadne Bosne (nakon operacije »Oluje« u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne).

Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja BiH. Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je Vance-Owenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Muslimana. Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993. uvelike se udaljio od načela cjelovitosti prijedlogom o labavoj tročlanoj Uniji BiH, po kojem bi Srbi zadržali najveći dio okupiranog teritorija. Plan Kontaktne skupine (lipanj 1994) bio je tek ublažena varijanta prethodnog plana za podjelu BiH. Osnovni nedostatak svih planova bio je izostanak preventivnih i provedbenih mjera, a to je pogodovalo Srbima. Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a, koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj. Mirovne snage u BiH imale su samo humanitarni mandat (dostava pomoći) i nisu mogle osigurati provedbu diplomatskih planova. Postupno su rasle i razlike u gledištima velikih sila, pa su izbili na vidjelo parcijalni interesi, a sve je to posve umanjilo vjerodostojnost i blokiralo učinkovitost diplomatskog posredovanja. Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli »zaštićene zone UN-a« Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavio HV operacijom »Olujom«. Zajednički hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa. Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1–21. XI. 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju. Tzv. Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. XII. 1995. u Parizu, obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja. BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%). Grad Brčko, prvotno ostavljen za arbitražu, odlukom je međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću. Provedbu vojnoga dijela Daytonskoga sporazuma osigurale su međunarodne Provedbene snage (IFOR, od 1997. Stabilizacijske snage ili SFOR) pod zapovjedništvom NATO-a. Provedbu civilnoga dijela sporazuma preuzelo je više organizacija (OESS, UN, UNHCR), a najveće je ovlasti dobio visoki predstavnik (do 30. V. 1997. Carl Bildt, potom Carlos Westendorp). Posljedice rata katastrofalne su, gospodarski sustav potpuno je razoren, a demografska slika poremećena, premda precizni podatci iz razumljivih razloga nisu potpuno sagledivi. Procjenjuje se da je broj poginulih veći od 100 000. Prema procjeni UNHCR-a, 1995. oko 2 700 000 st. bilo je prognano, izravno ugroženo ratnim operacijama ili pogođeno drugim oblicima nasilja. U skladu s Daytonskim sporazumom, održani su parlamentarni i predsjednički izbori u rujnu 1996. i rujnu 1998. te općinski izbori u rujnu 1997., a na njima su kandidati nacionalnih stranaka uglavnom dobivali većinu glasova unatoč nastojanjima međunarodnih posrednika da nametnu druge kandidate. U prvo poratno Predsjedništvo BiH 1996. bili su izabrani A. Izetbegović, K. Zubak i Momčilo Krajišnik. Reintegracija zemlje, u ratu de facto podijeljene, i njezina obnova odvijaju se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja i neprevladanih posljedica rata. Međunarodne snage pod zapovjedništvom NATO-a u prosincu 2004. zamijenile su snage Europske unije i partnerskih zemalja (European Union Force – EUFOR); broj pripadnika EUFOR-a postupno je smanjen s približno 7000 (2004) na približno 600 (2014). Na općim izborima održanima početkom 2000-ih (2002., 2006., 2010., 2014) uz utjecajne nacionalne stranke osnažene su i one socijaldemokratske, napose u Federaciji BiH. Nastojanja HDZ-a BiH za uvođenjem samouprave na područjima većinski naseljenim Hrvatima bila su 2001. spriječena smjenom A. Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U Republici Srpskoj (RS) nastavljeno je političko suprotstavljanje jačanju državnosti BiH (Milorad Dodik premijer je RS-a 1998–2001. i 2006–10., te njezin predsjednik 2010–18. i od 2022). Veći socijalni prosvjedi uzrokovani teškim gospodarskim i društvenim prilikama održani su u veljači 2014. u više gradova Federacije BiH (u manjoj mjeri i u Republici Srpskoj). Novi članovi Predsjedništva BiH izabrani su 2014 (Dragan Čović, Mladen Ivanić, Bakir Izetbegović), 2018 (Milorad Dodik, Šefik Džaferović, Željko Komšić), te 2022 (Denis Bećirović, Željka Cvijanović i ponovno Željko Komšić). Nastavljena je sigurnosna operacija EUFOR-a (oko 1100 pripadnika sredinom 2022); početkom studenoga 2022. Vijeće sigurnosti UN-a produljilo mu je mandat za jednu godinu.

Politički sustav

Prema Ustavu od 14. XII. 1995. BiH je uspostavljena kao država triju konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba; sastoji se od dvaju entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, te okruga Brčko. Po Ustavu, entiteti nisu države, ali imaju državne funkcije i organizaciju, mogu uspostavljati međunarodne odnose i sklapati međunarodne ugovore. Ustavom BiH utemeljen je decentralizirani model države s velikim ovlastima entiteta i složenim modelom odlučivanja. Od 1998. visoki predstavnik međunarodne zajednice, osiguran međunarodnim vojnim snagama, ima u BiH mandat da donosi odluke koje ustavna tijela ne mogu donijeti. Predsjedništvo BiH je kolektivni šef države. Ima 3 člana, po jednoga Bošnjaka, Hrvata i Srbina. Bošnjaka i Hrvata izravno biraju građani s teritorija Federacije, a Srbina s teritorija Republike Srpske. Svaki birač glasuje za samo jednoga člana Predsjedništva. Mandat članova Predsjedništva traje četiri godine, s mogućnošću, jednom uzastopce, ponovnog izbora. Članovi Predsjedništva biraju između sebe rotirajućeg predsjedatelja. Vijeće ministara obavlja izvršnu vlast, čine ga predsjedatelj i ministri koje je on imenovao a Zastupnički dom potvrdio. S teritorija Federacije ne može se imenovati više od dvije trećine ministara. Parlamentarna skupština obavlja zakonodavne funkcije vlasti, ima dva doma. Dom naroda sastoji se od 15 izaslanika (delegata), od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Bošnjaka i 5 Hrvata) a trećina iz Republike Srpske (5 Srba). Bošnjačke i hrvatske izaslanike biraju bošnjački odnosno hrvatski izaslanici Doma naroda Federacije, a Narodna skupština bira izaslanike Republike Srpske. Zastupnički dom ima 42 člana, dvije trećine neposredno biraju građani Federacije, a trećinu biraju građani Republike Srpske. Ustavni sud BiH ima 9 sudaca. Zastupnički dom Federacije bira 4, Skupština Republike Srpske 2, a predsjednik Europskog suda za ljudska prava, nakon dogovora s Predsjedništvom BiH, imenuje 3 suca, koji ne mogu biti državljani BiH ili neke susjedne države. Biračko je pravo opće, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života (16 ako su u radnom odnosu).

Federacija BiH

Federacija BiH proglasila je Ustav 1994., poslije usklađen s Ustavom BiH iz 1995. Federacija je složen entitet, sastoji se od federalnih jedinica (županija-kantona). Predsjednik Federacije državni je poglavar. Predsjednika i dopredsjednika bira, većinom glasova, Zastupnički dom a potom, većinom glasova bošnjačkih i većinom glasova hrvatskih zastupnika, Dom naroda. Izabrane osobe ne mogu pripadati istomu konstitutivnom narodu, a tijekom četverogodišnjega mandata, naizmjence, po godinu dana, obavljaju dužnost predsjednika i dopredsjednika. Vlada Federacije obavlja izvršnu vlast. Vladu imenuje predsjednik Federacije u dogovoru s dopredsjednikom, a pristanak daje Zastupnički dom većinom glasova. Parlament Federacije ima dva doma: Zastupnički dom, koji čini 140 zastupnika izabranih na neposrednim izborima s mandatom od 4 godine, i Dom naroda, koji ima 30 izaslanika Bošnjaka, 30 Hrvata i proporcionalan broj izaslanika drugih naroda. Mandat je izaslanicima 4 godine, biraju ih zakonodavna tijela kantona iz svojega sastava. Sudbenu vlast obavljaju: Ustavni sud, Vrhovni sud i Sud za ljudska prava, kantonalni i općinski sudovi. Suce sudova Federacije imenuje predsjednik Federacije uz pristanak dopredsjednika i potvrdu većine izaslanika u Domu naroda. Sudovi Federacije imaju jednak broj Bošnjaka i Hrvata, ostali trebaju biti odgovarajuće zastupljeni. Ustavni sud ima 9 sudaca, osnovna mu je funkcija rješavanje sporova između kantona, kantona i federalne vlasti, općina i kantona te federalne vlasti i sukoba između pojedinih ustanova federalne vlasti i u njima samima. Vrhovni sud ima najmanje 9 sudaca. Presude Vrhovnog suda konačne su i obvezujuće. To je najviši žalbeni sud Federacije. Sud za ljudska prava ima 3 suca, jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog pripadnika drugog naroda, po potrebi može imati i više sudaca.

Kantoni-županije su teritorijalno-političke jedinice u Federaciji. Na temelju Ustava Federacije BiH svaka od 10 županija-kantona ima svoj ustav, koji propisuje zakonodavne, izvršne i sudbene funkcije vlasti te djelatnost i organizaciju lokalne samouprave.

Republika Srpska

Republika Srpska prihvatila je Ustav 1992., koji je izmijenjen i usklađen s Ustavom BiH iz 1995. Predsjednik republike šef je države, biraju ga građani izravno na razdoblje od 5 godina, može biti biran dvaput uzastopce. Vlada obavlja izvršne funkcije vlasti. Vladu bira Narodna skupština većinom poslaničkih glasova, ona ima mandat od 4 godine, a odgovorna je Narodnoj skupštini. Narodna skupština jednodomni je parlament, obavlja zakonodavne funkcije vlasti. Skupština ima 83 poslanika, a njih građani biraju izravno i tajnim glasovanjem na 4 godine. Senat je savjetodavno tijelo ustavnih institucija Republike Srpske. Senat ima 55 članova, koje imenuje predsjednik Republike. Ustavni sud ima 7 sudaca s mandatom od 8 godina, bez prava ponovnog izbora. Vrhovni sud najviši je sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona u Republici. Administrativno-teritorijalno republika je podijeljena na općine.

Političke stranke

Stranka demokratske akcije (SDA), osnovana 1990., konzervativna je bošnjačka stranka. Do 2001. predvodio ju je Alija Izetbegović; 2001–14. predsjednik stranke bio je Sulejman Tihić, a od 2014. predsjednik je Bakir Izetbegović (sin A. Izetbegovića). Od izbora 1990. vodeća je stranka među Bošnjacima. Na izborima za Predsjedništvo BiH (provode se od 1996) među Bošnjacima su uglavnom pobjeđivali kandidati SDA (izuzev 2006. i 2022), A. Izetbegović 1996. i 1998., S. Tihić 2002., B. Izetbegović 2010. i 2014. te Šefik Džaferović 2018. U parlamentu BiH (Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH) nakon izbora 2022. SDA je prva stranka po broju zastupnika (osam od ukupno 42). Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), osnovan 1996., konzervativna je srpska stranka (do 2002. nazivala se Stranka nezavisnih socijaldemokrata). Među vodećim je strankama u Republici Srpskoj (RS). Od osnivanja predsjednik je stranke Milorad Dodik (predsjednik RS-a 2010–18. i od 2022; član Predsjedništva BiH 2018–22); zagovara političko snaženje RS-a u odnosu na središnju državnu vlast. Od kandidata SNSD-a za članove Predsjedništva BiH birani su i Nebojša Radmanović (2006. i 2010) te Željka Cvijanović (2022; 2018–22. bila je predsjednica RS-a). Nakon izbora 2022. SNSD je druga stranka po broju zastupnika (šest) u parlamentu BiH. Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), osnovana 1990., konzervativna je hrvatska stranka. Početkom 1990-ih poticala je političko-teritorijalno okupljanje Hrvata u BiH (→ herceg bosna); jedan od stranačkih vođa bio je Mate Boban. Nakon izbora 1996. HDZ-ov kandidat Krešimir Zubak bio je član Predsjedništva BiH (do 1998). Predsjednik stranke Ante Jelavić, član Predsjedništva BiH od 1998. je zbog osporavanja Daytonskoga sporazuma proglašenjem hrvatske samouprave 2001. bio smijenjen iz Predsjedništva. Od 2005. predsjednik je stranke Dragan Čović koji je bio član Predsjedništva BiH 2002–05. i 2014–18. U parlamentu BiH, nakon izbora 2022., koalicija koju je predvodio HDZ BiH osvojila je četiri zastupnička mjesta. Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine (SDP BiH), osnovana 1992., stranka je ljevice (reformirani Savez komunista BiH). Do 1997. predsjednik SDP-a bio je Nijaz Duraković, a potom (do 2014) Zlatko Lagumdžija (ministar vanjskih poslova BiH 2001–03. i 2012–15). Stranački kandidat Željko Komšić bio je član Predsjedništva BiH 2006–14 (godine 2013. osniva svoju stranku). U parlamentu BiH stranka je nakon izbora 2022. osvojila pet zastupničkih mjesta, a stranački potpredsjednik Denis Bećirović izabran je 2022. u Predsjedništvo BiH. Demokratska fronta – Željko Komšić (DF), osnovana 2013., stranka je lijevoga centra. Stranački predsjednik Željko Komšić izabran je 2018. i 2022. za člana Predsjedništva BiH (kojega je bio član i 2006–14., biran kao kandidat SDP-a BiH). U parlamentu BiH, nakon izbora 2022., DF ima tri zastupnička mjesta (u koaliciji s ideološki srodnom strankom Građanski savez osnovanom 2016). Srpska demokratska stranka (SDS), osnovana 1990., konzervativna je srpska stranka. Početkom 1990-ih protivila se neovisnosti BiH, te predvodila stvaranje Republike Srpske (1992). Jedan od osnivača SDS-a bio je Radovan Karadžić. Nakon završetka rata u BiH (1995) ostala je među vodećim srpskim strankama. Kandidati iz redova SDS-a bili su članovi Predsjedništva BiH 1996–98. i 2002–06. Nakon izbora 2022. SDS u parlamentu BiH ima dva zastupnička mjesta. Partija demokratskog progresa Republike Srpske (PDP), osnovana 1999., stranka je desnoga centra. Među vodećim je strankama u Republici Srpskoj (uz SNSD i SDS). Osnivač stranke Mladen Ivanić bio je član Predsjedništva BiH 2014–18 (bio je i ministar vanjskih poslova BiH 2003–07). Nakon izbora 2022. PDP u parlamentu BiH ima dva zastupnička mjesta. Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine (SBB BiH), osnovan 2009., stranka je desnoga centra. Osnivač stranke Fahrudin Radončić bio je ministar sigurnosti BiH (2012–14). Nakon izbora 2018. stranka u parlamentu BiH ima dva zastupnička mjesta, a 2022. ne prelazi izborni prag. Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SzBiH), osnovana 1996., konzervativna je bošnjačka stranka; zauzima se za ukidanje entiteta i jačanje središnje vlasti. Nakon razlaza sa SDA-om stranku je osnovao i predvodio Haris Silajdžić (2006–10. bio je član Predsjedništva BiH). Bila je zastupljena u parlamentu BiH do izbora 2014.

Jezik

U predmigracijsko doba (do XV. st.) prostirali su se na području današnje Bosne i Hercegovine govori zapadnoštokavskoga narječja, izuzev samo dolinu Drine i terene istočno od doline Neretve, gdje su se nalazili govori istočnoštokavskoga narječja, te dolinu Une i prostor zapadno od nje, gdje su se nalazili govori čakavskoga narječja. Ostavimo li po strani malen čakavski teren, ostalo je područje bilo karakterizirano dvjema tipičnim osobinama: zapadno od rijekâ Bosne i Neretve dolazio je ikavski refleks staroga jata, istočno pak ijekavski refleks, a na većem sjevernom dijelu u nekim riječima suglasnička skupina šć, na jugu pak št. Te odnose pregledno prikazuje sljedeća skica:

Isprekidana crta pokazuje staru zapadnoštokavsko-istočnoštokavsku granicu. U drugoj polovici XV. st. započinju velike seobe izazvane turskim ratovima, koje su trajale uglavnom do kraja XVII. st. Nešto prije započele su s obiju strana južne zapadnoštokavsko-istočnoštokavske granice tzv. novoštokavske inovacije, od kojih su najvažnije nova akcentuacija s četiri naglaska (ȁ, à, â, á) i izjednačivanje nastavaka u dativu, instrumentalu i lokativu množine. Novoštokavske inovacije zahvatile su zapadnu polovicu i južnu trećinu istočne polovice BiH. Kao rezultat tih procesa dobivena je nova dijalekatna slika BiH. Čakavsko pučanstvo u Pounju izbjeglo je u cjelini prema zapadu, sve do Gradišća na austrijsko-madžarskoj granici, a iz jugozapadnoga područja (tip klišta) dio življa iselio se u etapama u Dalmaciju, Liku i Bačku, iz sjevernih pak i srednjih dijelova BiH (tip klišća i kliješća) iseljavali su se u valovima na zapad i u Ugarsku, a na njihova su staništa dolazili mnogobrojni doseljenici s jugoistoka BiH i iz krajeva istočno od njega (tip kliješta). Dijalekatna slika prije ratnih zbivanja u prvoj polovici 1990-ih obuhvaćala je dakle u glavnim crtama 3 štokavska dijalekta na području BiH: ikavski novoštokavski dijalekt hrvatskoga i muslimanskobošnjačkoga stanovništva zapadno od Bosne i Neretve, ijekavski novoštokavski dijalekt srpskoga, muslimanskoga i hrvatskoga stanovništva istočno od Neretve i srpskoga stanovništva zapadno od Bosne, i nedosljedno novoštokaviziran ijekavskošćakavski dijalekt hrvatskoga i muslimanskoga stanovništva istočno od Bosne, a taj su dijalekt djelomično prihvatili i Srbi na tom terenu. Na manjem području južno od Save Hrvati govore slavonskim dijalektom. Nakon nedavnih ratnih zbivanja ta se slika zbog masovnog premještanja stanovništva u velikoj mjeri poremetila.

Pismenost i književnost u BiH razvijala se u tri odijeljena toka. Nakon skromne srednjovjekovne pismenosti hrvatska književnost nastaje koncem XVI. st. (→ divković, matija) i razvija se kontinuirano, isprva na ijekavskošćakavskom dijalektu, poslije pretežno na novoštokavskom ikavskome, uz jake utjecaje iz Hrvatske, osobito iz Dubrovnika. Nešto poslije javlja se muslimanska adžamijska književnost, koja se od hrvatske jezično razlikuje tek orijentalnim utjecajima. Srpska književnost, izuzev dijalekatne osobine, ne razlikuje se od tokova u Srbiji i Vojvodini. Jezična standardizacija u XIX. st. odražava procese u Hrvatskoj i Srbiji, s time da se razvoj kod Muslimana Bošnjaka i kod Hrvata isprva podudara, ali nakon prvoga i osobito nakon II. svjetskog rata dolazi intenzivno i svestrano nametanje srpskoga jezika, čime ne biva zahvaćen gotovo samo katolički i donekle islamski tisak. Danas su u BiH službeni standardni jezici bosanski, hrvatski i srpski. Hrvatski i srpski ne razlikuju se od jezične prakse u Hrvatskoj i Srbiji. Muslimani Bošnjaci prihvaćaju bosanski jezik, kojemu bi zato točnije odgovarao naziv bošnjački. On se naslanja u načelu ponajprije na domaće tradicije i danas već posjeduje osnovne priručnike (S. Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, 1996; A. Isaković, Rječnik bosanskoga jezika, ⁴1995).

Književnost

U bogatoj i raznorodnoj književnosti u BiH prepleću se različiti pravci i utjecaji.

Srednjovjekovna književnost BiH ima značajke srodnih joj književnosti, najčešće je anonimna, svjetovna i crkvena, izvori su joj često neistraženi. Izrasta iz crkvenoslavenske književne i jezične tradicije, dobiva poticaje iz bogate riznice europske književnosti toga razdoblja, ne zaobilazi popularnu »Aleksandridu« i nuždan je proizvod prilika i sklonosti svojega doba. Bosanska srednjovjekovna pismenost razvijala se na bosančici, specifičnoj, bosanskoj varijanti ćiriličnog pisma, ali joj nije nepoznata ni glagoljica. Najstariji su spomenici napisani bosančicom natpis bana Kulina iz 1185. i Kulinova povelja Dubrovčanima iz 1189. Bosančica je bila pismo dijela katolika, bosanskih krstjana, i poslije muslimana, a služili su se njome do XVIII. st. i bosanski franjevci.

U razdoblju pod turskom vladavinom ocrtavaju se obrisi pet posebnih književnosti. To su hrvatska franjevačka književnost, koja uključuje književnost na pučkom jeziku i književnost na latinskome (bosanski latinitet), adžamijska književnost na pučkom jeziku, a pisana arapskim pismom, zatim književnost na orijentalnim jezicima (turski, arapski i perzijski), židovska književnost na tom području, te napokon srpska književnost turskog razdoblja. Posebice je u tom kontekstu zanimljiva književnost bosanskih franjevaca, u povijesnom smislu oslonjena na europski humanizam i hrvatsku književnu tradiciju (osobito onu u Dalmaciji), a po trajanju vezana dobrano i za XIX. st. Funkcionalni se stilovi te franjevačke književnosti međusobno razlikuju po tematskom izboru: teoretsko-teološki, propovjednički, historiografski, beletristički, primijenjenoznanstveni te polemički. Takva se stilistička raznovrsnost susreće i u franjevačkoj književnosti na latinskom jeziku. Početak književnog djelovanja Hrvata u BiH vezan je uz M. Divkovića (1563–1631), prvoga pisca koji u Bosni piše narodnim jezikom. Divković je u jezičnom pogledu bio uzor mnogim bosanskim piscima. Njegova su djela tiskana na bosančici. I. Bandulavić (druga polovica XVI. st. – prva polovica XVII. st.) prvi je bosanski franjevac koji svoja djela piše latinicom. I. Ančić (1624–85) pisao je i na latinskom i na pučkom jeziku (ikavskim govorom duvanjskoga kraja), a odlučio se za latinicu. Uz njih su djelovali i Stjepan Matijević, P. Posilović Mošunjanin i Pavao Papić. Njihovu su djelatnost nastavili pisci XVIII. st.: S. Margitić (sredina XVII. st. – 1730), L. Sitović (1682–1729), F. Lastrić (1700–83), N. Lašvanin (oko 1703–1750), B. Benić (oko 1708–85) i Marijan Bogdanović (1720–72).

Poseban je fenomen književnosti u BiH tzv. adžamijska književnost. Ona se razvijala sve do austrijske okupacije, a u novim prilikama nekoliko pisaca ostalo je i dalje vjerno tradiciji arapske grafije – unatoč tomu što je latinica nezadrživo prodirala i sužavala prostor arapskom pismu, koje je ostalo nezamjenjivo jedino u tekstovima nabožna značaja.

Posebnost je književnosti BiH i književnost pisana na orijentalnim jezicima, turskome, arapskome i perzijskome. Priklanjajući se tim jezicima pisci su se prilagođavali i pjesničkim normama koje su vrijedile u orijentalnoj islamskoj književnosti kao i shvaćanjima koja nose određen biljeg univerzalnosti. Neki od pisaca koji su uvršteni u adžamijsku književnost okušali su se i na orijentalnim jezicima (M. Hevaji Uskufi i dr.). Na arapskome su pisali H. Kafi Pruščak (1544–1615. ili 1616), Ali Dede Bošnjak (u. 1598), M. Musić Allamek (1595–1636), M. Ejubović - Šejh Jujo (1651–1707). Zbog političkih i kulturnih prilika turski je jezik bio najprivlačniji. Važno mjesto zauzima i književnost koju su pisali derviši u krugu tekija. Pjesnici su prema navikama i običajima vremena birali oblike i žanrove uvriježene u turskoj književnosti (gazela, kasida, tarih, mulamma i dr.), a prozaici su njegovali autobiografiju, putopise, ljetopise i dr. Među prozaicima ističu se M. Nerkisi Sarajlija (1584–1635) i Abdulah Bošnjak (u. 1644), a među pjesnicima H. Zijai Mostarac (u. 1584), Derviš-paša Bajezidagić (1552–1603), koji je pisao i na perzijskome, H. Kaimi (u. 1691), A. Sabit Užičanin (1650–1712) i dr. Posebno mjesto zauzima ljetopisac M. M. Bašeskija (1731. ili 1732–1809).

Književna djelatnost Židova, osobito Sefarda, doseljenika iz Španjolske, traje od početka njihova dolaska u BiH, tj. od sredine XVI. st. Židovska književnost njegovala se na hebrejskom i arhaičnom španjolskom jeziku (ladino), bila je djelomice utilitarna, a djelomice podređena vjerskim ciljevima. U okviru te književnosti zanimljive su romanse i poslovice, kojih je prvi sustavni skupljač bio David Kamhi (1834–1920).

Književne prilike do austrougarskoga razdoblja obilježuje utjecaj V. Karadžića i njegovih sljedbenika te djelovanje srpskih folklorističkih pisaca, hrvatsko školstvo uz franjevačke samostane, publicistički rad V. Pelagića (1838–99) te posebice odjek ilirskoga preporoda. U duhu ilirskih nastojanja i »narodnog jedinstva« djeluje G. Martić (1822–1905). M. Nedić (1810–95) gorljiv je pristaša i propagator ilirizma kao i I. F. Jukić (1818–57), pokretač prvoga bosanskohercegovačkog časopisa »Bosanski prijatelj« (1850). Časopis je bio tiskan u Zagrebu latinicom. Jukić je težio Bosnu uključiti u preporodna gibanja. »Bosanski vjestnik« pokrenut je 1866; tiskan je u Sarajevu ćirilicom i Vukovim pravopisom, jedanput tjedno. U to doba Mostar stječe ugled književnog središta, a u Sarajevu se osjeća odjek ideja ujedinjene omladine srpske.

I za Bošnjake je to razdoblje intenzivnog preispitivanja dotadašnjega rada, vrijeme okupljanja, političkih, društvenih i književnih reformi (djelovanje Vilajetske tiskare, list »Sarajevski cvjetnik«, zanimanje za orijentalne kulture, ali i za gibanje među Južnim Slavenima i dr.). Vrlo je intenzivna književna i kulturna djelatnost od 1878. do kraja XIX. st. To je i folklorističko i romantičarsko razdoblje, ali i doba realizma i modernih strujanja, pokretanja niza novih listova i prvih pokušaja književne publicistike. U nastavne programe i školske čitanke unose se i hrvatski i srpski i bošnjački pisci, a povećava se zanimanje za ono što se na književnom planu stvara u Beogradu i u Zagrebu. Srpska tiskara u Sarajevu, otvaranje bošnjačke čitaonice, zbornik muslimanskih narodnih pjesama, angažiranje Bošnjaka u književnim časopisima hrvatskim i srpskim, izdavačka djelatnost u više gradova, pokretanje »Nade«, samo su neki od elemenata stanja isprepletena raznorodnim utjecajima. I za bošnjačke, i za hrvatske, i za srpske pisce to je doba polarizacije, prevladavanja provincijalne začahurenosti i skučenosti, doba traženja poticaja u žarištima kulturnih i književnih zbivanja. Veliku su ulogu u tome imali u prvome redu časopisi. »Bosanska vila« pokrenuta je 1885. u Sarajevu. U njoj su u početku surađivali samo srpski književnici, a hrvatski i bošnjački tek poslije. Beletristički i zabavni časopis »Nada« pokrenut je 1895., izdavala ga je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, a jedan je od njezinih glavnih suradnika bio S. S. Kranjčević. List za zabavu i pouku »Behar« pokrenut je u Sarajevu 1900. na poticaj E. Mulabdića, O. N. Hadžića i dr. Uz panislamske tendencije, list je okupljao predstavnike hrvatski orijentiranog dijela bošnjačke inteligencije. Za pisce mostarskoga kruga posebno je važan srpski časopis za zabavu, pouku i književnost »Zora«, pokrenut u Mostaru 1896. Uređivali su ga A. Šantić, S. Ćorović i J. Dučić.

Među bošnjačkim piscima posebice je zanimljiv M. Kapetanović Ljubušak (1839–1902), ne samo po svojem kulturnom već i po političkom djelovanju; on je autor u ono doba popularna spjeva »Boj pod Banjalukom« i pokretač lista »Bošnjak« (1891).

Razdoblje od početka XX. st. pa do kraja I. svjetskog rata obilježuju: borba za crkveno-školsku autonomiju Srba u BiH, književna i izdavačka djelatnost u više bosanskih gradova, djelatnost kruga sarajevskih pisaca, književni rad Mlade Bosne te katolička moderna. Tomu treba dodati rad na otvaranju čitaonice i osnutak kulturnih društava, formiranje hrvatskih književnih centara u Sarajevu, Tuzli, Travniku i Mostaru, a srpskih u Mostaru i Banjoj Luci, pokretanje oporbenog lista »Narod« (1907), u kojem su surađivali i književnici A. Šantić, S. Ćorović i dr., te Kočićevih listova »Otadžbina« (1907) i »Razvitak« (1908).

Istaknuta su imena toga razdoblja književnosti u BiH pjesnik A. Šantić (1868–1924), zapažena pojava mostarskoga književnoga kruga, J. Dučić (1871–1943), jedan od klasika novijega srpskog pjesništva, romanopisac S. Ćorović (1875–1919), satiričar P. Kočić (1877–1916), borac protiv austrijske vlasti, slavist i povjesničar V. Ćorović (1885–1941), J. Palavestra (1893–1959), pripovjedač, kritičar i dramatičar, sudionik književnoga kružoka Mlade Bosne. To je razdoblje u kojem su djelovali književnik i političar T. Alaupović (1870–1958), V. Treščec Branjski (1870–1932), J. Truhelka (1864–1957) i S. Ilijić (1864–1933). Među piscima Bošnjacima isticali su se O. Đikić (1879–1912), pjesnik M. Ć. Ćatić (1873–1915), S. Bašagić (1870–1934), A. H. Bjelevac (1886–1972). U tom su razdoblju djelovali i Dimitrije Mitrinović (1888–1953), Miloš Vidaković (1891–1915), J. Milaković (1861–1921), A. Kuzmanović (1863–1911), Osman-Aziz – zajednički pseudonim Ivana Milićevića (1868–1950) i O. N. Hadžića (1869–1937), F. Spaho (1877–1942), E. Mulabdić (1862–1954), Avdo Karabegović (1878–1900) i dr.

Književnost između dvaju svjetskih ratova obilježuje ne samo isprepletenost različitih kulturnih utjecaja već i položaj BiH u zajedničkoj državi. U poratnim godinama osjećaju se refleksi tek minulog rata, sve intenzivniji socijalni sukobi, gubljenje patrijarhalnih navika, kulturno i idejno polariziranje. Bosanskohercegovački pisci surađivali su u mnogim časopisima jugoslavenskih kulturnih središta, »Književnom jugu«, »Hrvatskoj (Jugoslavenskoj) njivi«, »Srpskome književnom glasniku« i dr. U međuratnom je razdoblju u Sarajevu pokrenut časopis »Pregled« (1927), koji je okupio i suradnike iz svih krajeva Jugoslavije. Židovski tjednik »Jevrejski glas« pokrenut je 1928. U tom razdoblju objavljena je »Knjiga drugova« (1929), koncipirana kao protest protiv socijalnih nepravdi. U knjizi su sudjelovali N. Simić, J. Popović, D. Cesarić i dr.; knjiga je bila zabranjena, a pisci optuženi za protudržavnu djelatnost.

U međuratnom razdoblju afirmirali su se mnogi pisci koji su potjecali iz BiH, a djelovali su u drugim književnim sredinama obrađujući i bosansku tematiku. Najpoznatiji je među njima I. Andrić (1892–1975), bosanski katolik, koji je književnu karijeru započeo u Zagrebu, ali punu afirmaciju stekao u Beogradu. Nakon knjiga lirske proze »Ex Ponto« (1918) i »Nemiri« (1920), objavio je pripovijetku »Put Alije Đerzeleza« (1920) te niz zbirki pripovijedaka uglavnom tematski vezanih uz povijest Bosne.

U tom su se razdoblju isticali i N. Simić (1906–81), A. Muratbegović (1898–1972), E. Čolaković (1913–76), H. Kikić (1905–42), H. Humo (1895–70), A. Nametak (1906–87), Zvonimir Šubić (1902–56), Borivoje Jevtić (1894–1959) i Marko Marković (1896–1961). Književnokritičke tekstove objavljivali su J. Kršić (1898–1941), Kalmi Baruh (1896–1945) i E. Finci (1911–80), a V. Masleša (1906–43) afirmirao se kao publicist. Pjesnik N. Šop (1904–82) pisao je o starinskoj Bosni, a I. Samokovlija (1889–1955) prikazivao svakidašnji život bosanske židovske sirotinje. Intonacija socijalne kritike osjeća se u dramskom i proznom djelu Rasima Filipovića (1909–83), slikovitost bosanskog ambijenta u nekim ostvarenjima J. Kušana (1900–80). U Zagrebu pisci iz Bosne S. Kulenović, H. Kikić i S. Krupić pokrenuli su 1937. časopis »Putokaz«.

Iz predratnog naraštaja pisaca koji su nastavili pisati tijekom i nakon II. svjetskog rata ističu se S. Kulenović (1910–78), autor poeme »Stojanka majka Knežopoljka«, B. Ćopić (1915–84) i R. Čolaković (1900–83); u Hrvatskoj su djelovali N. Simić, N. Šop i dr. pišući o bosanskim temama. U razdoblju od 1945. do ranih 1950-ih javio se niz mlađih autora, pretežno pjesnika. Ističu se Risto Tošović (1923–86), V. Čerkez (1923–90) i I. Sarajlić (1930–2002).

U prvome poratnom razdoblju djelovali su i mnogi pisci koji su se stvaralački profilirali u razdoblju između dvaju ratova. Pretežno su to pripovjedači koji su nastavili pisati u tradiciji realističke proze. I. Andrić nakon II. svjetskog rata objavio je romane kronike »Na Drini ćuprija« i »Travnička hronika« te roman »Gospođica« ostavljajući snažan trag u bosanskohercegovačkoj prozi, koja će još dugo ostati vezana uz andrićevske teme, ideje i postupke. Nakon spomenutih romana i niza novih pripovijedaka, Andrić je objavio remek-djelo svojega opusa »Prokletu avliju« (1954).

Pedesetih godina ponovno se otkrivaju iskustva moderne europske i svjetske književnosti, afirmira se artistička dimenzija stvaralaštva. Nove poetske preokupacije i postupke najavila je poema »Plivačica« (1954) M. Dizdara (1917–71). H. Tahmiščić (1931–99) najavio je pjesničkim zbirkama »Putnik života« (1954) i »Budna vrteška« (1956) plodnu prisutnost mlađega pjesničkog naraštaja. Ubrzo su se istaknuli Miodrag Žalica (1926–92), zbirkom »Tržnica sna« (1955), i V. Krnjević (1935), zbirkom »Zaboravljanje kućnog reda« (1957). M. Oljača (1926–94) objavio je »Molitvu za moju braću« (1957), roman s naglašenim lirizmom i neuobičajenim tretmanom rata i borbe, a A. Vuletić (1933) roman prvijenac »Gorko sunce« (1958), koji je najavio do tada nepoznatu modernost u bosanskohercegovačkoj romansijerskoj tehnici i oblikovanju književnog svijeta. Usporedno s novim književnim tendencijama nastala su i djela tradicionalnije pripovjedačke orijentacije: pripovijetke i romani B. Ćopića, M. Selimovića (1910–82), Ć. Sijarića (1913–89), D. Sušića (1925–90), Riste Trifkovića (1924–93), Zaima Topčića (1920–90), Neđe Parežanina (1923) i dr. Istodobno se sve ozbiljnije potvrđivao naraštaj u kojem su se početkom 1960-ih među prozaicima počeli isticati S. Fetahagić (1935–2010), Vitomir Lukić (1929–91), A. Isaković (1932–97), a među pjesnicima Duško Trifunović (1933–2006), V. Koroman (1934), Dara Sekulić (1931) i dr.

Između 1966. i 1970. nastali su u različitim žanrovima književni ostvaraji koji te godine označuju kao najzreliju točku u razvojnim tendencijama poratne bosanskohercegovačke književnosti. Zato se te godine i mogu uzeti kao početak novoga razdoblja u bosanskohercegovačkoj književnosti. Ono je započelo pojavom dviju knjiga objavljenih 1966: zbirkom poezije M. Dizdara »Kameni spavač« – ingenioznom eliptičnom pjesničkom sintezom nadahnutom dvama srednjovjekovnim bosanskim fenomenima, stećcima i Crkvom bosanskom; zatim romanom M. Selimovića »Derviš i smrt« – vrhunskom modernom književnom tvorevinom, ambijentiranom u tursku epohu bosanske povijesti, a utemeljenom na snažno doživljenoj univerzalnosti ljudskih dilema. Tim su djelima Dizdar i Selimović označili početak umjetnički vrlo plodna korištenja motiva iz bosanske povijesti. Tomu toku pripadaju i romani N. Ibrišimovića (1940–2011) »Ugursuz« i »Karabeg«, D. Sušića »Pobune« i »Uhode« te mnoga ostvarenja drugih autora.

Javljaju se i drukčija djela, koja svjedoče o raznolikosti književnih ideja i postupaka u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. A. Vuletić objavio je roman »Deveto čudo na istoku« (1966), a u potonjim godinama niz novih djela kojima se, osobito zbirkom pjesama »Kad budem velik kao mrav« (1977), potvrdio kao bosanskohercegovački pisac s osebujnom poetikom. S. Kulenović objavljuje »Sonete« (I–II., 1968–73), u kojima sublimira artistički i potresno doživljeno bogato duhovno i književno iskustvo, te »Ponornicu« (1977), roman moderne narativne fakture s mnogo autobiografskih elemenata. Vitomir Lukić objelodanio je roman »Album« (1968), kojim je bosanskohercegovačku prozu obogatio rafiniranom intelektualnom meditativnošću i esejističnošću; to određenje potvrđuje i svojim potonjim knjigama. T. Ladan (1932–2008) afirmirao se kao esejist (»Zoon graphicon«, 1962), poslije i autor romana »Bosanski grb« (1975). Pojavljuju se i knjige bosanskohercegovačkog esejista M. Begića (1911–83) »Raskršća« (I–III, 1967–1978). Godine 1970. izišla je zbirka priča »Bašta sljezove boje«, u kojoj je B. Ćopić postigao književno najostvareniji izraz svoje poetike.

Dominantno obilježje bosanskohercegovačkoj poeziji 1970-ih daju, uz neke stvaraoce starijega naraštaja, i oni mlađi koji se prvim knjigama javljaju sredinom desetljeća: A. Vuletić, V. Koroman, D. Sekulić, Ilija Ladin (1929–2001), N. Martić (1938–2013), A. Sidran (1944), Marko Vešović (1945), I. Kordić (1945), Rajko Nogo (1945), J. Osti (1945), Dž. Alić (1947–2017), Stevan Tontić (1947), M. Pešorda (1950), S. Blagojević (1952) i M. Stojić (1955). Proza u tom razdoblju stagnira. I. Horozović (1947) ističe se modernošću postupka i fantastičkim motivima u zbirci pripovijedaka »Talhe ili Šedrvanski vrt«. Zapažene nove knjige objavili su i pisci Jovan Lubardić (1934), Detko Petrov (1936–90), Nenad Ešpek (1938), Nenad Radanović (1938–2014), Marina Trumić (1939–2011), Mirko Marjanović (1940).

Osobito se razvija književnost za djecu, a njezini su najistaknutiji predstavnici, uz B. Ćopića, Šukrija Pandžo (1910–84), A. Hromadžić (1923–2003), Stevan Bulajić (1926–97), Advan Hozić (1926–2012), N. Kapidžić-Hadžić (1932–95), Dragan Kolundžija (1938), Ismet Bekrić (1943), Ljubica Ostojić (1945). U području drame te drame za radio i televiziju djeluje nekoliko istaknutijih autora: M. Žalica, Miroslav Jančić (1934–2004), Ivan Fogl (1928–91), D. Sušić, A. Isaković, A. Vuletić, J. Lubardić, Slavko Šantić (1937), S. Fetahagić, Velimir Stojanović (1939), I. Horozović i Duško Anđić (1943). Nešto je slabije zastupljena memoarska književnost, uglavnom s ratnom tematikom, u kojoj su najistaknutiji pisci R. Čolaković i Slavko Mićanović (1914–84). Objavljuje se i mnogo putopisnih tekstova, a najzanimljivije cjeline ostvarili su T. Kulenović (1935), Z. Džumhur (1920–89) i Čedo Kisić (1924–2013).

Razvija se i znanost o književnosti, kritika, estetika i esejistika. U tom se području ističu I. Focht (1927–92), M. Begić, S. Leovac (1929–2000), Radovan Vučković (1935–2016), M. Rizvić (1930–94), Svetozar Koljević (1930–2016), K. Prohić (1937–84), Z. Lešić (1934–2018) te Miodrag Bogićević (1932–94). Uza sve veću pažnju koja se književnosti posvećuje na radiju, televiziji i u tisku, najvažnije su književne i književnokritičke tribine časopisi i listovi »Život«, »Izraz«, »Treći program«, »Odjek«, »Lica« (u Sarajevu), »Putevi« (u Banjoj Luci) i »Most« (u Mostaru).

Sredina i kraj 1980-ih razdoblje su značajnih sinteza i projekata. To se odnosi i na umjetničku književnu tradiciju i na narodno stvaralaštvo. Posebno je to uočljivo u radovima M. Rizvića, E. Durakovića (1947), Đ. Buturović (1934–2012) i M. Maglajlića (1945). U pjesništvu se javlja niz novih imena: Alija H. Dubočanin (1949), Munib Delalić (1959), Ž. Ivanković (1954), Hazim Akmadžić (1954), Hamdija Demirović (1954), H. Hajdarević (1956), Ferida Duraković (1956), Dž. Latić (1957), Zilhad Ključanin (1960), S. Mehmedinović (1960), Selim Arnaut (1962) i M. Jergović (1966).

Pripovijetkama i romanima, uz nova djela Ć. Sijarića, R. Trifkovića, M. Kondžića, Mirka Marjanovića i I. Horozovića, najavljuju se i potvrđuju Dragan Janjić (1937–2012), Dž. Karahasan (1953), Miroslav Toholj (1957), Isnam Taljić (1954–2017), Zlatko Topčić (1955) i Dario Džamonja (1955–2001). U književnosti za djecu zanimljive knjige objavljuju A. H. Dubočanin, Ivica Vanja Rorić (1951) i Šimo Ešić (1954).

Devedesete su u znaku kataklizme. Napisano je i objavljeno više djela kojima je osnovna misao otpor ili pokušaj svjedočenja o onome što se zapravo događa. U tome traumatičnom razdoblju neki su pisci započeli i završili svoj opus, npr. daroviti prozaik Karim Zaimović (1971–95). Knjige bosanskohercegovačkih pisaca pojavljuju se u raznim dijelovima svijeta, među ostalim i u mnogobrojnim prijevodima. Izvodi se i objavljuje niz domaćih dramskih tekstova, kojima su autori Sead Trhulj (1935), N. Alispahić (1940), I. Horozović, Dž. Karahasan, Zlatko Topčić, Safet Plakalo (1950), Amir Bukvić (1951), Šemsudin Gegić (1951), Hasan Džafić (1959) i Zlatko Hadžidedić (1965). U prozi su zapažene knjige M. Jergovića, Nenada Veličkovića (1962) i A. Lazarevske (1957). Među pjesnicima ističu se Goran Samardžić (1961), Damir Uzunović (1965) i Fahrudin Zilkić (1978), a u kritici Enver Kazaz, Muhidin Džanko i Željko Grahovac (1955).

Likovne umjetnosti

Naseljenost BiH potvrđena je već u paleolitiku: nalazišta mousterijenske (Kamen, Londža, Kadar) i aurignacijenske (Luščić u Kulašima) kulture. Neolitičko i eneolitičko doba obilježavaju mnoge kulture širega panonsko-balkanskog i jadranskog okružja (starčevačka, kakanjska, butmirska, hvarsko-lisičićka), a brončano i željezno doba kulturne pojave protoilirskih (gradine) i ilirskih (gradine, plemenske nekropole) zajednica. U doba rimske vladavine nastaju naselja i gradovi koji slijede rimske uzore (forum u Delminiju; Mogorjelo; ostatci hramova i javnih zgrada – vile; mozaici). Potkraj V. st. nastaju prvi kršćanski spomenici, pretpostavlja se u doba dominacije Istočnih Gota (490–535). Iz toga su doba osobito mnogobrojne kultne građevine: u Brezi, Cimu, Dabravinama, Klobuku, Lepenici, Mogorjelu, Mokrom, Turbetu, Založju, Zenici; neke su imale ornamentiranu oltarnu pregradu (Cim, Dabravine, Klobuk). Iz razdoblja ranoga srednjega vijeka sačuvani su ostatci nekoliko sakralnih spomenika: crkve u Zavali (IX. ili X. st.), u Vrucima kraj vrela Bosne, u Rogačićima kraj Blažuja i dr. Predromanici pripadaju crkva u Lisičićima, s malom apsidom i vanjskim lezenama, oltarne pregrade iz Rapovina kraj Livna i Vrbe na Glamočkom polju, pluteji iz Radasalija i dr. Reljefne ploče iz Zavale, one iz XII. st., vjerojatno su iz crkve sv. Petra. Najveći dio nakita pripada hrvatsko-dalmatinskoj kulturi (Grborezi, Višići, Mogorjelo). Najstarije crkve romaničkoga sloga otkrivene su u Vrucima na vrelu Bosne, Arnautovićima kraj Visokog, Bijeloj kraj Konjica, te osobito važna crkva benediktinske opatije sv. Petra u Polju kraj Trebinja u današnjem Čičevu. Istom slogu pripadala je i crkva iz Kolunića kraj Bosanskog Petrovca te crkva sv. Petra u Vrhbosni na području Sarajeva iz 1238 (pronađen posvetni natpis). U punini gotičkoga sloga gradili su franjevci: crkva sv. Nikole u Arnautovićima kraj Visokoga (XIV. st.). Većina drugih crkava (sv. Marije u Srebrenici, Olovu, Jajcu, sv. Grgura u Kraljevoj Sutjesci) građene su i ukrašavane poput onih u jadranskom području Dalmacije. Dominikanska crkva sv. Ante (danas Fethija džamija) u Bihaću najmonumentalnija je gotička građevina u Bosni.

Utvrđeni gradovi gradili su se od XII. st. Najpoznatiji su: Blagaj na Buni, Vranduk kraj Zenice, Bobovac (XIV. st.), Kraljeva Sutjeska, Jajce (između 1391. i 1404), Hlivno (Livno), Počitelj na Neretvi i dr. Posebnu temu u umjetnosti BiH srednjega vijeka tvore nadgrobni spomenici stećci. Neki su iz XII. st., a u XIV. st. poprimaju prave oblike; oko polovice stoljeća pojavljuju se sanduci i sarkofazi, a potkraj stoljeća i prvi ukrasi. Do danas je sačuvano oko 80 000 takvih spomenika, od toga 8000 ukrašenih i 4000 s natpisima; najveći broj ukrasa romaničkog je podrijetla. Na području BiH nastali su značajni iluminirani rukopisi: »Miroslavljevo evanđelje« (kraj XII. st.) i »Hvalov zbornik« (poč. XV. st.). Nakon pada pod osmansku vlast (1463) nastupa razdoblje dominacije islamske umjetnosti. Monumentalnu arhitekturu predstavljaju mnogobrojne džamije s kupolama i minaretima (Sarajevo, Banja Luka, Travnik, Foča, Mostar); izgrađene su mnogobrojne medrese, tekije, sahat-kule, hanovi, turbeta, hamami, bezistani, mostovi, stambene zgrade i dr. Posebnu ulogu imaju središta obrta Banja Luka i Sarajevo, gdje je podignuta najveća čaršija u zapadnom dijelu Carstva (džamije, medresa, bezistani i karavansaraji). Islamsko slikarstvo i plastika isključivo su ornamentalni (arabeske). U XVI. i XVII. st. grade se manje pravoslavne crkve (Ozren, Gomionica, Žitomislić); istodobno s gradnjom ili pak poslije oslikane su freskama. Od umjetničkog obrta ističu se zlatarstvo, različne tehnike inkrustacije i intarzije, radovi u bakru i fina veziva u tekstilu. Uz islamske motive održavaju se i drveni domaći ornamentalni elementi.

Austrijskom aneksijom (1878) graditeljstvo BiH ulazi u sferu srednjoeuropske arhitekture s kraja XIX. st. Karakterizira je primjena neostilova, zasnovanih na dekorativnim elementima klasicizma, talijanske renesanse i ranoga baroka (zgrade državne uprave i kulturnih institucija) te romanike i gotike (sakralne građevine). Specifična je »orijentalna« eklektika, s elementima islamsko-egipatske i španjolsko-maurske arhitekture, tj. koncepcijama stranima zatečenim ambijentima (zgrade gradske uprave, vjerske škole). Vrjednije su ostvaraje dali Ć. Iveković, Karl Parik, D. Sunko, J. Kotera, J. Vancaš i dr. Početkom XX. st. češća je primjena detalja bečke i peštanske secesije, a do radikalnoga zaokreta doći će 1930-ih kada nastupa naraštaj poveden idejama funkcionalizma: Helen Baldasar, M. Baylon, Iso Reiss, Reuf i Muhamed Kadić, Jahiel Finci, J. Neidhardt i dr. Istodobno se u BiH doseljavaju slikari iz različitih krajeva Monarhije, koji obrađuju folklor, žanr-motive, pejzaže i vedute, ne prelazeći razinu deskriptivnih ilustracija. I prvi domaći slikari ostaju u granicama amaterizma. U početku XX. st. javlja se naraštaj slikara školovanih na srednjoeuropskim akademijama; ovladavši umijećem oni obrađuju pretežno domaće motive. Među prve slikare akademskih shvaćanja idu Rista Vukanović, Todor Švrakić, G. Jurkić, Petar Tiješić, K. Mijić, Špiro Bocarić, Petar Šain, Đoko Mazalić i Roman Petrović. Znatan broj umjetnika idućeg naraštaja, rođenih u BiH, djeluje nakon I. svjetskog rata i u drugim središtima, pretežno u Beogradu i Zagrebu; među njima su J. Bijelić, Sreten Stojanović, koji su ostavili značajan trag u bosanskohercegovačkoj umjetnosti, zatim M. Uzelac, Nedjeljko Gvozdanović, Kosta Hakman, O. Mujadžić, V. Šeferov, I. Šeremet i K. Ružička. Početkom 1920-ih počinje kretanje prema tada aktualnim europskim tendencijama neorealizma i magijskog realizma, a 1930-ih javlja se struja angažirane umjetnosti; socijalnoj tematici posvećuju se i dvojica istaknutih predstavnika poslijeratnog slikarstva u BiH Ismet Mujezinović i Vojo Dimitrijević. Nakon 1945. afirmira se novi naraštaj slikara u djelima kojih se odrazuju suvremena likovna strujanja (Dževad Hozo, M. Berber, Ismar Mujezinović, Mehmed Zaimović, Tomislav Dugonjić, Lj. Perčinlić, Safet Zec, Radoslav Tadić, Muradif Čerimagić; istaknuti je predstavnik »nove umjetničke prakse« S. Dimitrijević). Aktivnost kipara vezana je znatnim dijelom uz monumentalnu plastiku (ratna tematika); iskustva u smislu pojednostavnjenja forme i novih tendencija zastupa mlađi naraštaj kipara (Arfan Hozić, M. Ostoja, Alija Kučukalić, Predrag Furtula, Ljepko Antunović, Boško Kućanski, Luka Ilić, Ana Kovač). Poslijeratno graditeljstvo nastavlja s funkcionalističkim koncepcijama, koje zastupaju J. Finci, M. Kadić, J. Neidhardt, a prihvaćaju A. Džeba, Živorad Janković, Ivan Taubman, Džemal Čelić. Javljaju se i nastojanja za oslonom na domaću građevnu tradiciju (J. Neidhardt, Dušan Grabrijan). Jezgru tzv. sarajevske arhitektonske škole, zasnovane na praškoj modernoj, bosanskoj tradiciji i internacionalnome stilu, čine: Bogoljub Kurpijel, David Finci, Ivan Štraus, Zlatko Ugljen, Halid Muhasilović i dr. Prošavši sve faze internacionalnoga stila, novija arhitektura BiH potvrđuje se autorskim radovima (Predrag Bulović, Nemanja Vukičević, Nikola Žic, Branko Tadić, Besim Seferović, Zdenko Brož, Aleksandar Levi i dr.).

Glazba

Poznati su srednjovjekovni izvori o umjetnicima, glazbenicima, plesačima koji su djelovali u feudalnim, vjerskim i gradskim središtima, kao npr. bosanski glazbenici na proslavi Sv. Vlaha u Dubrovniku u XV. st. Na dvoru S. Vukčića Kosače postojale su orgulje i ansambl svirala. Dubrovački glazbenici sudjelovali su na svečanostima bosanskih vladara. Crkvena glazba gotovo je nepoznata. Franjevci su razvijali crkveno pjevanje i uz pratnju orgulja, a kao poseban oblik usmenom se praksom održala missa quotidiana s latinskim tekstom (najstariji poznati zapis iz XIX. st.).

Iz razdoblja osmanske vlasti postoje podatci o crkvenoj glazbi zapadnog i istočnog obreda, te o glazbi kod Muslimana i Židova Sefarda. Među franjevcima spominju se M. Banjalučanin (Bartl; »Regulae cantus plani pro incipientibus«, 1687), zatim Marijan Aljinić, Augustin Soljanin (Tuzlak), skladatelj misa Vice Vicić, Lovro Bukva, Petar Filipović, Tadija Ribičić, Grgo Kotromanić, Stjepan Marjanović (»Missae novissimae sanctorum«, 1846), Filip Ljubas i dr. Djelovali su u franjevačkim samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Fojnici i Sarajevu. F. Bosanac objavio je početkom XVI. st. u Veneciji dvije knjige tabulatura za lutnju. Osmansku vlast pratila je vojna glazba.

U razdoblju austrougarske uprave (1878–1918) sustavno se organizirao glazbeni život: glazbeno školstvo, glazbena društva (»Männergesangverein«, »Trebević«, »Majevica«, »Njeguš«, »Gusle«, »Lira«, »Gajret«, »Nada«, »Jedinstvo«, »Proleter«, »Sloga«) i ansambli. Priređivale su se koncertne izvedbe s domaćim i s gostujućim umjetnicima. Zborovođe su često bili i autori zborskih djela: Josip Vancaš, Julius Fučik, Josip Hladek, Franjo Maćejovski (Matějovský), Robert Tolinger, Hugo Doubek, Bogomir Kačerovsky, Jovan Travanj, Aleksa Šantić, Nikola Tajšanović i drugi. Razvijala se i simfonijska glazba, naročito zaslugom čeških vojnih kapelnika, među kojima se ističe skladatelj F. Maćejovski. Započinje skupljanje folklornih zapisa (L. Kuba).

Tijekom XX. stoljeća značajne institucije organiziranoga glazbenog života, osobito u Sarajevu, čine: Oblasna muzička škola (1920; klavir, solo pjevanje, gudački i puhački instrumenti i teoretski predmeti), Sarajevska filharmonija (1923; prvi predsjednik Bogdan Milanković i prvi dirigenti: Aleksandar Lukinić, Josip Roždjalovski, Edo Křenek, Beluš Jungić) i Narodno pozorište, osnovano 1921. godine. Izvode se forme nacionalnog romantizma (F. Maćejovski, B. Jungić i dr.). Nastavlja se djelatnost pjevačkih društava, začeta u ranijem razdoblju, a javljaju se i nova društva (»Pelagić«, »Proleter«).

Novi uvjeti nakon II. svjetskog rata omogućili su sve oblike glazbenog djelovanja po uzoru na razvijenije sredine. U Sarajevu je 1945. godine otvorena Državna srednja muzička škola (a nakon nje, srednje škole u Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli) i Muzička akademija 1955. godine, pošto je doveden značajan nastavnički kadar iz Zagreba, Ljubljane i Beograda. Stalna Opera osnovana je u Sarajevu 1946., a uz nju od 1950. djeluje stalni baletni ansambl i baletni studio. God. 1948. osnovan je Simfonijski orkestar NR BiH (od 1953. Filharmonija), koji je izvodio standardni i suvremeni jugoslavenski i svjetski repertoar. Također djeluju različiti stalni komorni ansambli te ansambli za suvremenu glazbu.

Udruženje muzičkih umjetnika okuplja mnogobrojne istaknute izvođače, Udruženje kompozitora BiH razvija izdavačku djelatnost. Muzikologija nema veće tradicije, a u 1970-ima ističe se Zijo Kučukalić (od 1967. glavni urednik časopisa »Zvuk«). Etnomuzikologija je doživjela velik napredak u skupljanju i obradbi folklornih napjeva i izradbi znanstvenih studija (C. Rihtman, Vlado Milošević, Ankica Petrović). Skladateljstvu su prinos dali mnogobrojni umjetnici iz drugih središta (B. Papandopulo, Božidar Trudić, I. Brkanović, R. Radica, Dane Škerl, Anton Lavrin). V. Miloševića i C. Rihtmana, autore koji svoj rad zasnivaju na elementima folklora, slijedi Avdo Smailović, dok M. Pozajić, M. Stahuljak, Branko Grković i M. Špiler znalački njeguju iskustva europskih škola, razvijajući posebno orkestralni kolorit. Nada Ludvig-Pečar piše pretežno komornu glazbu, kao i Anđelka Bego-Šimunić i Milan Jeličanin, autori skloni neoklasičnomu i neoromantičnomu izrazu. Među suvremenije orijentiranim skladateljima ističu se Vojin Komadina, Josip Magdić, M. Miličević i neki mlađi autori.

Nakon uspostave Federacije promjene su drastične u društvenom i političkom određenju, a posljedice na području glazbene umjetnosti izrazito su osiromašenje svih oblika glazbenog stvaralaštva i izražavanja te ponovno traganje za posebnim i zajedničkim u kompozitorskom radu.

Folklorna glazba u BiH ispunjava višeznačne tradicijske i društvene uloge kroz posebne oblike: uspavanke, tužaljke za umrlim, sevdalinke, svatovske obredne oblike magijskoga karaktera (čaroice, lazarice), a posebno kroz razlike glazbenih vrsta i sadržaja u selu i u gradu. Instrumentalna je glazba raznovrsna i razvila se u sredinama sličnih povijesnih okolnosti: rogovi, svirale, diple, bubnjevi, gusle i dr.

Popularna je glazba u 1960-im doživjela poseban procvat (vokalnoinstrumentalni sastavi Indeksi i Bijelo dugme). Svježinom izraza tekstova i glazbe ta se produkcija istaknula i izvan granica BiH.

Kazalište

Početci kazališnog djelovanja u Bosni sežu u prvu polovicu XV. st. Nositelji su mu dvorski žongleri, bufoni, svirači i zabavljači što su ih Dubrovčani razmjenjivali s bosanskim vladarima. Kazališni se tragovi od prve polovice XVI. st. gube, a ponovno se nalaze tek u drugoj polovici XIX. st., kada ugledni pojedinci (među inima učitelji i inozemni konzuli) ugošćuju izvedbe diletantskih družina u privatnim prostorima. Potkraj XIX. st. (1874–83) davale su se nabožne predstave u franjevačkom samostanu u Fojnici. Ne zna se kada su Turci Bosni donijeli pučku scensku igru Karađoz (turski: crnooki); riječ je o podvrsti lutkarskoga kazališta, u kojem su likovi figure izrezane iz jarko obojenih komada kože, tipiziranih značajki i podudarnih odnosa koji se variraju od izvedbe do izvedbe. Predstava prikazuje dogodovštine pučkog lika Karađoza, obdarena mudrošću i duhom, u kontekstu aktualnih, lokalnih i svjetskih političkih zbivanja. Posljednje takvo kazalište (vlasnik Hasib Ramić) zamrlo je 1930. Začetnici modernoga kazališnog života opet su putujuće družine iz Srbije, Vojvodine i Hrvatske, no rad im onemogućuju austrougarske vlasti, promičući njemačke i madžarske trupe; u takvim okolnostima 1881. Heinrich Spira osniva Njemačko kazalište u Sarajevu (Deutsches Theater in Sarajevo), kojemu se podiže i zgrada, prva takve vrste, koja je 1894. izgorjela, a doskora je i kazalište prestalo s radom. Prvo bosanskohercegovačko narodno kazalište, koje se poslije prozvalo srpskim, osnovao je 1898. tuzlanski amater Mihajlo Ž. Crnogorčević, no ono je ubrzo propalo. God. 1903. osnovao je Bogoljub Nikolić u Sarajevu Prvo srpsko narodno pozorište, koje je već sljedeće godine propalo, 1912. osniva se Srpsko diletantsko pozorište u Sarajevu, a 1913. Zemaljsko narodno pozorište kojim upravlja hrvatski književnik M. Begović. Potkraj 1917. redovito djeluju Radnička pozornica i jedna putujuća družina, a nakon svršetka rata kazališni život obilježen je mnogim družinama i gostovanjima iz Rusije i Beograda. Prvo stalno kazalište, Narodno pozorište u Sarajevu, osnovano je 1919. S radom je počelo 5. X. 1920., isprva turnejama a 1921. i stalnim sarajevskim repertoarom koji tvore nacionalni i svjetski klasici, a nešto poslije lakši komadi i operete. God. 1926. ravnateljem mu je postao B. Nušić, koji je nastojao uvesti organizacijski i financijski red; on je obnovio zgradu i kazalište spojio sa splitskim, pa se kazalište preimenovalo u Narodno pozorište za Zapadne oblasti u Sarajevu. Nušić odlazi 1930., ne dospjevši konsolidirati instituciju. Staro se ime 1935. vraća i kazalište nastavlja s radom sve do 1941., kada se preimenuje u Hrvatsko državno kazalište, s Ahmedom Muradbegovićem kao intendantom. Sredinom 1944. osniva se na teritoriju pod partizanskom vlašću Centralna pozorišna grupa BiH, koja 26. V. 1945. izvedbom u slobodnom Sarajevu obilježuje početak suvremene povijesti Narodnoga pozorišta, koje će doskora (1950–52) obuhvaćati i Operu i Balet. Isprva orijentiran prema tzv. angažiranoj, naprednjačkoj dramatici, dramski se repertoar uglavnom oslanja o domaće i svjetske klasike, a 1970-ih više se okreće srednjem i mlađem naraštaju bosanskohercegovačkih dramskih pisaca. God. 1977. zgrada se rekonstruira i proširuje. Kazalište se razvija i u drugim gradovima BiH: u Banjoj Luci 1930., a ostala nakon II. svjetskog rata, u Mostaru 1949., Tuzli 1949., u kojoj se 1957. pokreće i kazališni časopis Pozorište, te Zenici 1950. Usuprot klasičnom repertoaru sarajevskoga Narodnoga pozorišta usmjeruje se djelovanje Malog pozorišta, poslije Kamernog teatra ’55 u Sarajevu, što ga je 1955. osnovao Jurislav Korenić, s namjerom da njeguje eksperimentalni pristup, a u okviru iste inicijative osnovao je 1960. i Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, uglednu smotru komornoga kazališta. Od 1950. djeluje i Gradsko pionirsko pozorište, isprva samo s dječjim a od 1964. i profesionalnim ansamblom, koji se 1977. spaja s Lutkarskim kazalištem i tek tada dobiva vlastitu pozornicu. Kazališna djelatnost ne zamire ni tijekom ratnih devedesetih, premda se radi u znatno manjem opsegu i bez osnovnih radnih uvjeta. Umjetnici se okupljaju na pojedinim projektima bez obzira na pripadnost određenoj kazališnoj kući, najčešće u Kamernom teatru, koji izvodi najveći broj predstava, no i Narodno pozorište u Sarajevu 1992–96. uspjelo je postaviti sedam premijera, pretežito suvremenih domaćih i inozemnih autora.

Film

Prva projekcija održana je 27. VII. 1897. u Sarajevu, gdje se 1907. otvara prvo stalno kino. Na području BiH prva snimanja (dokumentaristička) od 1902. izvode stranci, najprije francuska kompanija Pathé. Pionir je domaćega filma Hrvat A. Valić, koji je, primjerice, snimao Sarajevo na dan atentata (28. VI. 1914) na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Nakon II. svjetskog rata u Zagrebu i Beogradu školuju se prvi filmski profesionalci, a od 1947. filmsku djelatnost organiziraju Komisija za kinematografiju BiH i poduzeće Bosna film osnovano iste godine. Najprije se realiziraju prilozi za filmske novosti »Mjesečnik« i dokumentarni filmovi. Prvi igrani film »Major Bauk«, Nikole Popovića, snimljen je 1951. Proizvodnja postupno raste (od 1960-ih do 1980-ih 4 do 5 igranih filmova godišnje), a od redatelja se ističu Hajrudin Krvavac, V. Filipović, Milutin Kosovac, Bato Čengić, Boro Drašković, Mirza Idrizović, Nikola Stojanović, Vesna Ljubić, Bakir Tanović, Nenad Dizdarević, Ademir Kenović, a E. Kusturica, djelujući od početka 1980-ih, stekao je ugled jednoga od najznačajnijih redatelja suvremenoga svjetskog filma. Međunarodne uspjehe postigli su 1960-ih dokumentaristi tzv. Sarajevske škole dokumentarnoga filma, okupljeni u poduzeću Sutjeska film. Iako znatno manjeg opsega, proizvodnja se održala i za rata u prvoj polovici 1990-ih.

Prosvjetne, znanstvene i kulturne ustanove

U razdoblju nakon II. svjetskog rata u Bosni i Hercegovini osnovano je više kulturnih, prosvjetnih i znanstvenih ustanova kojih se djelovanje uklapa u opće tokove društvenoga razvoja. Prije II. svjetskog rata BiH nije imala važnijih znanstvenoistraživačkih organizacija i nijedno sveučilište; osim fakulteta, viših škola i akademija 1980. bile su registrirane još 43 znanstvenoistraživačke organizacije. God. 2012. samo u Federaciji BiH bilo je 6 sveučilišta (u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću i dva u Mostaru), 66 fakulteta, 5 akademija i 1 visoka škola. U Republici Srpskoj bila su 2 sveučilišta (u Banjoj Luci i Istočnom Sarajevu) sa 30 fakulteta i 3 akademije, te 2 visoke škole (u Prijedoru i Trebinju), a to je ukupno u BiH 107 visokoškolskih institucija (96 fakulteta, 8 akademija i 3 visoke škole). Istaknuto mjesto na području obrazovanja ima Univerzitet u Sarajevu s 23 fakulteta i 3 akademije, a zatim sveučilišta u Tuzli s 12 fakulteta i 1 akademijom, Zenici s 8 fakulteta, Bihaću sa 6 fakulteta i 1 visokom školom, Univerzitet »Džemal Bijedić« u Mostaru sa 7 fakulteta, dok Sveučilište u Mostaru ima 10 fakulteta i 1 akademiju. Važnu ulogu imaju i Univerzitet u Banjoj Luci s 15 fakulteta i 1 akademijom i Univerzitet u Istočnom Sarajevu s 15 fakulteta i 2 akademije. U BiH djeluje i više privatnih sveučilišta, visokih škola i drugih znanstvenoistraživačkih organizacija.

Od drugih važnih kulturnih ustanova u BiH, 1980. bilo je 6 profesionalnih, 5 dječjih i 15 amaterskih kazališta, 366 znanstvenih i narodnih te više od 650 školskih knjižnica. God. 1999. samo u Federaciji BiH bilo je 80 narodnih knjižnica, koje su prije imale status općinskih i radile su u okviru Centara za kulturu (po županijama/kantonima: Unsko-sanska županija /Unsko-sanski kanton 9, Posavska županija /Posavski kanton 5, Tuzlansko-podrinjska županija /Tuzlansko-podrinjski kanton 17, Zeničko-dobojska županija /Zeničko-dobojski kanton 12, Istočnobosanska županija /Istočnobosanski kanton 5, Srednjobosanska županija /Srednjobosanski kanton 14, Neretvanska županija /Neretvanski kanton 6, Zapadnohercegovačka županija /Zapadnohercegovački kanton 3, Sarajevska županija /Sarajevski kanton 7, Hercegovačka županija /Hercegovački kanton 2), 41 visokoškolska knjižnica i oko 40 specijalnih. Osobito su važne Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu te Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske u Banjoj Luci. Istodobno u Federaciji BiH postoji 13 kazališta, od toga 8 profesionalnih, 4 amaterska i 1 dječje. Među kulturnim institucijama osobito su važne Narodno pozorište u Sarajevu, Zemaljski muzej u Sarajevu, Historijski muzej (bivši Muzej revolucije BiH) u Sarajevu, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, Muzej Unsko-sanskoga kantona u Bihaću, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Muzej grada Sarajeva, Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Historijski arhiv u Sarajevu, Arhiv Bosanske krajine u Banjoj Luci (danas Arhiv Republike Srpske), Arhiv Hercegovine u Mostaru, Arhiv Tuzlanskog kantona u Tuzli te Kantonalni arhiv u Travniku, a do rata 1992. djelovali su i Muzej Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću, Muzej Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, Muzej Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, Spomen-muzej »25. maj« u Drvaru, Muzej »Kozara« u Prijedoru, Muzej Fočanskoga perioda NOB-a u Foči te radnička sveučilišta u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Doboju i Bihaću. U Banjoj Luci, Zenici, Brčkom, Jajcu, Trebinju i Zavidovićima postoje domovi kulture, a mjesta poput Trebinja, Visokog, Doboja i Travnika imaju i svoje zavičajne muzeje. Za bogatu izdavačku djelatnost u BiH zaslužna su osobito izdavačka poduzeća »Svjetlost« i »Veselin Masleša« (danas »Sarajevo Publishing«) u Sarajevu. Za očuvanje spomenika prošlosti brinu se Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Sarajevu, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Tuzli, Zavod za zaštitu kulturno-historijske baštine Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru te Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Banjoj Luci. Na području kazališne kulture, osim već spomenutoga Narodnog pozorišta, u Sarajevu djeluju još Kamerni teatar 55, Sarajevski ratni teatar (SARTR) i Pozorište mladih te narodna kazališta u Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru i Zenici. Među mnogobrojnim registriranim znanstvenim ustanovama na teritoriju BiH postoje instituti iz područja prirodnih znanosti (Seizmološki zavod), potom instituti tehničkih znanosti, instituti iz područja poljoprivrednih, šumarskih i veterinarskih znanosti, instituti medicinskih te instituti društvenih znanosti. U području društvenih znanosti plodnu aktivnost razvijaju Institut za istoriju, Orijentalni institut te Institut za jezik u Sarajevu. Potkraj 1990. obnavljaju rad kulturno-prosvjetna i potporna društva, hrvatsko Napredak, bošnjačko Preporod i srpsko Prosvjeta.