STRUKE:

Makedonija

Makedonija, povijesno područje u središnjem dijelu Balkanskoga poluotoka, obuhvaćala je dijelove današnje Sjeverne Makedonije, jugozapadne Bugarske i sjeverne Grčke. Uključujući grčki poluotok Halkidiku prostirala se na približno 66 600 km². Tradicionalne granice bile su joj na istoku tok rijeke Meste i masiv Rodopa, a na sjeveru gorja Rila, Osogovo i Šar-planina. Zapadna granica poklapala se uglavnom s današnjom istočnom granicom Albanije. Na jugu se preko Ohridskog i Prespanskoga jezera spuštala do masiva Gramos, odakle je skretala prema istoku do Solunskoga zaljeva. Tim gorovitim područjem prolazili su važni trgovački i strateški putovi. Rimska cesta Via Egnatia spajala je Jadransko i Mramorno more, a dolinom Vardara vodio je najkraći put od Soluna prema sjeveru Balkanskoga poluotoka. Nazvana je po Makedoncima, narodu čije grčko podrijetlo neki povjesničari osporavaju. Oni su pod vodstvom dinastije Argejaca osnovali državu na području istočno od rijeke Aliakmon (Bistrica), sa sjedištem u Egi (današnja Vergina). Uz Perdiku I. (prva polovica VII. st. pr. Kr.), utemeljitelja dinastije (prema Herodotu; kasniji izvori navode Karana iz VIII. st. pr. Kr.), vezuje se i legenda o »suncu iz Vergine« kao simbolu Argejaca. U doba Aminte I. (vladao približno od 547. do 498. pr. Kr.) Makedonija dolazi u vazalni odnos prema Perziji, zadržavajući visok stupanj autonomije. Nakon Mardonijeva pohoda 492. pr. Kr. autonomija je uvelike ukinuta, a novi kralj Aleksandar I. (približno od 498. do 454. pr. Kr.) zadržao je tek nominalnu vlast (hiparh). Iako je bio prisiljen sudjelovati u perzijskome pohodu, često je osiguravao zalihe i davao savjete grčkim gradovima, upozoravajući ih na Mardonijeve planove prije bitke kod Plateje 479. pr. Kr. Perzijsko povlačenje omogućilo mu je obnovu makedonske neovisnosti i jačanje veza s grčkim svijetom. Izvodeći podrijetlo Argejaca od Temena, kralja Arga, stekao je pravo natjecanja na Olimpijskim igrama. Oslanjajući se na grčke gradove Olint, Spartu i Atenu, kralj Aminta III. (oko 392. do 370. pr. Kr.) ujedinio je sve svoje pokrajine, ojačao državu i osigurao je od upada Ilira. Nakon kraće vladavine njegovih sinova Aleksandra II. (370. do 368. pr. Kr.) i Perdike III. (365. do 359. pr. Kr.) nastupilo je zlatno doba makedonske povijesti. Treći sin Aminte III. Filip II. (359. do 336. pr. Kr.) vojnim je i financijskim reformama učvrstio vlast. Nakon poraza koalicije Atene i Tebe u bitki kod Heroneje 338. pr. Kr., pod Izokratovim je utjecajem počeo raditi na ostvarenju ideje grčkoga jedinstva kroz svegrčki projekt rata protiv Perzije, a s njim kao izabranim zapovjednikom (Korintska liga). Filipove planove o velikom ratu protiv Perzije proveo je u djelo njegov sin Aleksandar III. Veliki (336. do 323. pr. Kr.), koji je svojim osvajanjima u Aziji stvorio dotad najveće svjetsko carstvo i postavio temelje širenju grčkoga jezika i kulture na Istok te novomu helenističkom svijetu. Tijekom komadanja carstva između Aleksandrovih nasljednika (dijadoha i epigona) Makedonija je došla pod vlast Kasandra (305. do 297. pr. Kr.), utemeljitelja dinastije Antipatrida (305. do 294. i 279. do 276. pr. Kr.). Demetrije I. Poliorket (294. do 288. pr. Kr.) utemeljio je dinastiju Antigonida, koja će uz nekoliko kraćih prekida vladati do rimskog osvajanja nakon bitke kod Pidne 168. pr. Kr. U svojoj borbi protiv makedonske hegemonije Grci se 252. pr. Kr. povezuju u Etolski i Ahejski savez pritom pozivajući u pomoć Rimljane. Posljednji makedonski vladari Filip V. (221. do 179. pr. Kr.) i Perzej (179. do 168. pr. Kr.) vodili su protiv Rima četiri Makedonska rata (214. do 205., 200. do 196., 171. do 168. i 149. do 148. pr. Kr.), koji su završili s propašću makedonske samostalnosti i uspostavljenjem rimske dominacije nad grčkim svijetom. Pod kontrolom Rima, Makedonija je od 168. do 148. pr. Kr. bila podijeljena u četiri neovisne međusobno odvojene republike (tzv. makedonska tetrarhija). Konačno pokorena osvajanjem Korinta 146. pr. Kr., pretvorena je u rimsku provinciju Makedoniju koja je, uz teritorij Makedonskoga Kraljevstva, obuhvaćala i Epir, Tesaliju te dijelove Ilirika, Peonije i Trakije. I dalje je imala ulogu obrambenoga bedema Grčke, sjeverne granice koje je štitila od upada susjednih plemena i naroda. Oko 400. pripala je rimskoj dijecezi Meziji i bila podijeljena na provincije Prvu Makedoniju (Macedonia Prima) na jugu sa sjedištem u Solunu te Drugu Makedoniju (Macedonia Secunda ili Salutaris) na sjeveru sa sjedištem u Stobima. Diobom Rimskoga Carstva 395. pripala je Istočnorimskomu Carstvu. U posljednjim desetljećima V. st. opustošili su je Goti, a potkraj VI. i na početku VII. st. ondje su se naselila slavenska plemena. (→ grčka; sjeverna makedonija)

Citiranje:
Makedonija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 31. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=70910>.