Račić, Josip, hrvatski slikar i grafičar (Zagreb, 22. III. 1885 – Pariz, 19. VI. 1908). Jedan od začetnika modernizma u hrvatskom slikarstvu na koje je utjecao stilskom redukcijom te prikazivanjem društvenih, kulturoloških i psiholoških iskustava moderniteta.
Školovanje u Zagrebu i Münchenu
U Zagrebu su mu u gimnaziji nastavnici crtanja bili Oton Iveković i Italo Hochetlinger. Od 1900. učio je litografski zanat kod Vladimira Rožankovskog, a 1903. zaposlio se kao pomoćnik u litografskoj radionici. U Münchenu je 1904–05. pohađao privatnu školu Antona Ažbèa, poznatu po metodi svođenja predmeta na temeljne geometrijske forme, koja je potaknula njegov sintetičan pristup slikarstvu (Uspravan ženski akt, 1905., Kabinet grafike HAZU; Ženska glava, oko 1905., Grafička zbirka NSK, sve ugljen), a 1905. upisao je münchensku Akademiju (Johann Caspar Herterich, Hugo von Habermann); ondje susreće Oskara Hermana, a poslije im se pridružuju Vladimir Becić i Miroslav Kraljević te zajedno čine neformalnu skupinu tada prozvanu Die Kroatische Schule (poslije münchenski krug).
U duhu Wilhelma Leibla i Édouarda Maneta, slikao je izravno komponirajući vidljivim potezima boje, reducirane na gotovo akromatske tonske vrijednosti, jednostavne, gotovo geometrijske, statične forme, težeći plošnosti, pritom stvarajući djela realistične opservacije koja zrače ekonomičnošću izraza, statičnim redukcionizmom, mirnoćom, skladom i odmjerenošću. Slikao je obične ljude, najčešće profesionalne modele, obitelj i poznanike u nereprezentativnim položajima, jednostavnoj odjeći, bez poze i geste, iskazujući shvaćanje umjetnosti kao zasebne realnosti. U portretima, lišenima svake ekspresije, donosi jednostavan i neuljepšan ljudski lik (Muškarac sa šalom, Portret sestre Pepice, Ženski akt, Portret gospođe sa šeširom, Gospođica u crnom i Dama u bijelom, 1907., Pred zrcalom, 1908., NMMU; Portret Schüleina, 1908., Narodni muzej Srbije, Beograd, NMS). Iznimnu objektivnost i analitičnost bez empatije izražava u prikazivanju starosti (Glava starice, 1906–07. i Starac u crvenom prsluku, 1907., NMMU), a u portretima Romkinje naglasak stavlja na rasne oznake (Ciganka u studiju, oko 1906., NMMU; Portret Ciganke, oko 1906., NMS). Mnogobrojni su pak autoportreti iskaz izražene individualnosti, čime u hrvatsku umjetnost unosi modernu koncepciju umjetnika kao pojedinca obuzetog problemima vlastite stvaralačke aktivnosti. Njihov broj upućuje i na razvijenu osobnu samosvijest te osjećaj ekskluzivnosti vlastite profesije, što Račić potencira samouvjerenim izravnim pogledom svojeg lika (Autoportret, 1906; Autoportret, 1907. i Autoportret, 1908., NMMU).
Posebno mjesto u hrvatskom slikarstvu zauzima slika Majka i dijete (1908., NMMU) u kojoj minimumom sredstava – krajnje suženom paletom, blagim deformacijama, kontrastom bijele plohe stola i tamne nedefinirane pozadine, težnjom prema sintezi i plošnosti te prigušenom psihologizacijom – postiže iznimnu sugestivnost prizora turobne siromašne svakodnevice. Miroslav Krleža ju je smatrao programatskim djelom modernizma, koje zastupa slobodu modelacije i čiste pikturalne vrijednosti te se suprotstavlja maniri i narativnosti (1928). Povremeno se služio plenerističkom metodom i efektima dnevnoga svjetla (Pred stajom, oko 1906. i Portret starog prijatelja, 1907., NMMU), a njegovi krajolici predstavljaju novu etapu realističnog pristupa u hrvatskom slikarstvu pejzaža (Krajolik s potokom, 1907–08; Mostić u parku, 1907., NMS, akvarel).
Djelovanje u Parizu
Nezadovoljan münchenskim školovanjem, u veljači 1908. odlazi u Pariz, gdje u Louvreu kopira Francisca Goyu, Camillea Corota, Gustava Courbeta i Diega Velásqueza, ali i otvara nov tematski repertoar. Radi improvizirane bilješke prizora urbanog života i prikaza prozaične svakodnevice iz parkova i bulevara, sugestivnost kojih leži u pokretu tijela, međusobnoj interakciji i neverbalnoj komunikaciji likova, prolaznika. Slikajući u akvarelu na otvorenome, postaje senzibiliziraniji za atmosferu i boju, paleta mu postaje otvorenija i svjetlija, potez dobiva na sugestivnoj ležernosti, a linija se oslobađa na način jugendstila (U Luksemburškom parku, 1908., MUO; Pariška kavana noću, Na bulevaru i Razgovor u parku I, 1908., NMMU). Tada nastaje krajnje pročišćeni iskaz njegova stila, ikonička slika Pont des Artes (1908., NMMU), ostvarena izravnom sintetičnošću vizije, štedljivošću sredstava te uskim i diskretnim registrom boja. Nakon samo nekoliko mjeseci u Parizu, pretpostavlja se da je počinio samoubojstvo u hotelu.
Grafički dio opusa
Nekoliko je mjeseci 1905. zbog financijske oskudice radio u grafičkom poduzeću Bong und Co. (Deutsches Verlagshaus Richard Bong & Co.) u Berlinu, ilustrirajući njihova izdanja, a 1906., u prvome godištu humorističko-satiričnog časopisa Koprive sudjelovao je s 18 litografiranih karikatura (uglavnom u boji), oštre opservacije i jasne društvene kritike, s mjestimično prisutnom ironijom i vulgarnim aluzijama. U popularnom žanru političke karikature ismijavanjem lihvarstva, svećenstva, vlasti i visokog društva skretao je pozornost na bijedu, nepravdu i protest (Telići na izložbi, Kako se sada kod nas jeftino živi i I »one« se miču, br. 5–6; Barbari na Rijeci, br. 7).
Recepcija i nasljeđe
Simbolična vrijednost njegova slikarstva uzdignuta je u hrvatskoj povijesti umjetnosti na razinu mita, čemu su osobito pogodovali intrigantni elementi njegove životne sudbine. Već iduća generacija umjetnika odala mu je počast izlaganjem njegovih djela na Proljetnom salonu u Osijeku i Zagrebu 1920., prepoznajući u njima moderne obrasce: poetiku čiste vizualnosti, realističnu opservaciju te sintetičnost i sažetost vizije, što postaju likovni imperativi razdoblja 1920-ih, obilježenoga raznim inačicama realizma. Iste godine retrospektivnu izložbu u MUO priredio mu je Ljubo Babić, koji mu je u svojim sintezama o hrvatskoj modernoj umjetnosti priskrbio kanonski status, postavivši ga zajedno s Kraljevićem na ishodišno mjesto, ali i kao glavni putokaz stvaranju »našega izraza«, pri čemu je posebice isticao njegovu prekretničku ulogu u prebacivanju fokusa sa srednjoeuropskoga kulturnog kruga – Beča i Münchena – na Pariz i francusko slikarstvo.
Zlatko Milković je o njegovu životu napisao roman Buđenje (1939), monografije su mu posvetili Marcel Gorenc (1951), Matko Peić (1985), Igor Zidić (2009) i Grgo Gamulin (2010), a retrospektivne izložbe priređene su mu u NMMU-u u Zagrebu 1961. i 2008.
Njegovim imenom nazvani su godišnja likovna nagrada lista Vjesnika (1969–2010) i izložbeni prostor NMMU-a u Margaretskoj ulici 3 u Zagrebu.
