Iveković, Oton, hrvatski slikar (Klanjec, 17. IV. 1869 – Zagreb, 4. VII. 1939). Autor raznolikog opusa, jedan je od utemeljitelja hrvatske moderne i institucionalnoga likovnog života na prijelazu XIX. i XX. st., poznat osobito po djelima nadahnutima nacionalnom poviješću.
Obrazovanje
Slikanje je isprva učio kod Ferde Quiquereza na Velikoj realki u Zagrebu, potom od 1887. na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču (gdje je dobio nadimak Zrinjmaler jer je za prijam i tijekom studija slikao motive iz povijesti obitelji Zrinski) u specijalkama za historijsko slikarstvo kod Christiana Griepenkerla te Matthiasa Trenkwalda iz čije je klase 1892. izbačen ne želeći se odreći tema iz hrvatske povijesti. Studij u Beču nastavio je u klasi Augusta Eisenmengera, još jednog predstavnika »stila bečkog Ringa« (Ringstrassenstil), austrijske inačice historicizma, a historijsko slikarstvo učio je i na akademiji u Münchenu, kod Wilhelma Lindenschmita ml., sljedbenika Karla von Pilotyja (1892–93), te na akademiji u Karlsruheu (1894) kod Ferdinanda von Kellera. Nakon povratka u Zagreb radio je 1909–27. kao nastavnik na Obrtnoj školi te bio među prvim profesorima na likovnoj akademiji (današnjoj ALU).
Historijsko slikarstvo
Rane je kompozicije s tematikom iz hrvatske povijesti stvarao u duhu akademizma, historicizma i romantizma, a nakon 1905. u historijsko slikarstvo unio je šarenu, plenerističku paletu i slobodniji način slikanja.
Već se tijekom školovanja istaknuo kompozicijama u kojima umješno smješta povijesne scene u krajolik (Nikola Zrinski pred juriš iz Sigeta, 1890; Kod Visokog ili Okupacija Bosne i Na Kordunu, 1898) te dvjema inačicama Rastanka Katarine od Petra Zrinskog (1897. i 1901), teme kojoj se više puta vraćao. Iz te su »tamne faze« i dvije inačice slike Smrt Petra Svačića (1894. i 1895) te istaknuti primjer romantičarske sklonosti orijentalnim temama Smail-aga Čengić i vojvoda Bauk (1896), zapažena ostvarenja potaknuta književnim izvorima, pjesmom Augusta Šenoe i epom Ivana Mažuranića, kao i djelo nadahnuto narodnom legendom Veronika Desinićka (1901), s dojmljivom atmosferom psihološke napetosti.
Za Zlatnu dvoranu naslikao je jedno od najraskošnijih i najuspjelijih djela povijesne tematike Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu (1906), približivši se načinom slikanja Vlahu Bukovcu i Celestinu Mati Medoviću, pokazavši i izvrsno poznavanje povijesnih kostima. Ističu se i slike izrađene 1907., u romantičarsko-simboličkom duhu Cvijet pozlaćeni, za koju se nadahnuo narodnim junačkim pjesmama, te monumentalna Bitka kod Gorjana 1386 (Gradska vijećnica u Đakovu), kao i manifestni rad Vivat Rex (1911., NMMU), posvećen Cetinskome saboru 1526., koji je Isidor Kršnjavi naručio za izložbu Vivat Habsburg, organiziranu kao reakciju na nastup hrvatskih umjetnika u srpskom paviljonu na Rimskoj izložbi 1911.
Monumentalnost stjenovita krajolika prevladava u povijesnoj sceni Dolina Paklenica na Velebitu (1912., poznata i kao Odlazak u ropstvo ili Hrvatski ligaši vode zarobljene kraljice Jelisavu-Elizabetu i Mariju preko Velebita iz Počitelja u Novigrad 1387. godine), dok se Trenkovi panduri (1917), osim prikazom krajolika, ističu i dijagonalnom kompozicijom velikog broja konjanika te šarenom paletom.
Uz brojne narudžbe, realizirao je samoinicijativno niz kanonskih djela hrvatskoga historijskog slikarstva, poput inačice Rastanka Katarine od Petra Zrinskog (1903), Dolaska Hrvata i Krunidbe Tomislava (obje 1905). Rađene u relativno malim formatima, kompozicijski i koloristički uspjele, zahvaljujući čestim reproduciranjem u različitim tiskarskim medijima stekla su široku popularnost, te su, kao i kasnija slika Pogibija Matije Gupca na Markovom trgu (1921), definirala opću percepciju određenih nacionalnih mitologema.
Pejzažno slikarstvo i žanr-prizori
Njegovi prvi pejzaži, nastali pod utjecajem barbizonske i münchenske škole, većinom nadahnuti šumskim predjelima i temom odnosa čovjeka i krajolika, često su autoreferencijalni, a ponekad, u duhu romantizma, imaju funkciju »filozofskih« simbola i metafora (Čovjek u šumi, 1896; Lovac sa psom, 1901).
Nakon 1900. stvara niz pejzaža svijetlom, šarenom paletom (Pejzaž, Predio iz Hrvatske, Livada i potok, 1903) i mada se ponekad vraća odnosu čovjeka i prirode (ciklus velikog formata Žetelice, 1902; Kosci, 1905; Oranje, 1906; Drvosječe, 1909), napušta obrasce atelijerskog slikarstva te prihvaća postimpresionistički način zagrebačke šarene škole. Pošto je 1919. kupio Veliki Tabor u Hrvatskome zagorju, u kojem je i živio do 1938., dvor i okolica postaju mu glavnim motivom i nadahnućem. Pozornost mu počinju zaokupljati sitni detalji i perspektive, boje koje se mijenjaju pod utjecajem vremenskih prilika te svakodnevni trenutci iz obiteljskog života. U potpunosti se oslobodivši romantičarsko-simbolističkih elemenata, okreće se realističkom prikazivanju krajolika i intimističkim scenama, utišanoj paleti s povremenim kolorističkim akcentima: ističu se pejzaži predjela zahvaćenih s povišena očišta, pruženih u daljinu (Pogled s Velikog Tabora, 1925., NMMU; Pogled s Tabora, oko 1920; Pejzaž i Pejzaž – pogled s Tabora). U opusu su mu česti i zimski motivi (Zima, 1908; Zima – prizor iz rata 1914. – 1918., 1917; Okolica Velikog Tabora zimi, oko 1920; Pejzaž s dvorcem u zimi, 1924).
Za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. izradio je 13 akvarela s motivima hrvatskih gradova i krajeva, izloženih pod nazivom Slike iz domovine, u kojima do izražaja dolazi precizan crtež i bidermajerski način predstavljanja takvih motiva unutar ornamentiranog okvira i s umetnutim žanr-prizorima, tzv. štafažom. Šarenom paletom slikao je i žanr-scene (U krčmi iz 1906., Nacionalni muzej, Sofija; Pred seoskom krčmom, 1909; Pejzaž s konjima i Dvorište) te mnogobrojne skice u akvarelu s motivima narodnih nošnji.
Portreti
Portrete je radio uglavnom u ranoj fazi te su većinom slikani na način bečke akademske škole i klasičnoga građanskog portreta XIX. st., a odlikuje ih stroga gradnja slike oko okomice i horizontale, miran stav figure postavljene u interijer, realizam portretnih crta lica i vjeran prikaz.
U tamnom atelijerskom tonu, s tamnim figurama na tamnoj pozadini naslikao je Portret starca, Studiju ženske glave, Portret Aleksandra i Rosalie Hrbud i Portret bake Ruže. Naručeni portreti slikani su akademski, formalno (Cecilija German, 1891; Albert Dragolovics, 1895; Franjo Iveković, 1900), dok je pristup portretiranju članova obitelji i prijatelja inventivniji i kompozicijski moderniji (Bela Čikoš, 1892; djeca Tomislav i Mara, oko 1900; Ljuba i Tomislav, 1900., portret supruge i sina izložen na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900), a u Portretu Ljube (1897), vertikalno izduženoga formata, osjeća se i prizvuk nadolazeće secesije.
Portretirane osobe od 1900. smješta u osunčane vanjske prostore i slobodnije impostacije, te napuštajući tonsko nijansiranje i akademsko svjetlo počinje rabiti svijetlu, postimpresionističku, plenerističku paletu (Ljuba s djecom na stepenicama klanječke kuće, 1900; Zamišljena, oko 1900; Zanimljivo štivo, 1901; Djevojka, 1903).
Karakterističan je primjer obilježavanja smrti uglednika na kraju XIX. st. kompozicija Ante Starčević na odru (1896). Izradio je i skupni portret utemeljitelja Matice hrvatske (1903). Poslije je portretirao isključivo članove obitelji, osim tijekom I. svjetskog rata, kada je izrađivao formalne portrete časnika austrougarske vojske. Kao ratni slikar na bojištu realistično je bilježio scene i detalje iz vojničkog života, a traumatična ratna iskustva naknadno je iznio u dojmljivoj simboličkoj kompoziciji Pejzaž s makovima (1923).
Sakralna tematika
Sakralne je kompozicije radio u nazarenskom stilu, šarenim i svijetlim koloritom. U crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu izradio je u pilotyjevskom stilu dvije monumentalne lučne freske s motivima iz života svetaca (Rastislav knez moravski s narodom prima častno sv. Ćirila i Metoda u velehradu i Ćiril i Metod brane pred papom Hadrijanom II. staroslavensku liturgiju, a on ju odobrava, 1898) te likove evanđelista i osam scena iz Isusova života. Oslikao je i crkvu sv. Terezije Avilske u Požegi (1899. s C. M. Medovićem) te naslikao 15 prizora o širenju kršćanstva među Hrvatima u hrvatskoj crkvi sv. Ivana u Kansas Cityju (1910), sliku na glavnom oltaru u crkvi Bogorodice Kraljice Svete krunice u Sarajevu (1911), freske u crkvi sv. Ane u Desiniću (Posljednja večera, Sv. Ćiril, Blaženi August Kažotić i Sveti Jeronim, 1924) i kompoziciju Naša Gospa Cvjetanjska (1900., Nadbiskupski dvor u Zagrebu), iznimno djelo »šarene faze«. Često je sakralnim slikarstvom prezentirao povijesne događaje (Krvavi Sabor, 1914., slika na platnu u crkvi Svetoga križa u Križevcima).
Ilustracije knjiga, kostimografije i publicistički rad
Oblikovao je diplome i plakate za umjetničke i gospodarstvene udruge te vizualne simbole za Maticu hrvatsku (urednik njezina Kola hrvatskih umjetnika 1906–08). Radio je ilustracije za književna djela (Judita Marka Marulića, 1901) i nacrte za starohrvatske kostime za praizvedbu drame Tomislav Stjepana Miletića 1913. u zagrebačkom HNK. Oslikao je 1909. kupolu Hrvatske obrtne komore na Trgu Mažuranića u Zagrebu (danas Etnografski muzej). Objavljivao je likovne kritike, osvrte i putopise.
Djela su mu izlagana na samostalnim izložbama u Zagrebu (prva 1901. s C. M. Medovićem, posljednja za života 1931., retrospektive 1975., 1994; 1996. i 2023), Osijeku i Beogradu (za života), Klanjcu posmrtno te na skupnima, među ostalima na Hrvatskome salonu (Zagreb 1898), izložbama Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1905–06., 1909., 1911., 1913), »Lade« (Sofija 1906; Zagreb 1908., 1920., sa sekcijom Zagreb 1912; Rijeka 1918), koje je bio osnivačem 1904., Izložbi umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu (1899/1900) i mnogim retrospektivama.
