suprematizam (ruski suprematizm, od lat. supremus: najviši; krajnji), umjetnički smjer, jedan od najranijih i najradikalnijih avangardnih pokreta apstraktne umjetnosti, nastao u Rusiji netom prije Listopadske revolucije.
Razvio ga je, isprva u slikarstvu, Kazimir Maljevič, potaknut zapadnoeuropskim kubističkim i futurističkim idejama te ruskom narodnom umjetnošću, tzv. transracionalnom poezijom i filozofsko-mističnim teorijama Pjotra Demjanoviča Uspenskoga.
Vjerujući da umjetnost ne smije »služiti« religiji, državi i općenito predmetnomu svijetu, Maljevič je potaknuo ideju o njezinoj autonomnosti, tražeći uporište u čistom umjetničkom osjećaju i odsutnosti predmeta te zagovarajući apsolutnu usklađenost osnovnih geometrijskih oblika (kvadrat, kružnica, trokut, križ) i boja. Stvorivši novi likovni jezik te postupno proširivši likovni vokabular (dinamički ili kozmički suprematizam) otkrio je novu slikarsku iluziju trodimenzionalnosti.
Te su ideje, koje je Maljevič razvijao s istomišljenicima i sljedbenicima, ruskim i ukrajinskim avangardnim umjetnicima (Aleksandra Ekster, Olga Rozanova, Nadežda Udalcova, Ivan Kljun, Ljubov Popova, Nina Genke-Meller, Vjera Jermolajeva, Ivan Puni i dr.), objavljene u nizu teorijskih djela i manifesta, među prvima u brošuri Od kubizma i futurizma do suprematizma: novi slikarski realizam (Ot kubizma i futurizma k suprematizmu. Novyj živopisnyj realizm), tiskanoj 1915., kada su prvi put javnosti predstavljena i njegova suprematistička djela među kojima i kultni Crni kvadrat (1914–15). Suprematističke ideje objavljivane su i u inozemnim avangardnima časopisima, a najsveobuhvatnije u izdanju škole Bauhaus, koja je objavila Maljevičevu teorijsku knjigu Bespredmetni svijet (Die gegenstandslose Welt, 1927).
Maljevič je 1920-ih s Eliezerom Markovičem Lisickim, Iljom Čašnikom i Nikolajem Sujetinom počeo razvijati suprematističke ideje u prostoru, stvarati objekte, tzv. arkitektone. Nasuprot konstruktivističkim zamislima koje su se vodile idejom utilitarnosti, suprematistički su arhitektonski modeli razvijali ideju futurističkih zgrada za »prostor kozmosa«. Vizionarski pristup arhitekturi razvijao je i Lazar Hidekelj, koji je studirao kod Maljeviča i Lisickog u Vitebsku 1919–20. te stvorio prvi suprematistički arhitektonski projekt (Aero-klub, vodoravni arhitekton, 1922–23). Suprematističke su ideje znatno utjecale na razvoj svjetske arhitekture, već 1920-ih na tzv. internacionalni stil, potom i na suvremene arhitekte poput Zahe Hadid.
Sujetin i Maljevič koristili su se suprematističkim motivima i u oblikovanju porculana i tekstila, a Lisicki ih je unio u grafički dizajn te proširio na Zapad.
Nakon Listopadske revolucije suprematisti su kao i drugi avangardni umjetnici sudjelovali u kreiranju estetike novoga društva. Njihov utjecaj raširio se Sovjetskim Savezom početkom 1920-ih, a dijelom je bio važan i u oblikovanju konstruktivizma. Nove kulturne politike od kraja 1920-ih, koje su pratile Staljinovo učvršćivanje na vlasti, izravno i oštro kritizirale su avangardu općenito, pa tako i suprematizam, a kada je 1934. socrealizam postao službenom doktrinom, zabranjeni su svi vidovi apstraktne umjetnosti.
Ipak Vasilij Kandinski i Lisicki su suprematističke ideje donijeli u zapadnu Europu i njima utjecali prije svega na Bauhaus i De Stijl, a u drugoj polovici XX. st. na razvoj apstraktne umjetnosti, pogotovo geometrijske apstrakcije, ali i drugih smjerova (minimalizam, postmodernizam).
