Neptun, najudaljeniji planet u Sunčevu sustavu. Proračunom su ga, na temelju gravitacijskoga poremećaja Uranove staze, predvidjeli John Couch Adams (1841) i Urbain Le Verrier, a temeljem njihove ga je dojave otkrio Johann Gottfried Galle 23. IX. 1846. Golim se okom ne vidi (prividna magnituda 7,67 do 8,00). Nazvan je po Neptunu, bogu u rimskoj mitologiji.
Putanja i vrtnja
Od Sunca je prosječno udaljen 4495 milijuna kilometara, tj. 30,05 astronomskih jedinica. Putanja mu je gotovo kružna (ekscentricitet 0,009) i neznatno nagnuta s obzirom na ekliptiku (inklinacija 1,77º). Obiđe Sunce za 164,79 zemaljskih godina.
Ekvator mu je otklonjen od ravnine putanje za 28,32°. Okrene se oko svoje rotacijske osi za 16 h 6 min 36 s.
Fizička svojstva
Tijelo mu je splošteno, ekvatorski promjer mu je 49 528 km, tj. oko četiri puta veći od Zemljina, polarni 48 682 km. Masa mu je 17,1 puta veća od Zemljine, gušći je od vode 1,638 puta, površinsko gravitacijsko ubrzanje malo je veće od Zemljina (11,15 m/s²). Blagog je sjaja (albedo 0,442). Jezgra se sastoji od silikatnih stijena, nikla i željeza na temperaturi od približno 5400 K. Plašt je vruća gusta tekućina koja se sastoji od vode, amonijaka i metana. Na dubini od 7000 km uvjeti mogu biti takvi da se metan raspada i nastaju dijamanti koji padaju prema jezgri poput tuče. Planet nema čvrstu površinu, pa je površina definirana kao područje u kojem je atmosferski tlak jednak atmosferskomu tlaku na Zemlji iznad površine mora, tj. 100 kPa.
Neptun ima unutarnji izvor topline koji temperaturi njegove površine pridonosi više no Sunčevo zračenje. Magnetsko polje mu je slabije od polja drugih divovskih planeta, a os magnetskoga polja jako je nagnuta prema osi vrtnje (47°) i udaljena 0,55 polumjera od planetnoga središta. Polumjer magnetosfere na strani prema Suncu iznosi oko 34,9 Neptunovih polumjera, a sa suprotne se strane proteže do najmanje 72 Neptunova polumjera, a vjerojatno i mnogo dalje.
Atmosfera
Atmosfera mu je plavičasta, visoka oko 20 km, na temperaturi od –220 °C, sastoji se od vodika (H2, oko 80%), helija (oko 19%) i metana (CH4, oko 1%) te sleđenoga amonijaka (u tragovima). Oblake čine metan, amonijak (NH3), amonijev sulfid ((NH4)2S), sumporovodik (H2S) i voda. Količina metana i etana (C2H6) na ekvatoru je 10 do 100 puta veća nego na polovima, što se tumači kao pokazatelj uzlaznih atmosferskih struja na ekvatoru i silaznih u blizini polova. U oblacima nastaju mnogobrojni vrtlozi, od kojih je najveći bila Velika tamna pjega (snimljena je 1989., a 1995. je više nije bilo). Brzina vjetra dostiže gotovo 600 m/s, što je najveća brzina vjetra u Sunčevu sustavu. Najčešće vjetrovi pušu brzinom od 400 m/s duž ekvatora i do 250 m/s u blizini polova.
Sateliti i prsteni
Oko Neptuna zabilježeno je 14 prirodnih satelita koji su nazvani prema vodenim božanstvima u grčkoj mitologiji. Najveći je satelit Triton, a manji su Despina, Galateja, Halimeda, Hipokamp, Larisa, Najada, Nerejida, Nesa, Protej, Talasa i dr.
Ima i pet odvojenih tamnih prstena: Adamsov, Le Verrierov, Galleov, Lassellov i Aragov. Prstene čine čestice leda obložene silikatima ili materijalom na bazi ugljika, što im daje crvenkast odsjaj. Galateja je pastirski satelit s unutarnje strane Adamsova prstena.
Istraživanje međuplanetskim letjelicama
Kraj Neptuna je 25. VIII. 1989. prošla svemirska letjelica Voyager 2.
