TRAŽI DALJE:
STRUKE:

građanin

građanin, u suvremenome polit. i pravnom značenju, državljanin koji uživa određena prava neovisno o soc. statusu, nacionalnoj ili rasnoj pripadnosti, spolu i drugim posebnim obilježjima. O opsegu tih prava i mogućnosti njihova ostvarivanja ovisi i stvarni položaj građanina u državi. (→ građanska prava; prava čovjeka)

U antičkoj Grčkoj građanin (polítēs) je pripadnik grada-države (polisa), koja, po Aristotelu, predstavlja »sveukupnost građana«; on je član rodovske file i fratrije s pravom sudjelovanja u javnom životu, a mogao je to pravo izgubiti atimijom ili progonstvom. Klistenovom reformom (510. pr. Kr.) građanska i politička prava bila su priznata mnogim strancima i oslobođenim robovima. U helenističko doba (od IV. st. pr. Kr.) počelo se gubiti značenje pojma građanin u tradicionalnom smislu, jer su gradovi, kao glavna uporišta robovlasnika, zavladali nad seoskim okruzima. – Položaj građanina u antičkom Rimu bitno se mijenja pa on dobiva sve važniju ulogu u životu rimske države. (→ civis)

U srednjem vijeku građanin je bio stanovnik grada koji se bavio obrtom i trgovinom. Prvi srednjovjekovni građani regrutirali su se uglavnom sa sela, iz redova odbjeglih kmetova. Razvoj robnonovčanih odnosa i sve veća podjela rada između grada i sela uvjetovali su postupno stvaranje građanskog »staleža«. Građani, prvotno ovisni o feudalcu na čijoj se zemlji grad nalazio, započeli su već u XI. st. snažnu borbu za svoje oslobođenje. Ta se borba u raznim europskim zemljama odvijala različito. Npr. u lombardijskim gradovima građani su izvojevali samostalnost pa su, štoviše, sebi podvrgli i okolno seosko područje, stvorivši na taj način gradove-države. U drugim europskim zemljama građani pojedinih gradova izvojevali su punu samoupravu (grad-komuna), dok su neki dobili prava nepotpune samouprave (u Francuskoj: villes de bourgeoisie). Pravni položaj građana bio je utvrđen gradskim povlasticama dobivenima od feudalaca ili vladara. Plodovima stečene slobode koristili su se, međutim, samo vrhovi gradskoga stanovništva, tako da je potkraj srednjeg vijeka građanin u pravom smislu riječi bio osoba koja se koristila gradskim privilegijima, tj. pripadnik imućnoga sloja, nasuprot plebejskim masama.

Otkako je u Engleskoj aktom Magna Charta (1215) bila ograničena apsolutna vlast vladara u korist jednoga dijela građana, i to engleskih baruna, slijedili su državni akti kojima su se proklamirala i osiguravala pojedina prava širih slojeva građana: Petition of Rights (1628), Habeas Corpus Act (1679) i Bill of Rights (1689). U nekim drugim europskim državama pojavili su se zakoni koji su jamčili pojedina građanska prava, ali uglavnom u korist povlaštenih klasa. Tek američka Deklaracija o neovisnosti (1776), Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789), prvih 10 amandmana na američki ustav (Bill of Rights, 1791) i francuski ustavi (1791., 1793., 1795) predstavljaju prve akte kojima se proklamira i jamči svim građanima uživanje određenih osobnih i političkih prava. Otada se pojam građanina suprotstavlja pojmu podanika, koji ima samo dužnosti prema državnoj vlasti, i postaje oznaka za državljanina, čiju slobodu i prava treba poštivati i štititi država.

Citiranje:
građanin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 12. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22992>.