planet

planet (lat. planetae, prema grč. πλανήτης: koji luta), svemirsko tijelo koje obilazi oko zvijezde, dovoljno masivno da ga kuglasto oblikuje vlastita gravitacija i da očisti okolinu svoje orbite od manjih tijela ali nedovoljno masivno da postane zvijezda; svijetli odraženom svjetlošću i može imati vlastite satelite. Planeti imaju masu barem 100 puta manju od Sunčeve, pa u svojem središtu ne mogu imati termonuklearni izvor energije zbog premalena gravitacijskoga tlaka. U Sunčevu sustavu poznato je osam planeta: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Prva su četiri unutrašnji, odijeljeni od ostalih, vanjskih, glavnim planetoidnim pojasom. Planetne se staze nalaze gotovo u jednoj ravnini i, osim Merkurove, malo se razlikuju od kružnice. Svi se planeti oko Sunca gibaju istim smjerom (protivno satnoj kazaljci ako se promatraju od Sjevernoga prema Južnom Zemljinu polu). Vrtnja većine planeta oko svoje osi istoga je smjera, no Venera se okreće suprotno, a Uranova os vrtnje leži gotovo u ravnini njegove staze. Golim okom vide se Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn, koje su poznavali stari narodi; posljednja dva planeta otkrivena su u novom vijeku. Planeti su najprije, zajedno s Mjesecom i Suncem, bili smatrani Zemljinim pratiocima (→ geocentrični sustav), a od zvijezda koje zadržavaju stalan raspored razlikovalo ih se po tome što mijenjaju položaj, tj. gibaju se među zvijezdama u blizini ekliptike.

S obzirom na položaj Zemlje u Sunčevu sustavu, planeti se dijele na donje (bliži Suncu) i gornje (dalji nego što je Zemlja) te se nalaze u različitim odnosima prema Suncu (→ aspekt). Donji planeti prividno titraju oko Sunca, udaljujući se do položaja pod kutom od najviše 28° (Merkur) i 47° (Venera), te se mogu pojaviti ili ujutro prije Sunčeva izlaska (zapadna elongacija) ili uvečer prije njegova zalaska (istočna elongacija). Budući da se ravnine u kojima se planeti gibaju oko Sunca ne podudaraju sa Zemljinom, planeti neće svaki put prijeći iza Sunca (okultacija) ili ispred njega (tranzit); te se pojave ponavljaju u višegodišnjim razmacima. Gornji planeti obilaze oko Sunca manjom kutnom brzinom nego Zemlja, pa se nakon konjunkcije prividno gibaju prema zapadu (tada se vide ujutro) sve dok ne stignu u opoziciju, kada nastavljaju kao večernji objekti. U odnosu na zvijezde, gibaju se od zapada prema istoku u složenoj putanji koja, kada su u području opozicije, pokazuje petlje, a tada se djelomice gibaju prema zapadu. Položaji planeta na nebeskoj sferi računaju se vrlo točno, a objavljuju kao efemeride.

Po fizičkim svojstvima razlikuju se planeti Zemljine i Jupiterove skupine. Merkur, Venera, Zemlja i Mars (terestrički planeti) imaju čvrstu površinu i tanku atmosferu, osim Merkura koji je bez atmosfere. Građeni su od stijenja koje sadrži željezo, silicij, kisik, magnezij, aluminij i dr. Razmjerno su velike prosječne gustoće (3933 do 5514 kg/m³). Vanjski planeti (jovijanski planeti), divovski su i izgrađeni pretežno od plinova: vodika, helija, metana i amonijaka, pa su male prosječne gustoće (687 do 1638 kg/m³). U unutrašnjosti svih planeta tvar je visoke temperature i pod visokim tlakom.

Površinska temperatura planeta ovisi o udaljenosti od Sunca i o prisutnosti, odnosno o sastavu atmosfere. Najvišu temperaturu imaju površine Merkura (430 °C) i Venere (460 °C). Fizičko stanje planeta i njihovih satelita danas se intenzivno istražuje uz pomoć svemirskih letjelica. (→ ekstrasolarni planet; ekstrasolarni planetni sustav; patuljasti planet; smeđi patuljak)

Usporedba svojstava planeta