struka(e): zoologija | geologija
ilustracija
ŠPILJE, Cerovačke pećine
ilustracija
ŠPILJE, Horvatova pećina
ilustracija
ŠPILJE, Lukina jama
ilustracija
ŠPILJE, tlocrt špiljskoga sustava Đulin ponor – Medvedica u Ogulinu

špilje (grč. σπήλαιoν), prirodne podzemne šupljine u obliku horizontalnih kanala, najčešće neravna dna; špilje se katkada nazivaju i pećinama, premda se pećinama uglavnom smatraju polukružna udubljenja u hridinama i stijenama. Špilje u obliku vertikalnih kanala ili pukotina različitih promjera, a ponegdje i velikih dubina, nazivaju se jamama. U vulkanskim, granitnim i gnajsnim stijenama špilje su većinom rijetke i manjih izmjera. Najveći dio špilja nastao je u sedimentnim, topljivim stijenama kemijskim (korozijskim) ili mehaničkim (erozijskim i abrazijskim) djelovanjem vode. Špilje nastale korozijskim djelovanjem vode česte su i najveće u području okršenih naslaga, tj. u karbonatnim stijenama koje se pretežito sastoje od vapnenca (kalcijev karbonat), dolomita (kalcij-magnezijev karbonat) te konglomerata i breča. Oborinska voda ponire s površine u podzemlje kroz rasjede i pukotine u vapnencima različite kompaktnosti i litologije, postupno ga otapa, proširuje pukotine i turbulencijom svojega toka, u kojem ima pješčano-kamenoga agregata, oblikuje od njih različito široke ili visoke kanale. Pošto se snizi razina podzemnih voda, započinju u kanalima i erozijski procesi, koji kanale još više proširuju i tako nastaju raznolike šupljine i podzemne dvorane. Glavni kanal špilje često se, zbog tektonske razlomljenosti sedimenata, račva i rasprostire u mnogobrojne bočne kanale, tvoreći špiljski ili jamski sustav, često i vrlo velikih duljina. Izmjere špilja, njihovi oblici i izgled ovise o vrsti i značajkama karbonatnih naslaga (uslojenost ili kompaktnost), te o brojnosti i rasporedu pukotina i rasjednih linija stvorenih endogenim silama. Veličina je špiljskih otvora različita, od izmjera jedva prolaznih za čovjeka do desetak pa i do stotinu metara, a duljina špilja od nekoliko desetaka metara do više stotina kilometara. Duljinom špilje smatra se zbroj duljina svih kanala prolaznih za čovjeka, tj. aktualna duljina cijeloga poznatoga špiljskoga sustava, koji se u mnogim špiljama i dalje istražuje. Špilje su vrlo bogate različitim geomorfološkim tvorevinama, koje nastaju zbog stalnoga procjeđivanja površinske, oborinske vode kroz karbonatne naslage. Pritom voda, u kojoj ima ugljikova dioksida, otapa kalcijev karbonat i zasićuje se kalcijevim bikarbonatom te se isparuje na mjestima na kojima prodire i kaplje iz naslaga, pa se ponovno taloži čisti vapnenac u obliku siga, sigastih stupova, prevlaka, saljeva, zavjesa, kaskada i ostalih špiljskih tvorevina neočekivanih izgleda, nagiba i veličina.

U geološkoj prošlosti špilje su bile zaklon mnogim životinjama (špiljski medvjed, lav, leopard, hijena i dr.), pa se u zemljanim naslagama špilja, većinom okrenutih prema jugu ili iznad kakva vodenog izvora, mogu naći kosti ondašnjih živućih životinjskih vrsta, što omogućuje rekonstrukciju ondašnje faune. Životinje prilagođene uvjetima života u špiljama obuhvaćene su pojmom špiljska fauna. Razlikuju se: prave špiljske životinje, koje trajno žive pod zemljom (eutroglobionti), životinje koje se susreću u sličnim uvjetima i na površini zemlje (hemitroglobionti) i one koje iskorištavaju špilje kao mjesto zimovanja, sna i sl. (pseudotroglobionti). Zbog specifičnih uvjeta (stalna niska temperatura, 8 do 10 °C, smanjena količina kisika, visoka vlažnost, nestašica svjetla), eutroglobionti su se građom tijela prilagodili okolišu pa imaju uglavnom reducirane oči i smanjenu pigmentiranost, a osobito osjetljiva osjetila za miris i opip. Velik se dio tih životinja, zbog nestašice bilja, hrani izmetinama šišmiša, različitim otpadcima i bakterijama. U toj fauni prevladavaju kukci, rakovi, pauci, stonoge, školjkaši i neke skupine crvolikih beskralježnjaka. Od kralježnjaka eutroglobiontima pripadaju neke vrste riba u Africi i Americi, neki vodozemci u Americi i Europi (→ čovječja ribica). Od sisavaca u špiljskoj su fauni samo šišmiši (pseudotroglobionti), koji danju u velikim skupinama spavaju u špiljama, a ondje provode i zimski san. U špiljama i jamama Hrvatske nalazimo endemske vrste vodenih puževa, rakušaca, lažištipavaca, pauka, stonoga i kornjaša (→ endemi). Prednji dijelovi špilja bili su u prapovijesno doba i vrlo povoljna nastamba za čovjeka, pa se u njima mogu naći i ulomci kamenoga oruđa, keramike, ostatci ljudskih kostiju i ostalih dokaza nekadašnje njegove prisutnosti. U novije doba špilje se, osim kao turistički objekti, sve više iskorištavaju i za neke vrste skladištenja. Istraživanjem špilja, njihovim postankom, fizikalnim i kemijskim procesima te kretanjem podzemne vode u špiljama bavi se speleologija.

Među najdulje špilje u svijetu ubrajaju se: Mamutska špilja (Mammoth Cave, 667,8 km) i Jewel Cave (335,5 km) u SAD-u, sustav Sac Actun – Dos Ojos (376,2 km) i Ox Bel Ha (271 km) u Meksiku, Shuanghedong (257,4 km) u Kini, Optimistična (257 km) u Ukrajini, Wind Cave (248,1 km) i Lechuguilla Cave (242 km) u SAD-u, Clearwater Cave (Gua Air Jernih, 236,8 km) u Maleziji, Hölloch (204,2 km) u Švicarskoj i dr., a među najdublje: Verjovkinova jama (2212 m), Krubera (Voronja, 2197 m) i Sarma (1830 m) u Gruziji, Lamprechtsofen (1735 m) u Austriji, Mirolda – Lucien Bouclier (1733 m) i Jean Bernard (1626 m) u Francuskoj, sustav Cerro del Cuevón (1589 m) u Španjolskoj i dr.

U Hrvatskoj je na prostoru cjelovitoga dinarskoga krša i nekih sjevernih dijelova s naslagama vapnenca poznato više od 8000 speleoloških objekata (špilja, jama, ponora, sniježnica). Od toga broja na špilje otpada približno jedna trećina, od kojih je oko 80% istraženo. Neke od njih svojim arheološkim iskopinama svjedoče o izumrlom životinjskom svijetu i o prapovijesti ljudskoga roda, kao što su npr. polušpilja na Hušnjakovu u Krapini, Cerovačke špilje kraj Gračaca, Vindija kraj Ivanca, Šandalja kraj Pule, Veternica na Medvednici, Medvjeđa špilja kraj Lokava, Gospodska špilja u blizini Vrlike, Grapčeva špilja kraj Humca na Hvaru, Vela špilja na Korčuli i dr. (→ arheološka nalazišta). Mnoge su pak špilje u Hrvatskoj poznate po izvanrednoj ljepoti i bogatstvu špiljskih tvorevina, pa su uređene i kao turistički objekti, a više od njih dvadesetak proglašeno je zaštićenom geomorfološkom prirodnom spomeničkom baštinom, npr. Modra špilja na Biševu, Cerovačke špilje kraj Gračaca, Lokvarka kraj Lokava, Vrelo kraj Fužina, Vrlovka kraj Ozlja, Vranjača na Mosoru, Baraćeve špilje kraj Rakovice, Manita peć u Paklenici, Biserujka na Krku, Samograd kraj Perušića itd.

Najdulji speleološki objekti u Hrvatskoj*

Naziv Lokacija Duljina (m)
Jamski sustav Crnopac Crnopac, Velebit 53 299
Sustav Đulin ponor – Medvedica Ogulin 16 396
Sustav Panjkov ponor – Muškinja Rakovica 13 052
Munižaba Crnopac, Velebit 9715
Špiljski sustav Tounjčica Tounj 9904
Sustav Jopićeva špilja – Bent Brebornica, Kordun 6710
Slovačka jama Velebit 6416
Jama kod Rašpora Ćićarija, Istra 6080
Veternica Medvednica, Zagreb 5996
Kotluša Cetinska krajina 4843
Donja Cerovačka špilja Gračac 4058
Gornja Cerovačka špilja Gračac 4035
Gospodska špilja Vrlika, Cetina 3111

Najdublji speleološki objekti u Hrvatskoj*

Naziv Lokacija Dubina (m)
Sustav Lukina jama – Trojama Hajdučki kukovi, Velebit 1431
Slovačka jama Rožanski kukovi, Velebit 1324
Nedam Hajdučki kukovi, Velebit 1226
Jamski sustav Velebita Hajdučki kukovi, Velebit 1026
Jama Njemica Biokovo 934
Mokre noge Biokovo 831
Jamski sustav Crnopac Crnopac, Velebit 797
Amfora Biokovo 788
Meduza Rožanski kukovi, Velebit 706
Vilimova jama Biokovo 589
Patkov gušt Gornji kuk, Velebit 553
Jama Olimp Begovački kuk, Velebit 537
Ledena jama u Lomskoj dulibi sjeverni Velebit 536

*Stanje u studenome 2020.

Citiranje:

špilje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 9.10.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/59841>.