Kraljević, Miroslav, hrvatski slikar (Gospić, 14. XII. 1885 – Zagreb, 16. IV. 1913). Jedan od najistaknutijih hrvatskih slikara, tvorac vlastite stilske inačice na spoju sezanizma i ekspresionizma, prepoznatljiv po temama iz velegradskog kulturnog i noćnog života.
Školovanje i rani radovi
Iz imućne plemićke obitelji (unuk tiskara Miroslava Kraljevića i sin požeškog župana i državnog odvjetnika Tome Kraljevića), dvije je godine u Beču studirao pravo i neko vrijeme učio slikanje kod Georga Fischhofa. Od 1906. u Münchenu, gdje isprva polazi grafičku školu Moritza Heymanna, a potom upisuje Akademiju likovnih umjetnosti kod Huga von Habermanna koju završava 1910. Ondje se, osim s Nadeždom Petrović, družio s Nastom Rojc, Oskarom Hermanom, Vladimirom Becićem i Josipom Račićem, čineći Die Kroatische Schule, poslije nazvanu münchenski krug.
Isprva slijedi iskustva hrvatskih slikara obrazovanih u Münchenu, ponajviše Celestina Medovića i Nikole Mašića, no i Gustava Courbeta, Édouarda Maneta i Wilhelma Leibla. Iskazujući razvijenu individualnu svijest o sebi, uglavnom slika zavičajni i obiteljski krug, realistične požeške krajolike, vedute i mještane (Pejzaž / Požeška draga, 1908; Kata iz Pleternice, 1909., NMMU; Požeško dvorište, 1910., Gradski muzej Požega, GMP) te portrete rodbine, klasične impostacije figure i sužene, gotovo akromatske game, zasnovane na gradacijama sivoga (Mala s bebom, Portret tete Lujke, 1911., NMMU; Portret strica Toše, 1911., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, MLUO). Pod utjecajem prijatelja impresionista Rudolfa Schramm-Zittaua, slika domaće životinje i ljubimce, pridajući im individualne, čak i portretne značajke, istaknuvši se kao izniman animalist (Paša, 1910; Pastuh Osman, 1910., GMP; Divlje patke i Bik, 1910., Sivac Velebit, 1912., NMMU).
Pariško razdoblje i stvaranje vlastita stila
Nakon liječenja od plućne tuberkuloze u Kraljevici, 1911. dobio je vladinu stipendiju za studij u Parizu, kamo odlazi u rujnu. Ondje kratko polazi Académie de la Grande Chaumière te neko vrijeme radi u atelijeru slikara Romana Kramsztyka.
Boravak u Parizu donio je njegovu slikarstvu složenu preobrazbu izraza. Ne odričući se natruha ornamentalizma i stilizacije, vidljivih u izražajnim profilima i predimenzioniranim formama mišićja (Muški akt / s leđa, 1911., NMMU), okreće se osobnoj interpretaciji Paula Cézannea, razvidnoj u sinteznom pogledu, srodnom koloritu krajolika na prikazima iz pariških parkova (Luksemburški park, 1912., NMMU), aranžmanu mrtvih priroda, isticanju konstruktivnih elemenata slike (Mrtva priroda s dinjom, 1912., Umjetnička galerija, Dubrovnik; Portret strica Lace, 1912) pa i izravnim referencama na Cézannea, ukošenim stablima u pozadini s krošnjama u skali različitih zelenih faseta (Žene u prirodi, 1912). Spojivši Cézanneov pristup s pojednostavnjivanjem sredstava i dramatizacijom pojedinosti, kojom je postizao ekspresivnost, te sa sumornim i nemimetičkim bojama, deformacijom oblika, brzom gestom i slikanjem bez priprema, svođenjem na bitno i karakteristično, sugestivno je obilježio začetak specifične inačice ekspresionizma u hrvatskoj umjetnosti. Apsorbiran životom velegrada, preuzima impresionističku i toulouse-lautrecovsku tematiku urbanoga života te u hrvatsko slikarstvo uvodi sadržaje modernoga grada, a i tabue građanskog društva kao u Djevojci s modrim čarapama i Olimpiji / Velikome aktu (1912., NMMU), gdje položaj akta, ambijent i detalj poput buketa ruža upućuju na kontekst prostitucije, pritom se izravno referirajući na Manetovu Olimpiju. Promatrač često višefokalnog motrišta, scene s ulica, iz parkova i pomodnih salona, društvenog i noćnog života prikazuje polivalentnim, nerijetko iskošenim fotografskim rakursima (Pantheon, 1912; U gostionici / Vive la Joie, 1912., NMMU).
Modernost je pokazao i u religioznim kompozicijama, pogotovo u ikonografskim odstupanjima, poput pomicanja središnjeg motiva raspeća na marginu slike te stavljanja fokusa na Longina i vojnike koji bacaju kocke za Isusovo odijelo (Golgota, 1912., NMMU).
Akvareli, pasteli, crteži i grafike
Još slobodnije je velegradske teme prikazivao u akvarelima i pastelima obilježenima smjelim kadriranjima, funkcionalnom nedovršenošću te spojem linearizma münchenskog Jugendstila i deformativnih obilježja osobnog ekspresionizma (Udvaranje i U pariškoj kavani, NMMU, Folies Bergère, Narodni muzej Srbije, Beograd, Après, MUO, sve 1912). Radio je ilustracije s prizorima iz pariškoga noćnog života za reviju Panurge, a sačuvani su mnogobrojni crteži i grafike scena iz kavana, krčmi, cirkusa, salona i bordela, s konjskih utrka i klizališta. Građanski tipovi – uglađena gospoda i dame, boemi, razvratnici i prostitutke – javljaju se kao protagonisti u situacijama obilježenima raskalašenošću, skandalom, opijenošću, sadizmom i agresijom, nerijetko i humorom te ironijom (Medvjeđi ples, olovka, Grafička zbirka NSK, Tučnjava i U krčmi, suha igla, MUO, Pariške kokote, drvorez, MMSU, Par na sofi, Snubljenje i Otimanje, tuš, sve 1912). Opsesivna erotska znatiželja dolazi do izražaja u slobodnim studijama golih muških i ženskih tijela u erotskim i homoerotskim situacijama (Dama i gospodin za stolom, Lezbijke / Žene kod stola u razgovoru, Erotski prizor i Onanija, Kabinet grafike HAZU, Travestit, MLUO, Žena koja kleči, Grafička zbirka NSK, sve 1912., tuš). U studijama plesnih izvedbi trupe Ballets russes u kazalištu Châtelet, fokus s proporcija i konstrukcije seli pak na imaginaciju i pokret (Prizor iz Ruskog baleta, tuš, Galerija umjetnina Split, Plesačica u pokretu / Tamara Karsavina, olovka i Le Spectre de la rose, tuš, Kabinet grafike HAZU, sve 1912).
Portreti i autoportreti
U portretima prijatelja i kolega dojam letimičnog pogleda na lik postiže malim pomacima od statičnosti i reprezentativnosti, pri čemu iznimnu pozornost posvećuje rukama (Portret slikara Benkovića i Portret slikara Krušlina, 1912., NMMU), a u amblematskom portretu Ante Masovčića prikazao je tip dendija (Bonvivant, 1912., NMMU). Boemskoga životnog stila, svoju fizionomiju i psihologiju bilježio je u autoportretima. U ranijima pomno modelira pojedinosti mobilijara i inventara te dijelove lica, na kojem nastoji zabilježiti stabilno i ozbiljno raspoloženje (Autoportret s prijateljem Olzewskim, 1909; Autoportret sa psom, 1910. i Autoportret s lulom, 1912., NMMU), a u kasnijim likovnim introspekcijama mogućnost razabiranja detalja nestaje, prikazuje se uronjenog u gotovo neidentificirani prostor, neujednačenim, vidljivim potezom sumarno rješava dijelove lica pretvorene u mrlje, a oči u tamne duplje, što se tumači kao izraz svijesti o fatalnosti bolesti i blizine smrti (Autoportret s paletom, 1912., NMMU). Slikarski mu je postupak brz i ekspresivan, a kako dijelove posljednjeg autoportreta (Autoportret, 1912., NMMU) slika prstima, za njega predstavlja i egzistencijalnu činjenicu.
Kiparstvo
Za boravka u Požegi 1910–11. izradio je glavninu malobrojnih kiparskih radova, statuete socijalno-kritičke tematike, ekspresivnosti i grotesknosti izraza (Podvezica, 1910., Tučnjava i Pijanci / Scherzo, 1911., sve bronca, NMMU) te portretne biste u realističnom stilu (Portret Ivane Pacher, 1911., bronca, NMMU) i plakete ugrađene u spomen-ploče postavljene na rodnim kućama istaknutih Požežana (Vjekoslava Babukića, Josipa Eugena Tomića, Janka Jurkovića), među kojima se secesijskom stilistikom ističe Portret oca – Tomo pl. Kraljević (1907., bronca, MLUO).
Značenje i nasljeđe
Kraljević je izlagao na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti 1911., na Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu 1912 (u okviru Saveza Lada) i na izložbi Lade u Zagrebu te samostalno u Salonu Ullrich 1912., gdje mu je priređena i posmrtna izložba 1913., s obzirom na to da se znatno narušena zdravlja potkraj 1912. vratio u Zagreb te uskoro umro.
Prepoznajući modernost i usklađenost sa suvremenim europskim tijekovima u njegovim djelima te poticaj za otpor prema tradicionalizmu, umjetnici sljedeće generacije iskazali su mu počast izlaganjem njegovih crteža na izložbi Proljetnog salona u Zagrebu 1917. Budući da su se mnogobrojni hrvatski umjetnici, poglavito praška četvorica te Marino Tartaglia i dr., u svojim radovima ugledali na njegov postupak i tematiku urbanog noćnog života a i unosili izravne reference parafrazirajući njegove slike, smatra se da je Kraljević utjecao na začetak specifične inačice sezanističkoga ekspresionizma u hrvatskoj umjetnosti, koja je obilježila drugo razdoblje Proljetnoga salona. Njegovu važnost prepoznali su i hrvatski književnici poput Antuna Gustava Matoša, s kojim je prijateljevao (karikatura U kavani, 1911) i koji ga je označio kao nositelja europskoga moderniteta, te Antuna Branka Šimića. Ljubo Babić ga je, stvarajući prvi kanon hrvatskoga slikarstva, postavio, uz Račića, kao predvodnika one linije hrvatskoga modernizma koja je zastupala vrijednosti građanskoga liberalnog nacionalnog moderniteta, pri čemu je zapostavio značenjske segmente njegova slikarstva u korist stilskih. Suvremena tumačenja pak naglašavaju da je Kraljević u hrvatsku umjetnost unio moderno razumijevanje umjetnosti kao zasebne realnosti, ali i prikazivanje kulturnih, socijalnih i psiholoških iskustava moderniteta implicitnim iskazom introvertiranoga, građanskog individualizma, otvarajući novi tematski repertoar modernih oblika društvenih odnosa u prikazima svakodnevice.
Monografije su mu posvetili Artur Schneider (1918., prva monografija u hrvatskoj povijesti umjetnosti), Vera Horvat Pintarić (1985) i Igor Zidić (2010), a retrospektivne izložbe priređene su mu u NMMU-u u Zagrebu 1961. i 2013.
