Jeruzalem (hebrejski Yerushalayim [jeʀušala'jim], Jerūšālajim, arapski Al-Kuds / Al-Quds [al quds]), grad u središnjem dijelu Izraela, na 762 m visokoj vapnenačkoj zaravni; obuhvaća oko 126 km². Godine 2020. ima približno 951 100 stanovnika, od čega je oko 570 100 Židova (61%), 353 600 muslimana, najviše Palestinaca (37,2%), 16 300 kršćana (1,7%). Teritorijalno-politički status grada prijeporan je u izraelsko-palestinskim odnosima (→ arapsko-izraelski sukob).
Jeruzalem je židovsko, muslimansko i kršćansko vjersko središte s mnogim crkvama (bazilika Svetoga groba, crkva svetog Ivana Krstitelja), džamijama (Kupola na stijeni, al-Aksa), sinagogama (Ramban, Hurva, sefardske sinagoge) i drugim vjerskim mjestima (Brdo Hrama, Zid plača, Maslinska gora, brdo Sion). Stari dio grada okružen 4 km dugačkim zidinama (XVI. st.), s muslimanskom, kršćanskom, židovskom i armenskom četvrti, uvršten je 1981. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Taj dio obuhvaća 0,9 km², ima oko 35 000 stanovnika (2021), od kojih je muslimana 77%, a Židova je oko 10%. Vlasništvo nad područjem Staroga grada imaju kršćanske crkve (29%), arapsko stanovništvo (27%), islamska Jeruzalemska zadužbina (24%) te židovsko stanovništvo i Izrael (20%). U Jeruzalemu se nalaze mnogobrojne kulturne i znanstvene institucije: Akademija umjetnosti i dizajna Bezalel (1906), Fakultet biblijskih znanosti i arheologije (1924), Hebrejsko sveučilište (1925), Izraelska akademija znanosti i humanistike (1961), Muzej Izraela (1965), Muzej islamske umjetnosti (1974), Sveučilište Al-Kuds (1977). Godine 1953. osnovan je memorijalni centar Yad Vashem (Spomenik i ime), posvećen židovskom stradanju u holokaustu. Sjedište je izraelskog parlamenta (Knesset), vlade i Vrhovnog suda. Gospodarski je značajan turizam (hodočasnički i dr.), razvijena je trgovina, farmaceutska, elektronička i tekstilna industrija, proizvodnja stakla, obradba dijamanata. Cestovno je čvorište i završna postaja željezničke pruge iz Tel Aviv-Yafa.
Najraniji tragovi naselja na području grada potječu iz ranoga brončanoga doba (oko 3000. pr. Kr.). Prema pisanim izvorima 1900. do 1800. pr. Kr. te oko 1400. pr. Kr. Jeruzalem je bio pod vlašću Egipćana, od kojih su ga preoteli kanaanski Jebusiti. Oko 1000. pr. Kr. osvojio ga je izraelski kralj David, a njegov nasljednik kralj Salomon proširio je grad i izgradio jeruzalemski Hram. U X. i IX. st. pr. Kr. grad su opljačkale egipatske i potom filistejske vojske, a 587. pr. Kr. razorila ga je vojska babilonskoga vladara Nebukadnezara II. Velikoga (→ babilonsko sužanjstvo). Gradom je 332. pr. Kr. zavladao Aleksandar III. Veliki, a potom i njegovi nasljednici (dijadosi). Obnova obrambenoga sustava započeta oko 170. pr. Kr., za vladavine Seleukida Antioha IV. Epifana, dovršena je oko 135. pr. Kr. za dinastije Makabejaca. Jeruzalem je 63. pr. Kr. zauzeo rimski vojskovođa Gnej Pompej, a za vladavine kralja Heroda Velikoga (37. do 4. pr. Kr.) pod rimskim se protektoratom grad kulturno i gospodarski razvio. Godine 70., zbog židovske pobune, razorio ga je rimski vojskovođa, a poslije i car, Tit. Odlukom cara Hadrijana, na ruševinama Jeruzalema, od kojih se očuvao zapadni zid Hrama (Zid plača), tijekom II. st. podignut je novi grad Aelia Capitolina. Na početku IV. st., za cara Konstantina I. Velikoga, grad se ponovno gospodarski razvio, postao je glavno kršćansko hodočasničko središte te odlukom Kalcedonskoga koncila (451) stekao status patrijarhata. Razdoblje napretka bilo je prekinuto vladavinom Perzijanaca (614–628), a 638. osvojili su ga Arapi, nazvavši ga Al-Kuds (Sveti). Omejidski kalif Abdul-Malik sagradio je na prostoru jeruzalemskoga Hrama džamiju, koja je, nakon Meke i Medine, postala glavno muslimansko hodočasničko mjesto. Jeruzalem je 1033. znatno uništen u potresu, 1071. opljačkali su ga Seldžuci, a 1099. osvojili su ga križari, masakriravši muslimansko stanovništvo uništivši velik broj građevina, nakon čega je postao prijestolnicom latinsko-kršćanskog Jeruzalemskoga Kraljevstva. Nakon poraza kršćanske vojske 1187., Jeruzalem je došao pod vlast sultana Saladina, 1229–44. nakratko je bila obnovljena kršćanska vlast, a 1260–1516. gradom su vladali mameluci. U tom su razdoblju nastale mnogobrojne muslimanske građevine, izgrađen je vodovod i obnavljane su gradske zidine. Dopuštenjem muslimanskih vlasti, na brdu Sionu utemeljena je 1333. franjevačka Custodia Terrae Sanctae, koja je do 1524. bila hodočasničko središte kršćana. Od 1517. do 1917. Jeruzalem je bio pod osmanlijskom vlašću. U XVI. st. doživio je gospodarski i urbani procvat, a od XVII. do XIX. st. gubio je na značenju. U drugoj polovici XIX. st., nakon otvaranja konzulata europskih država, ponovno se počeo gospodarski razvijati. Uz poboljšanje položaja kršćanskoga stanovništva, došlo je i do useljivanja Židova iz istočnoeuropskih država. Britanska vojska, u sastavu koje je bila i jedna židovska vojna postrojba, zaposjela je 1917. Jeruzalem koji je 1920–48. bio glavni grad britanskoga mandatnog područja Palestine. Godine 1920., 1929. i 1936. izbili su sukobi između arapskog i židovskog stanovništva. Sredinom 1940-ih u gradu je živjelo oko 100 000 Židova, 34 000 muslimana i 30 000 kršćana. Prema planu UN-a o podjeli Palestine iz 1947., koji su Židovi prihvatili, a Arapi odbacili, Jeruzalem je trebao postati slobodni grad pod upravom UN-a. Nakon britanskog povlačenja iz grada 1948., u arapsko-izraelskom sukobu Jeruzalem je podijeljen (od 14. V. 1948) između izraelskih i jordanskih snaga, a podjela je održana i nakon primirja 3. IV. 1949. Izrael je svoj (zapadni) dio 23. I. 1950. proglasio državnom prijestolnicom. Jordan je područje pod svojim nadzorom (istočni Jeruzalem sa Starim gradom) anektirao 24. IV. 1950., ali ga je Izrael osvojio u ratu tijekom lipnja 1967. te grad upravno sjedinio (protivno odlukama UN-a). U srpnju 1980. Izrael je ujedinjeni Jeruzalem proglasio glavnim gradom, unatoč protivljenju arapskih i drugih država, a njegov status ostao je sporan u izraelsko-palestinskim mirovnim pregovorima. Kako bi održao demografsku prevlast, Izrael gradi naselja za židovske doseljenike (znatnim dijelom religijski ortodoksne), a planski razmještaj tih naselja i njegove infrastrukture izvodi se uglavnom na štetu palestinske zajednice. U Jeruzalemu je 1990. bilo oko 524 500 stanovnika, od kojih je Židova bilo 378 200 (72%), muslimana 131 800 (25%), kršćana 14 400 (2,7%). S većim židovskim doseljivanjem rastu međunacionalne napetosti, povremeni su palestinski prosvjedi i sukobi s izraelskim snagama (intifada), a više terorističkih napada poduzimaju radikalne islamističke skupine (Izrael od 2002. gradi tzv. sigurnosni zid koji u dijelovima Jeruzalema i na Zapadnoj obali ograničava kretanje palestinskoga stanovništva). Palestinci Istočni Jeruzalem smatraju svojom državnom prijestolnicom, što je potvrđeno početkom 2013. proglašenjem Države Palestine. Međunarodna sporenja obnovljena su nakon odluke SAD-a početkom prosinca 2017. da Jeruzalem prizna kao glavni grad Izraela; tomu se diplomatski protive Turska, Iran, više arapskih i drugih zemalja, te Organizacija islamske suradnje.
