Vatikan (puni naziv Vatikanski Grad ili Država Vatikanskoga Grada, talijanski Città del Vaticano ili Stato della Città del Vaticano), država na dijelu teritorija grada Rima, zauzima 0,44 km², s 572 st. (2011). Obuhvaća baziliku sv. Petra, Apostolsku palaču, vrtove i pomoćne zgrade. Vatikan kao država posjeduje na talijanskom državnom teritoriju nekoliko objekata, koji na temelju Lateranskih sporazuma iz 1929. uživaju eksteritorijalnost. To su u Rimu bazilike sv. Ivana Lateranskoga, sv. Marije Velike i sv. Pavla izvan zidina, zatim palače Lateranska, della Dataria, della Cancelleria, di Propaganda Fide, Svetog oficija, Rimskoga vikarijata, Villa Barberini te ljetna papinska rezidencija u Castel Gandolfu i dr.
Vatikan ima vlastite oružane snage, tzv. Papinsku švicarsku stražu (talijanski Guardia Svizzera Pontificia), vlastitu zastavu i novac (euro), poštanske marke, vlastitu poštansku i telegrafsku službu, vlastitu banku, novine, časopise te televizijsku i radijsku postaju.
Gradom dominira bazilika sv. Petra, izgrađena na mjestu stare bazilike sv. Petra, koju je 326. započeo graditi Konstantin I. Veliki, iznad mjesta koje se smatra grobom sv. Petra. Današnja bazilika s golemom kupolom i papinskom kriptom jedno je od najposjećenijih hodočasničkih odredišta na svijetu. Građena 1506–1626. u renesansnom i baroknome stilu, arhitektonsko je remek-djelo koje je oblikovalo više znamenitih majstora poput Bramantea, Michelangela, Carla Maderne, Berninija i dr. U njoj se nalaze grobovi mnogih papa te niz vrhunskih kiparskih djela poput Michelangelove Pietà. Ispred Bazilike je Trg sv. Petra, okružen kolonadom, koji je povezan Brončanim vratima (Portone di bronzo) s Apostolskom palačom (Vatikanska palača ili Papinska palača), službenom rezidencijom papâ, danas najvećim dvorom na svijetu. Palača je kompleks zgrada s vrtovima, kojih je gradnja započela 1589., za pape Siksta V. U kompleksu se nalazi papinski apartman, uredi Katoličke crkve i Svete Stolice, niz kapela, Vatikanska knjižnica te Vatikanski muzeji s Rafaelovim sobama i Sikstinskom kapelom, u kojoj Kardinalski zbor od 1878. bira papu. Grad Vatikan je 1984. uvršten na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.
Gospodarstvo
Vatikansko gospodarstvo svodi se na financijsko poslovanje, upravljanje državnim proračunom i iznimno vrijednom imovinom. Vatikan je dio talijanskog i Europskoga monetarnog sustava (iako s Italijom nije u formalnoj carinskoj ni monetarnoj uniji). Stalni proračunski manjak dijelom pokriva prodajom ili najmom imovine, a dijelom prilozima biskupija i vjernika širom svijeta (Petrov novčić). Prihodi se ostvaruju i od vjerskoga turizma (uz prodaju poštanskih maraka, prigodnih kovanica, medalja, suvenira, muzejskih ulaznica i publikacija), te od ulaganja u financijske portfelje širom svijeta. Vatikan ne objavljuje podatke o svojim financijama; procjenjuje se da su njegovi prihodi 2007. iznosili oko 200 milijuna USD.
Povijest
Područje današnjega Vatikana bilo je naseljeno već u antičko doba, kada je rimski car Neron na području Vatikanskoga polja (Ager Vaticanus) u predgrađu Rima sagradio velebni cirkus, gdje je za prvoga progona kršćana između 64. i 67. strmoglavce na križ bio raspet sv. Petar. Na mjestu njegova groba u neposrednoj blizini cirkusa (novim arheološkim istraživanjima pronađen je grob ispod crkve sv. Petra) započeo je 324. rimski car Konstantin I. Veliki graditi velebnu peterobrodnu baziliku, koja je tijekom idućih stoljeća postala središnjom točkom okupljanja različitih građevina, povezanih obrambenim zidovima u jedinstvenu sakralno-fortifikacijsku cjelinu. Područje današnjega Vatikana, kao dio prostranoga rimskoga crkvenog posjeda (Patrimonium sancti Petri), bilo je pod vlašću Zapadnorimskoga Carstva do 476., a potom pod vlašću Odoakra, Teodorika (493–526) i Bizantskoga Carstva, čiju su vlast u Italiji eliminirali Langobardi 751. i ozbiljno zaprijetili opstojnosti rimskoga crkvenog posjeda na, među ostalim, području današnjega Vatikana. Iako je papa Stjepan II. (III.) sklopio s Langobardima 40-godišnji mir, kada su oni ponovno zaprijetili, zatražio je pomoć od franačkoga vladara Pipina Maloga, koji je 756. pobijedio Langobarde i iste godine predao papi osvojene zemlje (Ravenski egzarhat, Pentapolis), što će postati jezgrom buduće Papinske Države. Zahvaljujući franačkoj pomoći, vatikansko je područje izraslo u središte Papinske Države, u sastavu koje se nalazio sve do 1870., kada su ga osvojile postrojbe Kraljevine Italije. U njezinu sastavu Vatikan je bio sve do 1929., kada je ugovorom što su ga u Lateranskoj palači u Rimu sklopili 11. II. 1929. Sveta stolica (papa Pio XI.) i talijanska država (B. Mussolini), bio konstituiran kao neovisna država. Iako je Hitlerova Njemačka poštovala neovisnost Vatikana za II. svjetskog rata, tijekom njemačke okupacije Italije (1943–44) Vatikan se nalazio u potpunom okruženju njezinih postrojbi. Nakon II. svjetskog rata bili su pogoršani odnosi Vatikana s državama u kojima je nova, komunistička vlast onemogućavala djelovanje Katoličke crkve (diplomatski odnosi s Jugoslavijom bili su prekinuti 1952–66). Od 6. IV. 1964. Vatikan je imao status stalnoga promatrača u UN-u. Papinska apostolska putovanja izvan Italije ponovno se organiziraju od 1964 (nije ih bilo od početka XIX. st.). Najviše ih je poduzeo Ivan Pavao II. (papa 1978–2005). Šest njegovih posjeta rodnoj Poljskoj tijekom 1979–91. značilo je i potporu radničkim oporbenim pokretima (→ solidarnost), te su znatno pridonijeli poljskoj demokratizaciji. U siječnju 1984. uspostavljeni su diplomatski odnosi sa SAD-om, a početkom prosinca 1989. Vatikan je prvi put posjetio jedan sovjetski lider (M. Gorbačov); posebni odnosi sa SSSR-om uspostavljeni su u ožujku 1990. Tijekom pontifikata Ivana Pavla II. podupirano je međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije (u siječnju 1992); uspostavljeni su i diplomatski odnosi s Izraelom (u lipnju 1994) te posebni odnosi s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (u veljači 2000). Vatikan je u ožujku 2003. politički osudio vojnu intervenciju SAD-a i saveznika na Irak, smatrajući ju nezakonitom. U srpnju 2004. u UN-u je stekao punopravno članstvo s određenim ograničenjima (bez prava glasovanja). Nakon smrti Ivana Pavla II. (2. IV. 2005), za papu je 19. IV. 2005. izabran J. Ratzinger (Benedikt XVI.); nakon što se povukao zbog narušena zdravlja (28. II. 2013), za papu je 13. III. 2013. izabran Jorge Mario Bergoglio (uzeo ime Franjo). Početkom 2000-ih Vatikan ima diplomatske odnose s većinom svjetskih država (izuzev nekoliko islamskih i komunističkih; diplomatski odnosi s Taiwanom otežavaju normalizaciju odnosa s Kinom); član je ili promatrač u više međunarodnih organizacija. Njegova međunarodna aktivnost nastavljena je u smjeru jačanja ekumenizma, poticanja međureligijskoga dijaloga i tolerancije, borbe za mir u svijetu, i dr.
Politički sustav
Prema Lateranskom ugovoru od 1929. te Osnovnom zakonu iz 2001., Vatikan je suverena država, apsolutna monarhija s izbornim vladarom (papa). Država je u službi Svete stolice, vrhovnoga međunarodnog upravnog tijela Katoličke crkve. Država Vatikanskoga Grada kao i Sveta stolica sukladno dualizmu vlasti pape (duhovni i svjetovni poglavar) imaju zaseban međunarodnopravni subjektivitet. Papa ima zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast koje su, zbog naravi papinskoga poslanja (vrhovni poglavar Katoličke crkve), funkcionalno delegirane pojedinim institucijama. Papu bira Kardinalski zbor, doživotno. Zakonodavnu vlast obnaša Pontifikacijsko povjerenstvo Države Vatikanskoga Grada koje čini 7 kardinala, a na čelu kojega je njegov predsjednik (kardinal), najstariji član Rimske kurije, kojega, kao i ostale kardinale, na mandat od 5 god. imenuje papa. Izvršnu vlast obnaša Guvernatorat Države Vatikanskoga Grada čiji je predsjednik ujedno i predsjednik Pontifikacijskoga povjerenstva te ga za obje dužnosti (zakonodavnu i izvršnu) imenuje papa. Guvernatorat se sastoji od predsjednika Pontifikacijskoga povjerenstva, kardinala državnog tajnika i njegova zamjenika, a čine ga uredi, među ostalim pravni, računovodstveni, ekonomski, policijski, turistički itd. U upravi nad Crkvom i državom papi pomaže Rimska kurija, koja se sastoji od Državnoga tajništva, kardinalskih kongregacija, sudišta, pontifikacijskih vijeća i povjerenstava te tajništava i ureda. Državno tajništvo, na čelu kojega je kardinal državni tajnik, sastoji se od Papinskoga tajništva (dijeli se na urede za apostolska pisma, dopisivanje, informacije, dokumentaciju itd.) i Vijeća za javne crkvene poslove koje djeluje u međudržavnim i diplomatskim odnosima. Sudbenu vlast predstavljaju: Apostolska penitencijarija, Vrhovno sudište Apostolske signature i Sveta rimska rota. Prema Konstituciji Universi dominici gregis iz 1996., pravo izbora pape ima Kardinalski zbor (pravo glasa nemaju kardinali koji su na dan papine smrti navršili 80. godinu života). Papa se bira tajnim i pismenim glasovanjem. Maksimalni broj kardinala izbornika ne smije prijeći 120, a zabranjeno je biranje pape od strane nekoga drugoga crkvenog tijela, članova općega sabora ili biskupske sinode. Nitko od kardinala ne može biti isključen iz izbora, a svi su kardinali izbornici, obvezom obećanja poslušnosti, dužni sudjelovati na izboru. Kardinale izbornike saziva dekan Kardinalskoga zbora. Period i postupak izbora (konklave) zatvoren je za druge, a svi kardinali izbornici od početka konklava do imenovanja novoga pape smješteni su u Domu svete Marte (Domus sanctae Marthae). Glasuje se u Sikstinskoj kapeli, koja se nalazi pod vlašću kardinala komornika, sve dok jedan od kandidata ne dobije 2/3 plus jedan glas. Izborom, papa dobiva opću, redovitu, vrhovnu, neovisnu, potpunu, izravnu i trajnu vlast u Katoličkoj crkvi i Državi Vatikanskoga Grada.
