pismo, u najopćenitijem smislu riječi, konvencionalni sustav vizualnih (najčešće grafičkih) ili rjeđe taktilnih i sličnih znakova kao sredstvo za bilježenje i čuvanje jezičnih poruka i tekstova. Tijekom tisućljetne povijesti pismo je bilo pod utjecajem magije, religije i mistike, a bilo je uvjetovano i stalnim promjenama materijala kao podloge (stijena, drvo, koža, kost, pergament, papir itd.) te sredstava kojima se pisalo (šilo, štapić, olovka itd.) i tehnikama pisanja.
1. U lingvistici, sustav vizualnih znakova (slika, simbola, znakova za slogove ili glasove te njihovih kombinacija) za prijenos jezične poruke, koji odlikuje visok stupanj konvencije u pojedinim jezičnim zajednicama. U takvim uvjetima čitatelji mogu poruku u više navrata jednako pročitati, pa pismo omogućuje da se obavijest sačuva sve dok se čuva podloga i znakovi na njoj. Prema Davidu Diringeru, pismo je vizualni ekvivalent mišljenja i govora kojim se omogućuje čuvanje (poruka) u vremenu i prenošenje u prostoru. Osnovna razdioba pisama počiva na odnosu najmanjih vizualnih jedinica prema elementima (govornoga) jezika. Pretpismenošću (semasiografijom) naziva se slikovno pismo, piktografi, koji nemaju sustavan odnos između znakova (crteža) i elemenata jezika; karakteristični su primjeri prapovijesni identifikacijsko-mnemotehnički znakovi te znakovi-registratori. Praslavenski korijen pьs- (šaranje, bojenje) također upućuje na to. Pretpostavlja se da je pojmovno, ideografsko pismo nastalo shematiziranjem piktografa i čvršćim konvencionaliziranjem izgovora, pa čini prijelazan stadij prema glasovnomu pisanju. Fonografska se pisma (kojima se struktura poklapa sa strukturom govornoga jezika) dijele prema tomu odnose li se pismovni znakovi uglavnom prema riječi (logografsko pismo, npr. kinesko), riječi ili slogu (logosilabičko, npr. sumersko), slogu (silabičko, npr. feničko) ili glasu (alfabetsko ili slovno; uvođenjem slova za vokale prvo se ustanovilo u grčkom pismu). Spomenuti niz ne odslikava pravocrtan povijesni razvoj. Posve logografska pisma i ne postoje, a u suvremenim se tekstovima pisanima alfabetskim pismima mogu pronaći logogrami (npr. brojke) i silabogrami (oznake pri nabrajanju: a, b, c…). Pojedina pisma razvijaju svoje inačice s obzirom na funkciju tekstova (npr. kod alfabetskih: majuskulna, minuskulna, kurzivna), na prostor i na vrijeme primjene. Znanstvena disciplina koja se bavi općim razvojem pisma naziva se gramatologija, povijesne i prostorne mijene pojedinoga pisma proučava paleografija, a uporabu pisma u sastavljanju teksta (pisanje) grafolingvistika.
Povijesni razvoj pisma. Početci pismovnih sustava datiraju već u IV. tisućljeće pr. Kr. u civilizacijama Mezopotamije. Začetci pojave pisma nalaze se u prvim prikazima ceremonija te događaja iz života vladara i osoba. Pojednostavnjivanjem, odn. shematiziranjem slikovnih prikaza dolazi se do piktograma, koji je osnovni element piktografije, sljedeće faze u razvoju pisma. Takvo pismo naziva se slikovno, piktogramsko ili piktografsko. U njem grafički znak označava doslovce ono što i predstavlja, tj. nacrtani čovjek znači čovjeka, kuća kuću i sl. Sljedeća je faza u razvoju pisma povezivanje pojmova i njihovo izražavanje s pomoću slika, ali ne više doslovnoga nego prenesenog asocijativnog značenja. Osnovna je jedinica toga pisma »pojam«, tj. ideogram, koji se naslanja na leksičke govorne jedinice, ali s umanjivanjem ilustrativne, a pojačavanjem simbolične vrijednosti. Takvo pismo naziva se ideogramskim ili ideografskim (→ ideografija). Najstarija pisma starih civilizacija svoje početke imaju u slikovnom pismu, koje se s vremenom pretvara u ideogramsko na putu prema fonetskomu. To su pisma Sumera, Egipta i Kine. Danas je najbolje poznat pismovni sustav Egipta. Na osnovi njega uočeno je da se u egipatskom hijeroglifskom pismu pojavljuju neki elementi fonetizacije. Riječ je o znakovima za slogove, a ne za glasove. Takva tendencija uočena je pri istraživanju Narmerove palete, na kojoj su fonogramima, koji su slični rebusima, napisana imena. Ta se stara pisma po nekim klasifikacijama smatraju analitičkim pismima jer su složena od različitih komponenata, odn. slika i znakova. Iskorak prema fonetizaciji, tj. fonetskomu pismu u kojem jedan znak-grafem predstavlja jedan glas-fonem, učinili su semitski narodi na istočnim obalama Sredozemnoga mora. Slika-piktogram sveo se na znak koji odgovara jednomu glasu i time se postigla mogućnost više kombinacija pri izražavanju različitih sadržaja. Prapočetci fonetizacije utvrđeni su polovicom II. tisućljeća pr. Kr. na području Kanaana, gdje su se nalazila velika trgovačka središta Tir (danas Sur), Sidon (Sajda), Ugarit (Ras Šamra) i Biblos. Značajka je tih akrofonetskih zapisa da fonetske vrijednosti znakova potječu od početnih glasova piktograma (tj. početnih glasova riječi koje odgovaraju piktogramima) iz kojih su se razvili. Fonetsko pismo prozvano je alfabetom. U Ugaritu se upotrebljavalo posebno glasovno klinovo pismo (klinopis) s trideset znakova, ali ga je istisnuo jednostavniji fenički alfabet. Na putu od piktografskoga prema fonetskomu pismu stoji i kretsko pismo linear B. To pismo grčkoga jezika odgonetnuto je, dok je starije kretsko pismo linear A još uvijek nerazjašnjeno, jer je služilo za bilježenje nepoznatoga, minojskoga jezika. Ipak, smatra se da je ono prijelazna varijanta prema glasovnomu pismu. Potkraj II. tisućljeća Feničani su poznavali i upotrebljavali pismo od 22 slova koja su odgovarala suglasnicima, a samoglasnici su se podrazumijevali. Takav sustav odgovarao je semitskim konsonantskim jezicima. Takvi su bili aramejski i hebrejski jezik, koji su stvorili vlastita pisma na istim temeljima. Židovi su razvili uglato hebrejsko pismo. Kako se aramejski jezik rabio u svakodnevnom životu na cijelom području istočnoga Sredozemlja, utjecao je na nastanak arapskoga pisma u IV. st., koje će se proširiti arapskim osvajanjima tek u VII. i VIII. st. Sljedeći korak prema modernom europskom alfabetu, odnosno abecedi, bilo je prilagođavanje feničkoga pisma indoeuropskomu grčkom jeziku. Grci su od Feničana prihvatili alfabet i oblikovali ga u VII. st. pr. Kr. tako što su pojedine feničke znakove prilagodili grčkim glasovima kojih u semitskom jeziku nema, a preostale znakove iz feničkoga pisma samoglasnicima u grčkom jeziku. U početku su Grci pisali bustrofedon kao i u semitskim pismima, tj. naizmjence na lijevo i na desno, a od V. st. pr. Kr. s lijeva na desno. Najstariji zapisi grčkim alfabetom očuvali su se na keramici i kamenu. Ta su slova, kao i ona knjižna, majuskulnog oblika. U IV. st. pr. Kr. knjižno grčko pismo počelo se zaobljivati, a rabilo se u državnoj upravi i književnosti; naziva se uncijalom, a njegova inačica manjih slova poluuncijalom. Tek u bizantsko doba kao pismo svakodnevnih potreba razvio se grčki oblik minuskule. Grčkom kolonizacijom južne Italije Etruščani su došli u dodir s grčkim pismom koje još nije bilo standardizirano te su ga oko VIII. st. pr. Kr. preuzeli i prilagodili svojemu neindoeuropskom jeziku. Etrursko pismo sastojalo se od 26 znakova semitskog i grčkoga podrijetla, a pisalo se uglavnom na desno, ali i bustrofedon. Nestalo je potkraj stare ere, a na njegovim su temeljima stanovnici Lacija, koji su govorili latinskim jezikom, sastavili svoje pismo, preuzevši 21 slovo od Etruščana i poslije još dva (Y i Z) od Grka pa je tako nastao latinski alfabet, odn. abeceda. Latinska se abeceda u rimskom razdoblju, kao i tijekom srednjega vijeka, sastojala od 23 slova. U XVII. st. razlučeni su grafemi U i V te I i J kao predstavnici zasebnih fonema, a uveden je i grafem W, pa od tada latinska abeceda ima 26 slova. Tijekom vremena ona se oblikovala i pojavljivala u niz inačica. Latinsko pismo rimskoga doba dijeli se na epigrafska i knjižna. Epigrafska su pisma arhajska, kvadratna, rustična i kurzivna, a knjižna su pisma elegantna i rustična kapitala, kurzivna majuskula i kurzivna minuskula te uncijala i poluuncijala. U srednjem vijeku glavna su pisma prekarolina, karolina, gotica i humanistika te skupina nacionalnih pisama beneventana, merovingika, vizigotika i inzularna pisma. Danas se upotrebljavaju različiti derivati humanistike. Latinsko je pismo tijekom srednjega vijeka postupno postalo pismo i drugih europskih nacionalnih jezika, a ne samo latinskoga; najprije onih romanskoga podrijetla, a poslije i drugih. Europski narodi poznavali su kroz povijest i druga pisma. Germani su se već u doba Rimskoga Carstva služili svojim pismovnim sustavom zvanim rune. Bilo je poznato više inačica toga pisma koje se upotrebljavalo od I. pa sve do početka XIII. st., kada je u potpunosti bilo istisnuto latinskom abecedom. U početku su tim pismom bili pisani kultni i magijski zapisi, a od X. st. u Skandinaviji čak i kršćanski tekstovi. Kelti u Irskoj i Britaniji razvili su ogamsko pismo. Ono je imalo magijski značaj i njime su se služili druidi, keltski svećenici. Sastojalo se od kosih i ravnih crta za suglasnike i kružića za samoglasnike. Iz uporabe je bilo istisnuto tijekom V. i VI. st., kada su Kelti primili kršćanstvo.
Doselivši se u novu domovinu, Hrvati su kao službeni jezik upotrebljavali latinski sve do sredine XIX. st., pa tako i latinsko pismo. S druge strane na hrvatskom povijesnom prostoru za svoj jezik Hrvati su rabili dva pisma, glagoljicu i hrvatsku ćirilicu, a u XIV. st. pojavili su se prvi tekstovi na hrvatskom jeziku pisani latinicom.
2. Sustav znakova (ideograma, znakova za slogove ili glasove) za bilježenje nekog jezika (npr. kinesko pismo, grčko pismo, glagoljsko pismo, ćirilično pismo, latinično pismo).
3. Način pisanja (rukopisno pismo, kurzivno pismo, tiskarsko pismo itd.), a u prenesenom smislu tipičan način oblikovanja tekstova ili tipičan pristup tematici u tekstovima (npr. žensko pismo, vojničko pismo, revolucionarno pismo i sl.), te općenito stil pristupa stvarima.
