tricij (prema grč. τρίτoς, trítos: treći), kemijski simbol ³H ili T (novolat. tritium), nestabilan, radioaktivni izotop vodika s masenim brojem 3 i s relativnom atomskom masom 3,016. Vrijeme poluraspada tricija iznosi 12,32 ± 0,02 godine, odnosno 4500 ± 8 dana. Atom tricija sastoji se od jezgre, tritona, koja je građena od jednoga protona i dva neutrona, a okružuje ju jedan elektron u elektronskome omotaču. Prirodni vodik sadržava manje od 10–12% tricijevih atoma. Ukupna količina prirodnoga tricija u atmosferi je približno 3,6 kg. Tricij je na sobnoj temperaturi plinovit, a njegov oksid (T2O) kapljevina je s vrelištem 101,5 °C. Tricij nastaje u gornjim slojevima atmosfere međudjelovanjem primarnoga kozmičkog zračenja na atome atmosferskoga dušika, a može se dobiti u nuklearnom reaktoru djelovanjem neutrona na litij (približno 25 g na godinu). Veći dio (99%) prirodnoga tricija oksidira u vodu, uključujući se izravno u njezinu strukturu i u tom obliku dospijeva na Zemljinu površinu u oborinama te tako ulazi u hidrološki ciklus. Rabi se kao izotopni obilježivač, osobito u istraživanjima nukleinskih kiselina, kao nuklearno gorivo fuzijskih reaktora, kao ionizacijsko sredstvo u svjetlećim masama (primjerice u satovima, ciljnicima za oružje) te kao važan sastojak termonuklearne bombe. Proizveo ga je Ernest Rutherford sa suradnicima 1934.
