Mimica, Vatroslav

ilustracija
MIMICA, Vatroslav
ilustracija1ilustracija2

Mimica, Vatroslav, hrvatski filmski redatelj i scenarist (Omiš, 25. VI. 1923Zagreb, 15. II. 2020). Rođen u obitelji tekstilnoga trgovca iz Mimica, s obitelji se u osmoj godini života preselio u Split. Studirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu; za II. svjetskoga rata isprva ilegalni aktivist u Zagrebu, a potom sudionik partizanskoga pokreta. U drugoj polovici 1940-ih piše kritike i uređuje časopise Studentski list i Izvor, a u kinematografiju ulazi kao generalni, zatim umjetnički direktor Jadran filma 1950–52. Redateljsku karijeru započinje igranim cjelovečernjim filmom U oluji (1952) i stiliziranom komedijom Jubilej gospodina Ikla (1955), djelima koja se, u kontekstu estetske prevlasti realističkog prosedea i klasičnoga pripovjednog stila, ali i ideoloških očekivanja od socijalističke nacionalne kinematografije, okušavaju u žanrovskim i realističkim obrascima (melodramski triler, slapstick). U toj početnoj fazi ostvaruje i nekoliko kompilacijskih, arhivskih filmova u suradnji s Veljkom Bulajićem. Nakon osnivanja Studija za crtani film u Zagreb filmu 1956. počinje suradnju kao scenarist (s Vladimirom Tadejem) nekih od prvih uspjeha Zagrebačke škole crtanog filma (npr. Cowboy Jimmy Dušana Vukotića; Premijera i Na livadi Nikole Kostelca 1957). Potom – premda jedini među autorima Škole nije bio crtač ni animator – počinje režirati crtane filmove. Nakon filma Strašilo (1957), u kojem se još oslanja na diznijevski prosede, status jednoga od prvaka zagrebačke modernističke animacije potvrđuje serijom crtanih filmova u suradnji s glavnim crtačem Aleksandrom Marksom i animatorom Vladimirom Jutrišom – Samac (1958., prva nagrada na festivalu u Veneciji), Inspektor se vratio kući (1959) i Mala kronika (1962) – u kojima razvija karakteristično modernističku temu egzistencijalnog otuđenja, samoće i nedostatka intimnosti u urbaniziranim, tehnologiziranim ambijentima industrijske civilizacije, razvivši stil zasnovan na reduciranoj animaciji, dokidanju perspektive, plošnim, geometriziranim likovima i složenom međuodnosu ravnih ploha ambijenata. Uz scenarije za više djela drugih autora Škole (kao i za više crtanih filmova o Inspektoru Maski), kao redatelj ostvaruje i zapažene crtane filmove Happy End (1958), s motivom svjetske kataklizme, Perpetuum mobile (1962; nastao iz serije od šest eksperimentalnih filmova projiciranih u petlji na Expo 61 u Torinu) te adaptaciju poeme Tifusari Jure Kaštelana (1963), ostvarenu tehnikom grafike. Teme iz crtanofilmskih satira Kod fotografa (1959) i Jaje (1959., brončana plaketa na festivalu u Veneciji) razvija u visoko stiliziranim kratkometražnim igranim filmovima Telefon (1962) i Ženidba gospodina Marcipana (1963), a u tom trećem, prijelaznom razdoblju karijere, u talijanskoj produkciji u Hrvatskoj kao supervizor režije i producent 1961. realizira igrani povijesni spektakl Tvrđava Samograd (Solimano Il Conquistadore) (kao redatelj potpisan je talijanski asistent režije Mario Tota). Četvrtu etapu u njegovu opusu čine visokomodernistički cjelovečernji igrani filmovi ostvareni u razdoblju 1964–69., napose svojevrsna autorska modernistička trilogija koju čine Prometej s otoka Viševice (1964), ključno ostvarenje hrvatskoga filmskog modernizma koje se odlikuje retrospektivnim izlaganjem priče u obliku prisjećanja glavnoga junaka asocijativno potaknutih osjetima prigodom povratka na rodni otok (napose je istaknuta međunarodno nagrađivana filmska fotografija visokoga ključa), Ponedjeljak ili utorak (1966), pripovjedno strukturiran kao asocijativna struja svijesti glavnoga junaka, i Kaja, ubit ću te! (1967), kojega je pripovijedanje sasvim rudimentarno, a hermetična priča prenesena nizanjem poetskih i deskriptivnih slika idiličnoga života iz kojega nenadano buja neiskazivo zlo. Prva dva filma u slijedu su Mimičinih preokupacija iz crtanofilmskog opusa svojim usredotočenjem na muške protagoniste, vizualizaciju njihove svijesti odn. prisjećanja, rasap emocionalnih veza u modernom društvu, pri čemu se privatna sfera ovdje povezuje i s društvenim uzrocima (rat, holokaust), a trećim filmom otvara se Mimičina druga opsesivna tema, motiv iracionalnog zla i zločinačkog nagona, koja će odmah potom biti pamtljivo predočena u filmu Događaj (1969), osuvremenjenoj i lokaliziranoj adaptaciji novele A. P. Čehova, djelu iznimna ugođaja tjeskobe i prijetnje koje danas uživa velik ugled. Tim filmom Mimica otvara svoju iduću i završnu fazu stvaralaštva, u kojem se postupci visokoga modernizma karakteristični za europske kinematografije 1960-ih odmjenjuju klasičnijim pripovjednim obrascima, čime se njegovi filmovi 1970-ih uklapaju u tokove kasnoga modernizma i političkoga filma europskih kinematografija 1970-ih. Nakon dvaju formalno manje uspjelih, ali tematski karakterističnih filmova (Hranjenik, 1970., prema drami Milana Grgića, smješten u zatvoren prostor koncentracijskoga logora; Makedonski dio pakla, 1971., o makedonskom otporu bugarskim fašistima, nastao u makedonskoj produkciji), ostvaruje najzamašnije djelo svoje karijere, ali, po produkcijskim vrijednostima, i hrvatske kinematografije uopće, povijesni spektakl Seljačka buna 1573 (1975), film konceptualno postavljen, na zasadama kazališne teorije Bertolta Brechta i novijih historiografskih istraživanja o sjevernohrvatskoj renesansi (Josip Adamček), kao atipični historijskomaterijalistički antispektakl koji demitologizira građansku, historicističku percepciju nacionalne povijesti, njezinih mitskih mjesta i figura, a ističe se zanemarivanjem individualnoga junaka u korist fragmentarne i distancirane naracije te kontekstualnog zahvaćanja aspekata sjevernohrvatskoga kasnog srednjovjekovlja, s likovnim asocijacijama na Pietera Bruegela, Hieronymusa Boscha i Krstu Hegedušića, uz minucioznu pozadinsku rekonstrukciju srednjoeuropske svakidašnjice toga doba. God. 1979. prikazana je i četverodijelna TV serija Anno domini 1573, narativno još iznimnije strukturirana (podjela na poglavlja, popratna kajkavska naracija koja se inovativno koristi krležijanskim idiomom temeljenim na Baladama Petrice Kerempuha – lik Petreka je i pripovjedna svijest priče, odn. svjedok bune). Režijski inovativan, film Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978) važan je doprinos političkoj kinematografiji 1970-ih, a reportažnom, nošenom kamerom zahvaća zagrebačku svakidašnjicu sredinom toga desetljeća i melankolično prikazuje razočaranje društvom izniklim na revolucionarnim idealima. Mimičin posljednji realizirani igrani film Banović Strahinja (1981), njegov drugi doprinos žanru povijesnoga spektakla, gotovo postmodernistički miješa ugođajnu ikonografiju balkanskoga, pravoslavnog srednjovjekovlja s osmanlijskim i bogumilskim komponentama, a tematski je također usmjeren na demitologizaciju patrijarhalnoga srednjovjekovlja kao izvorišta konzervativne ideje nacije. Scenarij za nerealizirani film o holokaustu Marut, razvijan tijekom 1980-ih, objavio je 2019. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1986).

Citiranje:
Mimica, Vatroslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 2. 6. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40986>.