C. 1. Treće slovo latiničnih alfabeta (abeceda). U hrvatskoj se abecedi tim slovom od XIX. st. dosljedno bilježi afrikata c. Isti se glas u ćirilici bilježi znakom Ц, a u glagoljici znakom . I u glagoljici i u ćirilici navedena su slova označavala i brojevnu vrijednost 900 i zvala su se ci. Znak C nalazi se i u ćirilici, ali u njoj bilježi glas s.
Razvoj znaka C počinje starosemitskim gimelom, tj. znakom za glas g iz kojega su se razvile različite inačice grč. gámma, među njima halkidička i korintska zaobljena inačica C. Mnogobrojni oblici gámme, uglati i zaobljeni, prelaze u italička pisma, a zaobljeni prevladavaju. Tako i arhaično i klasično latinično slovo ima oblik C. U tim pismima znak C u početku bilježi i zvučno g i bezvučno k (zato kratica za ime Gaius i može biti C). Ta je dvostrukost nastala, možda, pod utjecajem etrurskoga jezika. Radi bolje razlikovnosti, u III. st. znaku C dodana je poprečna crtica pa je nastao znak G. Do početka sr. vijeka C se uvijek čitao kao k, a između IV. i VI. st. čitao se dvojako: kao k (ispred suglasnika te ispred a, o, u, npr. clarus = klarus, cum = kum) i kao c ili ts̑ (ispred e, i, ae, oe, npr. civis = civis, Caesar = cezar).
U suvremenim romanskim jezicima stanje je različito: u rumunjskome i talijanskome slovom C bilježe se glasovi k, č, u francuskome i portugalskome k, s, a u španjolskome k, ϑ. Kao u hrvatskome stanje je u slovenskome, u svim zapadnoslav. jezicima, u litavskome, letonskome i albanskome. U turskome se tim slovom bilježi glas dž, a u germanskim jezicima većinom s i k.
U slavistici se dugo raspravljalo o tome je li ćirilično Ц nastalo iz glagoljičnoga ili je proces bio obrnut. Jedno i drugo slovo izvodi se najčešće iz samaritanskoga cade (), a nerijetko se tvrdilo da je Ц nastalo iz ćiriličnoga Ч.
Glas c u hrvatskom jeziku potječe od praslav. c, koje dolazi od *k ispred ě i i, postalih od indoeur. dvoglasnika *oi (vuci < praslav. *vьlci < vilkoi, cijena < praslav. *cěna < *koina); od praslav. k u skupini kv ispred ě, i < *oi (cvijet < praslav. *květ’ь < kvoitu), od praslav. c iza ь, i, ę (ovca < praslav. *ovьca < *ovika; mjesec < praslav. *měsęcь < *mēsinku; nicati, usp. niknuti). Glas c dolazi i u onomatopejama (cicati < sisati), a u mnogim je primjerima glas c podrijetlom iz drugih jezika: u europeizmima lat. i grč. podrijetla od k i t prema srednjoeur. srednjovj. izgovoru (civil, cedar, nacija, demokracija), u posuđenicama iz drugih eur. jezika (ceh < njem., boca < mletački tal., cipela < madž.).
2. U matematici, znak (C) za neku nepromjenljivu vrijednost (konstantu); znak (C) za skup kompleksnih brojeva; u geometriji, znak (C) za točku; znak (c) za stranicu geometrijskoga lika (npr. hipotenuzu pravokutnog trokuta); u algebri, znak (c) za opći broj; u vektorskoj analizi, znak (C) za matricu, znak (c) za vektor.
3. Znak (C) mjerne jedinice kulon i znak (°C) za Celzijev stupanj.
4. U kemiji, simbol za ugljik (C; lat. carboneum).
5. Znak decimalnog predmetka mjernih jedinica centi- (c), znači 10–2.
6. U glazbenoj abecedi, početni ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura i c-mola. U sustavu tonaliteta središnji ton. U notnome pismu znak za taktnu mjeru: C označuje četveročetvrtinski, a C/ dvopolovinski takt. Kraticom c. najčešće se naznačuju cantus (lat.: napjev, npr. cantus firmus), continuo (npr. basso continuo) i corda (tal.: žica).
7. U sustavu rimskih brojeva, znak (C) za broj 100 (C, skraćeno od latinski centum: sto).
8. Kratica (c) za sitan novac raznih zemalja (cent, centime, centavo, centesimo).
9. U filozofiji, simbol (c) za »kontrapoziciju«, ali također označuje svođenje modusa druge i treće figure zaključivanja na prvu.
10. U informatici, viši procedurno orijentiran programski jezik; razvijen 1972. za znanstvenu primjenu na različitim tipovima i modelima računala. Na njegovoj je osnovi razvijen objektno orijentiran jezik C++, jedan od najraširenijih programskih jezika današnjice.
11. U fizici, znak (C) za električni kapacitet, koncentraciju i toplinski kapacitet; znak (c) za brzinu svjetlosti.