Ružička, Lavoslav (Leopold), švicarski organski kemičar hrvatskog podrijetla (Vukovar, 13. IX. 1887 – Mammern na Bodenskom jezeru, 26. IX. 1976). Završio (1906) klasičnu gimnaziju u Osijeku, diplomirao (1908) kemiju na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu, Njemačka, gdje je pod voditeljstvom H. Staudingera, budućega dobitnika Nobelove nagrade za kemiju (1953), doktorirao (1910) i ostao raditi kao asistent. Kada je 1912. Staudinger postao profesor Savezne tehničke visoke škole (Eidgenössische Technische Hochschule, ETH) u Zürichu, s njim je u Zürich došao i Ružička, gdje je 1917. dobio švicarsko državljanstvo, 1918. postao privatni docent, a 1923. titularni profesor. God. 1925–26. radio je u Ženevi, a 1926–29. bio je profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu, Nizozemska, da bi 1929. postao profesor i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju na ETH-u. Na povratak u Zürich privukle su ga mogućnosti koje je pružala švicarska kemijska, osobito farmaceutska industrija i industrija mirisa, s kojima je dugo godina uspješno surađivao. Ružička je dobio ponudu i za profesuru u Zagrebu, no otklonio ju je zbog nedostatnih sredstava za istraživački rad na Zagrebačkom sveučilištu.
Već kao Staudingerov suradnik Ružička je riješio strukturu piretrina, insekticida dobivenog iz dalmatinskoga buhača. Nakon uspješne sinteze i određivanja strukture muskona i cibetona, važnih u industriji mirisa, bavio se pripravom makrocikličkih spojeva s velikim brojem ugljikovih atoma u prstenu. Znanstveni radovi na strukturi terpena i politerpena, a na temelju izoprenskoga pravila, doveli su ga do istraživanja steroida. Godine 1933–34. riješio je sintezu i strukturu muškoga spolnog hormona androsterona. Za svoja istraživanja polimetilena i viših terpena dobio je 1939. s njemačkim kemičarom A. F. J. Butenandtom Nobelovu nagradu za kemiju. Zbog ratnih prilika Ružička nije otišao na dodjelu Nobelove nagrade u Stockholm, nego mu je 16. I. 1940. nagradu predao švedski veleposlanik na posebnoj svečanosti u ETH-u. Tim je povodom na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva došao u Zagreb, gdje je 16. III. 1940. održao predavanje pod naslovom Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona. Tada je bio izabran za počasnoga člana JAZU i počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, te za počasnoga člana Hrvatskoga kemijskoga društva, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva i Hrvatskoga liječničkoga društva. Tijekom II. svjetskog rata Ružička je izgubio nekoliko vrijednih suradnika, ali je svoj laboratorij nastojao popuniti vrsnim mlađim kemičarima. Tako je, među ostalima, pozvao u Zürich i V. Preloga, budućega hrvatskog nobelovca, koji je 1950. na ETH-u postao redoviti profesor, a 1957., nakon odlaska Ružičke u mirovinu, preuzeo predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju. Ružička je bio i počasni član Matice hrvatske, a proglašen je i počasnim građaninom Vukovara. Bio je počasni doktor i većega broja svjetskih sveučilišta i član mnogih učenih društava i akademija. Osim kemijom, Ružička se intenzivno bavio i uzgojem cvijeća i alpskih biljaka; zanimao se za slikarstvo, posebno nizozemskih majstora XVII. st., a svoju je kolekciju umjetničkih slika poklonio Kunsthausu u Zürichu.
Ružička je često dolazio u Hrvatsku, gdje je nastojao utjecati na provođenje znanstvene politike. Dio ostavštine s osobnim dokumentima, medaljama i poveljom o dodjeli Nobelove nagrade pohranjen je u HAZU. U Vukovaru je 1965. na njegovoj rodnoj kući bila postavljena spomen-ploča, a 1977. u njoj je bio otvoren i spomen-muzej. Kuća je uništena 1991. u Domovinskom ratu, a na poticaj HAZU i uz pomoć Zaklade Kuća Ružička obnovljena je i dograđena, te na 120 obljetnicu Ružičkina rođenja predana na uporabu gradu Vukovaru. Ružički u čast kemičari, kemijski inženjeri i tehnolozi organiziraju od 1978. u Vukovaru redovite smotre znanstvene i stručne djelatnosti, u pravilu svake druge godine, pod naslovom Ružičkini dani.
