babilonsko sužanjstvo (babilonski egzil), razdoblje u povijesti židovskoga naroda nakon zauzeća Jeruzalema 587. pr. Kr., kada je gotovo cijela židovska vladajuća klasa bila zatočena u Babiloniji. Traje do 539. pr. Kr., kada je perzijski kralj Kir II. osvojio Babilon i donio edikt kojim se Židovi smiju vratiti u svoju zemlju. Židovi koji su ostali u Babilonu utemeljili su snažnu dijasporu. Tijekom babilonskoga sužanjstva zatočenici su sačuvali svoj identitet obdržavajući Zakon, obrezivanje i šabat, a sȃmo to razdoblje bilo je literarno i teološki plodno: Ezekiel, 2. Izaija, svećenička predaja, dio psalama. Babilonskim sužanjstvom nadahnjuje se glazba (G. Verdi), književnost (E. Wiesel).
