Vukovar, grad u Srijemu i luka na desnoj obali Dunava; sjedište Vukovarsko-srijemske županije; 22 255 st. (2021). Leži na utoku rijeke Vuke u Dunav, na rubu Vukovarskoga ravnjaka, na 108 m apsolutne visine. Od Vinkovaca na jugozapadu udaljen je 22 km, a od Osijeka na sjeverozapadu 37 km. U starijem, baroknom dijelu grada (na desnoj obali Vuke) su franjevački samostan (1723–36; dograđivan do kraja XVIII. st. i ponovno potkraj XIX. st.) sa župnom crkvom sv. Filipa i Jakova (posvećena 1733), pravoslavna crkva sv. Oca Nikolaja (1733–37; često obnavljana), građanske kuće katnice iz XVIII. st., s karakterističnim masivnim arkadama i otvorenim trijemovima, kasnobarokna zgrada nekadašnje Diližansne pošte iz druge polovine XVIII. st., klasicistička zgrada stare općine iz 1818., historicistička zgrada gimnazije iz 1894. U novijem dijelu grada (na lijevoj obali Vuke) većina građevina nosi oznake kasnobaroknoga klasicizma. Obitelj grofova Eltz podignula je ondje monumentalni ranoklasicistički dvorac (1749–51; dograđivan u više navrata), današnja neobarokna dekoracija kojega je izvedena prigodom historicističke adaptacije (1895–1907); od 1966. u njem je smješten gradski muzej (s više zbirki: arheološkom, kulturnopovijesnom, numizmatičkom, etnografskom, zbirkom Bauer). U tom dijelu su i crkva sv. Roka, s elementima provincijskoga baroka (1740; često obnavljana), palača Srijemske županije (1773), izgrađena u stilu klasicizirajućeg kasnog baroka (današnji izgled dobila je nakon adaptacije 1902), ranohistoricistički Mali dvor Eltz (vila Knoll) iz 1860. i palača Jirkovsky iz 1874 (danas Veleučilište »Lavoslav Ružička« u Vukovaru), palača Kotarskoga suda (1902). Najpoznatije je djelo monumentalne historicističke arhitekture hotel Grand (1895–97), koji je 1919. pretvoren u Radnički dom (u Starom Vukovaru), a stilom art décoa ističe se Hrvatski dom (1922) u Novom Vukovaru. Zaštićeni su spomenici kulture i stari vodotoranj (1913), mauzoleji obitelji Eltz, Paunović i Stanić, rodna kuća Lavoslava Ružičke. U Borovom naselju planski modernistički stambeno-industrijski kompleks (Bata-Ville) iz 1931–38. Vukovarski vodotoranj (1968., od 2020. memorijalno spomen-obilježje). Radiopostaja; dopisništvo Hrvatske radiotelevizije. Povoljan položaj luke u Vukovaru (približno na polovici međunarodnoga plovnog puta Dunavom, između Ulma u Njemačkoj i ušća u Crno more) omogućio joj je da postane jedna od većih srednjoeuropskih riječnih luka za prekrcaj općih i rasutih tereta. Danas luka uz prekrcajno-skladišnu djelatnost pruža i druge agencijske usluge (za trgovačke i putničke turističke brodove za krstarenja). Vukovar pripada prvoj skupini područja od posebne državne skrbi. Industrija građevnoga materijala, obuće, lijekova i biogoriva, prehrambena i tekstilna industrija. Turizam (memorijalni, kongresni, krstarenja, Vučedol). U okolici poljoprivreda i vinogradarstvo. Ima razvijenu gospodarsku (vodovod, kanalizacija i plinska mreža) i negospodarsku infrastrukturu (osnovne i srednje škole, dječji vrtići, knjižnica i čitaonica, muzej, zdravstvene ustanove). Na području grada više je šumskih predjela (Đergaj, park-šuma Adica, Vukovarske dunavske ade). Povoljan prometni položaj još u rimskome razdoblju (limeska cesta), danas na željezničkoj pruzi Vukovar–Vinkovci i cestovnim pravcima prema Vinkovcima i Osijeku. Zračna luka.
Na prostoru grada i uže okolice život se odvija tijekom gotovo cijele prapovijesti, o čemu osobito svjedoče višeslojni lokaliteti, od kojih je najpoznatiji Vučedol: na platou Franjevačkog samostana otkriveni su nalazi neolitičke starčevačke i naselje eneolitičke vatinske kulture, na Velikoj skeli eneolitički grobovi i skupni nalaz novca grčko-ilirske Apolonije, Dirahija i rimske republike ukopan nakon 79. pr. Kr., vezan uz naselje keltskoga plemena Skordiska na Lijevoj bari (II. st. pr. Kr.), gdje je X–VI. st. pr. Kr. bila eneolitička i nekropola starijega željeznoga doba bosutske i daljske kulture. U antici je područje dio sustava dunavskoga limesa, na trasi vojne ceste (via ripensis); nalazi potječu s Gradca u Borovu i Petri skele, a vojnička diploma iz 61. godine (Lužac-Tiljevci), uz slične iz šire okolice, potvrđuje naseljavanje veterana u zaleđu. Nalaz ostave novca datirane u razdoblje vladavine Konstantina I. (306–337) svjedoči o nemirima i nesigurnosti tijekom IV. st., kada život zamire zbog barbarskih provala. Područje se ponovno aktivira u kasnoavarsko doba (VIII. st.), što potvrđuju pojasna garnitura iz devastiranoga groba na Švapskom brdu, kao i slični nalazi na Gradacu u Borovu i Priljevu. Izvori svjedoče o utvrdi franačkoga vazala, nitrantskoga kneza Pribine kraj utoka Vuke u Dunav u IX. st., na granici Franačkoga carstva. Prema grobljima na Lijevoj i Desnoj bari te u Novom Vukovaru, u X. st. je na prostoru današnjega Vukovara postojalo i naselje bjelobrdske kulture.
Prema kronici Gesta Hungarorum s kraja XII. st., Mađari su nakon jednog od pohoda na bizantsko područje sredinom X. st. zauzeli utvrdu Vukovo (Valcou). U srednjem je vijeku Vukovar bio sjedište prostrane Vukovske županije, koja se prvi put spominje u darovnici Andrije II. 1220. kao Comitatus de Wolcou. Na desnoj obali Vuke, na području današnjega samostana sv. Filipa i Jakova i gimnazije, nalazila se kraljevska utvrda castrum Walko koja je građena od opeke između XII. i XIV. st. te ojačana renesansnim bastionima početkom XVI. st. (Osmanlije su je zapalili 1687., srušena je 1752., a ostatci supstrukcija vidljivi su u dvorištu Obrtničke škole). U njezinu podgrađu (suburbium) razvilo se naselje kojemu je 1231. herceg Slavonije Koloman Arpadović dao povlastice slobodnoga kraljevskoga grada. Nakon što je kralj Ludovik I. Anžuvinac gradu dodijelio povlasticu održavanja tjednih sajmova (1345), Vukovar se intenzivnije razvija kao trgovište (oppidum Walkowar spominje se od 1398). U XIII. st. na lijevoj obali Vuke oblikovalo se trgovište Varoš (Warasy), koje se u izvorima spominje od 1286. Do XIV. st. grad je u ispravama zabilježen kao Walkow, Walco, Vlcou, Volkow, Walko, Wlkoy, potom se sve češće spominje mađarska inačica imena grada – Wolcowar (prvi put 1323). Vukovarska župa prvi se put spominje 1251., mada je zasigurno postojala i prije, a u srednjem vijeku vukovarsko je područje pripadalo Vukovskom arhiđakonatu Pečuške biskupije. U XIV. i XV. st. Vukovar je bio posjed više velikaša (mačvanski ban Ivaniš Horvat, grofovi de Bazin, mačvanski ban Stjepan Mošonac, Nikola Gorjanski, braća Petar i Matko Talovac, Job Gorjanski, knezovi Morovićki, Petar Gereb, Lovro Iločki), a od 1494. je u kraljevskome posjedu. Tijekom vojnoga pohoda Sulejmana II. Kanunija prema Mohaču u ljeto 1526., osmanske su snage zauzele i Vukovar. Tom je prigodom preko Vuke bio izgrađen drveni Sulejmanov most, koji je u uporabi bio do 1787. Za osmanske se vlasti Vukovar razvijao kao kasaba te je bio središte nahije, a potom kadiluka u Srijemskom sandžaku. U to je doba izgubio strateško značenje, ali je ostao važno trgovačko-obrtničko središte. Grad je tada bio nastanjen pretežno muslimanskim stanovništvom, sredinom XVI. st. ojačao je utjecaj kalvinista, a malobrojne katolike pastorizirali su bosanski franjevci. Vedutu Vukovara, utvrde i varoši u njezinu podnožju, izradio je 1608. Maksimilijan Prandtetter. Osmanlije su pri povlačenju 1687. gotovo u potpunosti spalili grad (daljnja razaranja pretrpio je za ponovnih osmanskih osvajanja 1688. i 1690. te početkom XVIII. st. za ustanka Ferenca II. Rákóczya). Vukovar se od 1691. razvija na desnoj obali Vuke, isprva pod imenom Vukovarski otok (Insula Vukovariensis), a od početka XVIII. st. kao dvojni grad: na desnoj obali Vuke nalazio se Stari Vukovar, nastanjen trgovcima i obrtnicima, a od 1722. se, pretežno za njemačke doseljenike, na lijevoj obali rijeke gradio Novi Vukovar, naselje linearno-cestovnoga tipa u kojem je bilo sjedište vojske, županijske uprave i vlastelinstva (Stari i Novi Vukovar spojeni su u jednu općinu 1873). Grad je u XVIII. st. bio središte vukovarskoga vlastelinstva, koje se nakon oslobođenja od osmanske vlasti nalazilo pod upravom Dvorske komore, od 1728. bio je u vlasništvu grofa Johana Ferdinanda Küffsteina, a 1736–1945. u vlasništvu grofova Eltz. Franjevci su već 1688. prenijeli svoju rezidenciju u grad i ondje sagradili drvenu crkvu. Franjevački samostan, građen 1723–36., s crkvom sv. Filipa i Jakova, postao je pastoralno središte zapadnoga Srijema i istočne Slavonije. U njemu je 1733–83. djelovalo Filozofsko učilište franjevaca Provincije Bosne Srebrene, odnosno Provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Obnovom županijskoga sustava u Slavoniji 1745. Vukovar je postao sjedištem Srijemske županije. Kratkotrajno je, upravnim preustrojima Habsburške Monarhije, bio u sastavu Pečujskog okruga (1785–90) i Osječke županije (1851–60). U XVIII. st. stvara se prepoznatljiva barokna jezgra grada s građanskim kućama, kurijama i trgovačkim objektima te podižu reprezentativne građevine (saborna crkva sv. Oca Nikolaja 1737., dvorac Eltz 1749–51., palača Srijemske županije 1773). Iako je vlastelinstvo do 1848. ubiralo niz feudalnih prava (mostarinu, cestarinu, držanje vodenica, sječu šume, točenje vina, prodaju mesa), ono je do kraja postojanja poticalo gospodarski i društveni razvoj vukovarskoga područja. Tako se ondje već 1730-ih spominje ciglana (drugu vukovarsku ciglanu u to doba vodili su franjevci), 1740-ih pivovara, a 1770-ih svilana, dok su se od XIX. st. osobito razvijali stočarstvo i biljna proizvodnja. Marija Terezija izdala je 1776. gradu sajamsku povlasticu, što je dodatno potaknulo gospodarski napredak. Prvi židovski trgovci zabilježeni su na početku XVIII. st., a sinagoga, izgrađena 1845., bila je prvi namjenski izgrađeni židovski hram u Hrvatskoj. Prodana je kalvinističkoj vjerskoj zajednici 1895., nakon što je 1889. podignuta nova sinagoga, koja je 1941. devastirana i najposlije 1957. prodana za građevni materijal. U XVIII. i XIX. st. Vukovar je, uz Osijek i Zemun, bio jedno od triju najvažnijih gradskih središta istočne Hrvatske, važno trgovačko i obrtničko središte te dunavska luka (1840. uključen je u stalni parobrodarski promet na Dunavu). Blizina Dunava utjecala je i na razvoj brodogradnje pa je u Vukovaru od sredine XIX. st. djelovalo Banhayerovo brodogradilište. Preko Borova priključen je 1878. na željezničku prugu koja je Budimpeštu spajala s Brodom. Željeznički kolodvor Vukovar-Borovo izgrađen je 1879., do samoga grada željeznica je produžena 1891., a oko grada do kolodvora Sajmište-Stari Vukovar 1912 (te je godine Vukovar povezan sa Šidom i Srijemskom Račom). Kolni put povezivao je pak Vukovar s Osijekom, Vinkovcima i Ilokom. U drugoj polovici XIX. i na početku XX. st. osnovan je niz financijskih ustanova (Vukovarska štedionica 1869., Srijemska agrarna štedionica 1876., Hrvatska dionička štedionica 1904., Njemačka štedionica 1905., Srpska kreditna banka 1908). Nakon skromnih industrijskih početaka (među ostalim 1868. osnovane su tvornica octa »Eduard Bier i sinovi« te kožara »Eder«, koja je prerasla u tvornicu kože, 1896. Prva dionička tvornica soda vode, 1898. parna pilana Mirka Steinera), kao prvi industrijski kompleks otvorena je 1905. kudjeljara (koja je 1958. pripojena kombinatu Borovo). Njezina je električna centrala od 1907. napajala naselje koje je planski sagrađeno oko nje, a od 1909. strujom je opskrbljivala i grad. Trgovačko-građevinsko poduzeće »Josip Banheyer i sin« prometnulo se od početka XX. st. do 1914. u jednu od najvećih hrvatskih građevinskih tvrtki, a 1913. izgradilo je stari vodotoranj, jedan od prepoznatljivih gradskih simbola. U XVIII. i XIX. st. u gradu se spominju mnogobrojne gostionice i konačišta, već 1827. izgrađen je hotel Central (radio do 1890), 1840. hotel Lav, a 1897. hotel Grand (od 1919. Radnički dom). Pučke škole djeluju od 1730-ih, a isprva su organizirane po konfesionalnoj osnovi: 1733. spominje se pravoslavna srpsko-ruskoslovenska škola, za koju je 1835. podignuta zgrada (na tom je mjestu 1904. sagrađen Srpski dom), pučku školu za katoličku djecu utemeljili su 1736. franjevci, a od 1851. postoji i židovska škola za koju je 1857. sagrađena zgrada. Od 1859. djelovala je (opća) pučka škola u Starom Vukovaru, šegrtska škola osnovana je 1887., a gimnazija, isprva kao niža realka, 1891 (današnja gimnazijska zgrada izgrađena je 1894). Jačanjem građanskoga sloja od sredine XIX. st. se u Vukovaru osnivaju mnogobrojna društva: 1859. čitalačko društvo Ressource (nakon što je većina njegovih srpskih članova 1921. osnovala Srpsku čitaonicu, preimenovano je 1922. u Hrvatsku čitaonicu), 1861. Izraelsko gospojinsko dobrotvorno društvo, 1867. Hrvatsko pjevačko društvo Dunav (inicijativom njegovih članova osnovan je Hrvatski dom), 1869. Vukovarsko srbsko pjevačko društvo Javor, 1875. Dobrovoljno vatrogasno društvo, 1881. Hrvatska obrtnička čitaonica, 1892. podružnica Crvenoga križa, 1904. Njemačko pjevačko društvo, 1913. Njemačka čitaonica. Zgrada bolnice sagrađena je 1857., a zatvorena 1924., potom je 1938–40. za potrebe bolnice adaptiran Mali dvor Eltz, koji je, nakon izgradnje današnjega bolničkog objekta 1976., postao sjedište bolničke uprave i administracije. Relativna prometna izoliranost ograničavala je snažniji gospodarski razvoj Vukovara, koji je do kraja postojanja Austro-Ugarske Monarhije ostao lokalno središte istočne Slavonije i srijemskoga prostora. Ukidanjem županija u Kraljevini SHS Vukovar je, u statusu grada od 1919., postao središte Srijemske oblasti (1922–29). U nestabilnim prilikama nakon I. svjetskog rata dio se vukovarskih građana obogatio trgovinom žitom, petrolejem, šećerom i vinom. Zbog toga se tijekom 1920-ih gradsko središte jače urbanizira, a do 1927. izgrađena je vodovodna mreža te završena elektrifikacija grada. Osnivaju se i novi industrijski pogoni (1921. Prva srijemska tvornica kola). Novim administrativnim promjenama u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji, Vukovar je kotarsko mjesto u Savskoj banovini (1929–39), potom u Banovini Hrvatskoj (1939–41). Iako tijekom 1930-ih gubi upravni i gospodarski značaj, 1930. osnovani su pogoni tekstilne industrije (tvornica pokrivača i frotira Thomasa Müllera te tvornica čarapa Josipa Stolina), od kojih je nakon 1945. utemeljeno poduzeće za proizvodnju pokrivača i tkanina Vuteks, vukovarska tekstilna industrija (prestalo s radom 2006. te likvidirano 2017). Ključan zamah jačoj industrijalizaciji vukovarskoga područja dalo je otvaranje tvornice obuće i gume Bata (1931) u obližnjem Borovu. Tijekom 1941–45. Vukovar je u sastavu NDH bio sjedište Velike župe Vuka. Nije pretrpio veća materijalna razaranja, iako su ga u drugoj polovici 1944. saveznici dvaput bombardirali (tijekom bombardiranja u srpnju oštećena je pravoslavna crkva). Velika stradanja od ustaških vlasti u tom je razdoblju doživjelo srpsko i napose židovsko stanovništvo. Nakon proboja Srijemske bojišnice 12. IV. 1945., jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle su u Vukovar. Pred kraj rata i nakon njega velik se dio njemačkoga stanovništva iselio ili je bio prognan, a neposredno nakon uspostave partizanske vlasti dio njih, kao i nekoliko stotina pripadnika hrvatskoga građanstva, bio je pogubljen. U socijalističkoj Jugoslaviji grad je doživio velik industrijski i demografski uspon. Poduzeća Vuteks i Građevinar (osnovan 1947) te poljoprivredno-industrijski kombinat Vupik (osnovan 1945; pod nazivom Vupik djeluje od 1982), a osobito tvornica Borovo, posebice od 1950-ih, poslužili su kao temelj razvoja. Broj stanovnika rastao je od 7070 st. 1857. i 10 862 st. 1931. na 23 740 st. 1961. i 44 639 st. 1991. Današnji vodoopskrbni sustav u Vukovaru uspostavlja se od 1955., dok je novi vodotoranj izgrađen 1968 (kao simbol grada za Domovinskoga rata preuređen je 2020. u memorijalno spomen-obilježje). Osnovani su Gradski muzej (1946), Narodna biblioteka (1947), Radničko sveučilište (1957), Komercijalna banka Vukovar (1958) te počeo emitirati Radio Vukovar (1957), a 1980. podignut je hotel Dunav. U Domovinskome ratu Vukovar je bio izložen teškim napadima JNA i srpskih snaga te u studenome 1991. okupiran i gotovo u potpunosti razoren (Vukovarska bitka). Na osnovi Erdutskoga sporazuma grad je 15. I. 1998. reintegriran u Hrvatsku, nakon čega se pristupilo njegovoj obnovi. Sjedište je Vukovarsko-srijemske županije od 1992. Iako je u znatno manjem opsegu u odnosu na razdoblje prije 1991. očuvana tradicionalna proizvodnja (Borovo, Vupik), vukovarsko je gospodarstvo snažno pojačano modernom prerađivačkom industrijom. Ističu se tvornica ekoloških biogoriva Grentek bio refinery (osnovana 2006) te pogon tvrtke Enikon Aerospace za lakiranje unutrašnjosti putničkih zrakoplova otvoren 2020. Osnivanjem Veleučilišta »Lavoslav Ružička« 2005. grad razvija i visoko obrazovanje u zdravstvu, ekonomiji i javnoj upravi. Međutim, zbog prethodnih ratnih zbivanja, ali i iseljavanja, broj stanovnika u XXI. st. opada (2001. 30 126 st.; 2011. 26 468 st.).
