Petrinja, grad u Pokuplju, 14 km jugozapadno od Siska; 12 963 st. (2021). Leži na utoku Petrinjčice u Kupu, na 106 m visine, uz ceste Velika Gorica–Hrvatska Kostajnica i Sisak–Glina. Najveće je i gospodarski najznačajnije središte Banovine (Banija). Mesna industrija (»Gavrilović«); proizvodnja građevnoga materijala (opeka). Župna crkva sv. Lovre (1780; srušena 1991/92., faksimil izgrađen 2004), kapela sv. Roka (1823; groblje), crkva sv. Ilije, kapela sv. Katarine (XIX. st.), kapela sv. Benedikta (1806; groblje), kapela sv. Ivana Nepomuka (1801) i kapela Presvetoga Trojstva (1832); pravoslavna crkva sv. Nikole (1789; groblje); više kasnobarokno-klasicističkih kuća. Park, u kojem su nasadi dijelom iz doba francuske vladavine (oko 1810), s velikom dekorativnom fontanom Ferde Ćusa. U Petrinji je podružnica Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek izvan sjedišta fakulteta u Petrinji; do 2007. samostalna Visoka učiteljska škola). Rodno je mjesto prirodoslovca Otona Kučere i slikara Krste Hegedušića (galerija) i dr. – Petrinja se prvi put spominje 1240., kada je od hercega Kolomana dobila privilegij slobodnoga kraljevskoga grada, što je 1242. potvrdio i kralj Bela IV. Arpadović. Od druge polovice XIV. st. izgubila je poseban status i malo-pomalo došla u vlast slavonskih velikaša. Isprva je bila u posjedu Gisingovaca (do 1278), zatim u posjedu Babonića (knezovi Blagajski). Od 1448. vlasnici su joj bili Frankapani, a 1479. knez Martin Frankapan i Doroteja Blagajska darovali su Petrinju Zagrebačkomu kaptolu, čiji su biskupi započeli gradnju utvrde. U tom se stoljeću grad razvio u trgovište, a oko sredine XVI. st. zbog osmanske opasnosti bila je dograđena i pojačana petrinjska utvrda. U XVI. st. Osmanlije su više puta opljačkali i opustošili petrinjsko vlastelinstvo, koje su prvi put osvojili 1531., ali ga je ubrzo oslobodio Ivan Zrinski. Budući da je u slučaju osmanskoga osvajanja utvrda Petrinja mogla poslužiti kao ishodište za napade preko Kupe, prema odluci Hrvatskoga sabora bila je razorena 1543. Nakon osmanskoga osvojenja Hasan-paša Predojević na desnoj je strani Kupe dao sagraditi novu utvrdu (1592). Nekoliko puta opsjedana i spaljivana, 1595. trajno je došla pod hrvatsku vlast. Iste je godine bila utemeljena Petrinjska kapetanija u sastavu Banske krajine, a 1597. sagrađena je, prema suvremenim fortifikacijskim načelima, nova peterokraka utvrda s bastionima, proširena utvrdom na umjetnom otoku uz lijevu obalu Kupe. Time je Petrinja postala polazištem za oslobađanje prostora oko Zrinske gore i Pounja. Na čelu Petrinjske kapetanije od 1615. do 1728. nalazili su se članovi obitelji Erdődy, koji su uživali nasljedno pravo na kapetanska mjesta. Budući da hrvatski ban nije mogao novčano uzdržavati petrinjsku posadu, ta je kapetanija pripala 1618. Varaždinskomu generalatu i ostala u njegovu sastavu do reorganizacije Vojne krajine oko sredine XVIII. st., kada je ponovno bila pridružena Banskoj krajini. Od XVIII. st. u gradu se znatno povećao broj obrtnika; od 1773. Petrinja je bila sjedište velikoga ili glavnoga ceha za cijelu Bansku krajinu, a 1777. dobila je pravo održavanja sajmova. Iste je godine dobila status vojnoga komuniteta, tj. povlaštenoga krajiškoga grada. Od 1809. do 1813. grad se nalazio pod francuskom upravom, a zatim ponovno u sastavu Vojne krajine (do 1881). Slobodnom vojnom općinom postao je 1865., krajiška gradska prava stekao je 1871., a civilnu upravu 1872. Za II. svjetskoga rata Petrinja je bila upravno-sudsko središte Velike župe Gora. Okolica grada (Banija) bila je jedno od žarišta antifašističkoga pokreta. Petrinja je oslobođena u svibnju 1945. Nakon rata doživjela je značajan demografski rast, ponajprije zahvaljujući mesnoj industriji »Gavrilović«; rast je bio posebno visok u razdoblju između 1953. i 1971. god. (1953. imala je 5858 st., a 1971. dosegnula je 12 155 st.), ali se održao i kasnije (1981. imala je 15 778 st., a 1991. god. 18 706 st.). Tijekom Domovinskog rata (1991–95) Petrinja je bila pod okupacijom srpskih snaga. Potkraj 2020. grad i okolica teško su stradali u razornome potresu.
