prava čovjeka, moralna ili prirodna prava na temeljne vrijednosti koja sva ljudska bića imaju u odnosu na državne vlasti, neovisno o tome priznaju li ih one ili ne. Primjeri su pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost, sloboda od ropstva, sloboda od mučenja, pravo na pošteno suđenje, sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, sloboda izražavanja, pravo na političku djelatnost, pravo na rad, pravo na obrazovanje, pravo na zdravlje itd. Ona se razmatraju na državnoj (ustavnoj), međunarodnoj i teorijskoj razini.
U povijesti ustavne zaštite prava čovjeka razlikuju se tri naraštaja prava čovjeka (model koji je uveo Karel Vasak). Prvi su naraštaj građanska i politička prava, drugi ekonomska i socijalna prava, a treći prava solidarnosti. Svaki od njih odgovara jednomu članu iz poznatoga slogana Francuske revolucije: sloboda, jednakost, bratstvo (liberté, égalité, fraternité).
Prvi naraštaj prava čovjeka čine građanska i politička prava, koja su prvi put bila proglašena 1791. u prvih deset amandmana na Ustav SAD-a (1787) i u francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789). Deklaracija je proglasila pravo na slobodu, vlasništvo i otpor ugnjetavanju, jednakost pred zakonom i dostupnost svih počasti, mjesta i javnih službi prema sposobnostima, slobodu od optužbe, pritvora i zatvora (osim u slučajevima određenima zakonom i prema postupcima koje on predviđa), načelo neretroaktivnosti zakona, pretpostavku nevinosti, slobodu uvjerenja i vjeroispovijedi te slobodu izražavanja. Ta prava štite slobodu pojedinca i nalaze se u ustavima svih suvremenih liberalnodemokratskih država. Međutim, ne treba ih smatrati isključivo »negativnim« pravima i time oprječnima »pozitivnim« pravima. Da bi ih zaštitila, država mora pozitivno djelovati (osigurati da njezino unutarnje pravo bude u skladu s tim pravima i slobodama i ispraviti svaku njihovu povrjedu), a ne samo uzdržati se od samovoljnoga miješanja u slobodu pojedinca.
Drugi naraštaj prava čovjeka čine ekonomska i socijalna prava, što su prvi put bila proglašena u meksičkom Ustavu (1917), sovjetskoj Deklaraciji o pravima radnog i eksploatiranog naroda (1918) i njemačkom Weimarskomu ustavu (1919). Međutim, ona se u izvornim pravnim kategorijama razvijaju u Europi tek nakon II. svjetskog rata s nastankom države blagostanja. U talijanskom Ustavu (1947) proglašavaju se: pravo na zdravlje i besplatnu zdravstvenu skrb za siromašne, pravo na obrazovanje i besplatno osnovno školovanje, pravo na rad, pravo na štrajk itd. Opća su obilježja ustavne zaštite ekonomskih i socijalnih prava: a) ta se prava s obzirom na sadržaj dijele na dvije skupine – prava kod kojih je primaran zahtjev da državne vlasti pružaju određene usluge ili dobra (npr. pravo na obrazovanje i pravo na zdravlje) te prava kod kojih je primarna sloboda od samovoljnog miješanja državne vlasti (npr. pravo osnivanja sindikata i pravo na štrajk); b) ekonomska i socijalna prava štite blagostanje pojedinca, što je uvjet njegove slobode i kao pojedinca i kao pripadnika skupine; c) ekonomska i socijalna prava u pravilu ne uživaju isti stupanj sudskog nadzora kao što uživaju građanska i politička prava, osim ona »negativne« naravi; d) najrazvijeniji socijalni programi stvoreni su u državama u kojima ekonomska i socijalna prava nisu ustavno zajamčena (Švedska, SAD) ili je socijalna politika proglašena u ustavu kao politički cilj (Njemačka i Francuska).
Treći naraštaj prava čovjeka čine prava solidarnosti, koja nastaju u drugoj polovici XX. st. Neka od njih izraz su rastućeg nacionalizma nerazvijenih država i njihova zahtjeva za globalnom preraspodjelom moći i bogatstava, poput prava na političko, ekonomsko, socijalno i kulturno samoodređenje, prava na ekonomski i socijalni razvoj i pravo na zajedničko naslijeđe čovječanstva. Druga su, pak, izraz kritičkoga stajališta prema nemoći ili neučinkovitosti nacionalne države, poput prava na mir, prava na zdravo okruženje i prava na humanitarnu pomoć. Tri su bitna obilježja prava solidarnosti: primarno pripadaju skupinama; njihovi su objekti fizički opstanak i kulturno ili političko postojanje skupina, ili njihov ekonomski razvoj i koegzistencija; za njihovo ostvarenje potreban je prinos svih društvenih snaga (na globalnoj i regionalnoj razini). Danas je nedvojben međunarodnopravni status prava na samoodređenje naroda i prava na humanitarnu pomoć, dok je takav status ostalih prava solidarnosti dvojben.
Ideja da zaštita prava čovjeka nije isključivo u nadležnosti država nego i međunarodne zajednice prihvaćena je nakon II. svjetskog rata, u kojem se u punom svjetlu pokazala nečovječnost i okrutnost nacističke totalitarne države. Prihvaćanje te ideje usko je povezano sa stvaranjem i djelovanjem UN-a. Opća deklaracija o pravima čovjeka (1948) navodi da ljudi temeljem svojega »prirođenog dostojanstva« imaju pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost, slobodu od ropstva i podčinjenosti, slobodu od mučenja i okrutnoga, nečovječnog ili ponižavajućega postupanja ili kazne, pravo pojedinca da pred zakonom bude priznat kao osoba i pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez ikakve diskriminacije, pravo na djelotvorna pravna sredstva, slobodu od samovoljnog uhićenja, zatvora ili izgona, pravo na pošteno suđenje, pravo da se bude smatran nevinim dok se ne dokaže krivnja i pravo na slobodu od primjene retroaktivnih zakona i kazni, pravo na privatnost, slobodu kretanja i stanovanja, pravo da napusti svoju zemlju i vrati se u nju, pravo na državljanstvo, pravo sklapanja braka i osnivanja obitelji, pravo posjedovanja imovine, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, pravo na slobodu mirnog zborovanja i udruživanja, pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, pravo na jednak pristup javnim službama u svojoj zemlji, pravo na povremene izbore na temelju općeg i jednakog prava glasa i tajnoga glasovanja, pravo na rad i jednaku plaću za jednak rad, pravo osnivanja sindikata i stupanja u njih, pravo na odmor i dokolicu, pravo na odgovarajući životni standard, pravo na obrazovanje i pravo na slobodno sudjelovanje u kulturnom životu svoje zajednice. U Općoj deklaraciji navodi se i kako se ta prava i slobode smiju ograničiti radi priznavanja i poštovanja prava i sloboda drugih te zadovoljenja pravednih zahtjeva moralnosti, javnoga poretka i općeg blagostanja u demokratskom društvu. UN je prihvatio osim općih dokumenata i mnogobrojne dokumente o zaštiti nekih najvažnijih ili posebno ugroženih prava čovjeka. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Fakultativni protokol Paktu o građanskim i političkim pravima prihvaćeni su 1966., a Drugi fakultativni protokol Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima 1989. Zajedno s Općom deklaracijom oni čine Međunarodnu povelju o pravima čovjeka. Prihvaćeni su i drugi međunarodni ugovori koji se odnose na posebne vrste povrjeda prava čovjeka: Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948), Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1965), Međunarodna konvencija o uklanjanju i kažnjavanju zločina aparthejda (1973), Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (1979), Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka (1984) itd.
Stvoreni su i regionalni sustavi zaštite prava čovjeka: afrički, europski i međuamerički. Najrazvijeniji je europski sustav, pod okriljem Vijeća Europe (1949), a Hrvatska je postala njegova članica 1996. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prihvaćena je 1950. i u više navrata dopunjavana protokolima. U njoj su proglašena uglavnom građanska i politička prava, a sudski nadzor nad njihovom zaštitom povjeren je Europskomu sudu za prava čovjeka u Strasbourgu. Europskom socijalnom poveljom (1961) s protokolima, Europskom konvencijom o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1987) s protokolima, Europskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima (1992), Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina (1995) i dr. dopunjuju se prava i slobode iz Konvencije i ustanovljuju posebni mehanizmi nadzora njihove zaštite.
Razvoj ustavne i međunarodne zaštite prava čovjeka rezultat je kako političke borbe za njih tako i njihova filozofskog promišljanja. Teorija prava čovjeka bavi se pitanjima opravdanja, sadržaja i sukoba prava čovjeka koja redom glase: Zašto ljudi uopće imaju prava i kakva prava oni imaju?; Što znači da ljudi imaju neko pravo?; Iz kojih je razloga dopušteno ograničiti prava koja ljudi imaju?
Različite vrste teorija prava čovjeka mogu se razlikovati prema funkciji i mjestu koje prava u njima imaju. Teorija prava čovjeka mora rabiti koncepciju pravâ. Prema interesnoj koncepciji, imati pravo znači imati interes koji je zaštićen skupinom dužnosti nametnutih drugoj osobi ili osobama. Prema voljnoj koncepciji, imati pravo znači imati nadzor nad interesom koji je zaštićen skupinom dužnosti nametnutih drugoj osobi ili osobama, a te su dužnosti i same pod nadzorom imaoca prava. Objema je koncepcijama prava zajedničko stajalište da je funkcija prava zaštita vrijednosti na strani imaoca prava. Te se koncepcije razlikuju s obzirom na vrijednost koja se mora zaštititi: za prvu su to interesi, a za drugu autonomija. Zato one nemaju isti doseg. Razlikovat će se u slučajevima nametanja dužnosti drugim osobama radi zaštite interesa pojedinca, nad čime on nema normativan nadzor: u takvim slučajevima interesna koncepcija priznat će pravo pojedincu, dok voljna koncepcija to neće. Budući da interesna koncepcija može tretirati autonomiju kao posebnu vrstu interesa, ona će općenito priznati kao pravo sve ono što voljna koncepcija priznaje kao takvo, ali obratno nije tako jer postoje načini zaštite nečijih interesa a da se ne štiti njegova autonomija. Interesna koncepcija priznat će i svako biće koje je sposobno biti autonomno kao biće koje ima interese, dok suprotno nije slučaj.
Prema strukturi, teorije prava čovjeka mogu se razvrstati na teorije utemeljene na dobru, na dužnosti i na pravu. Teorija je utemeljena na dobru kada je neko dobro temeljno u njezinoj strukturi, a prava i dužnosti iz njega su izvedeni (primjer je teorija prirodnih prava Johna Finnisa, koja je utemeljena na dobru ljudskog samorazvoja). Teorija je utemeljena na dužnosti kada je neka dužnost temeljna u njezinoj strukturi, a iz nje su izvedena dobra i prava (primjer je teorija prirodnih prava Johna Lockea, koja je utemeljena na prirodnoj dužnosti čovjeka prema Bogu da održi sebe i druge). Teorija je utemeljena na pravu kada je pravo temeljno u njezinoj strukturi, a iz njega su izvedena dobra i dužnosti (primjeri su teorija prava pojedinaca Roberta Nozicka, koja je utemeljena na pravima na vlastitu osobu i predmete vanjskog svijeta, teorija osnovnih prava Ronalda Dworkina, utemeljena na pravu na jednakost, te teorija ljudskih prava Alana Gewirtha, utemeljena na pravima na slobodu i blagostanje).
Teorije prava čovjeka mogu se razlikovati i prema stajalištu o mogućnosti njihove spoznaje. Teorija je kognitivistička kada tvrdi da su prava čovjeka objektivne činjenice koje se mogu spoznati. Jedna je vrsta kognitivističke teorije naturalistička teorija, koja tvrdi da su prava čovjeka objektivne činjenice neovisne o našim vjerovanjima. Naturalizam je karakterističan za tradicionalne teorije prirodnih prava (Thomas Hobbes i J. Locke). U Hobbesovoj teoriji prirodno pravo na samoodržanje opravdano je jer je izvedeno iz osnovnih vjerovanja o materiji, kretanju i zakonima prirode, a u Lockeovoj teoriji prirodno pravo na održanje opravdano je jer je izvedeno iz osnovnih vjerovanja o Bogu kao stvoritelju i čovjeku kao njegovu djelu. Premda se Hobbesova i Lockeova teorija razlikuju u pogledu osnovnih vjerovanja o naravi ljudskih bića i svijetu u kojem ona žive, objema je zajedničko stajalište da je istinitost naših osnovnih vjerovanja činjenično pitanje. Oprječno naturalizmu nekognitivističko je stajalište, prema kojem su tradicionalne teorije prirodnih prava primjer naturalističke pogrješke jer iz naravi ljudskih bića i svijeta u kojem žive izvode sudove o tome kakva prava ljudska bića trebaju imati. Za nekognitivističke teorije prava čovjeka nisu objektivne činjenice, već ih se može samo prihvatiti ili odbaciti te djelovati u skladu s tom odlukom. Naturalizmu je u manjoj mjeri oprječan nenaturalizam, koji tvrdi da su prava čovjeka objektivne činjenice ovisne o našim vjerovanjima. Suvremene teorije prava čovjeka nenaturalističke su, a dijele se na konstruktivističke i fundacionističke. Konstruktivistička teorija tvrdi da su prava čovjeka objektivne činjenice jer subjekti vjeruju u prava čovjeka, vjerovali bi u ta prava nakon promišljanja i pripadnici su skupine koje većina pripadnika vjeruje u ta prava i sl. Prihvaćanje konstruktivizma u suvremenoj teoriji prava čovjeka posljedica je utjecaja Johna Rawlsa. Fundacionističke teorije nasuprot tomu (Nozick, Gewirth, Finnis) tvrde da su prava čovjeka objektivne činjenice jer subjekti prihvaćaju prava čovjeka kao nužne ili samoočite istine.
